PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Otporna priroda

Misli me usmjeravaju prema crtežu koji mi stoji na radnom stolu - cvijet koji se probija kroz beton i svejedno uspijeva opstati. To mi je prije nekoliko godina nacrtao i poklonio moj partner, u nadi da će me svaki pogled na crtež podsjetiti kako sam ja taj divlji cvijet koji usprkos svemu nepokolebljivo raste. I nije me pretjerano briga što je ovo zvučalo nevjerojatno cringe jer mi je jedan od novih ciljeva utišati ne onaj cringe dio mene, već onaj dio koji cringea. 

Bruna Kazinoti

Posljednjih se dana osjećam nekako neusmjereno. Ne, osjećam se neusmjereno. Bez nekako. To nekako uvijek me koči, kao da ni sama ne vjerujem u ono što pišem. Kinda, sorta, not really. Dakle, osjećam se neusmjereno. Ujutro se ustanem i potom ne znam što bih. Od svake pomisli i na najmanju obvezu krenu mi se kovitlati moždane vijuge u nervoznom ritmu. Kad bih barem nakratko mogla pobjeći od svega, negdje daleko od grada, u prirodu. Tada uglavnom bez najave zakucaju ovakve misli. 

Nakon raznoraznih neuspjelih pothvata za svojim radnim stolom, nagovaram svog partnera da pođemo u šetnju. To mi gotovo uvijek razbistri glavu, a povjetarac ispod pazuha ohladi hlapljive kapljice nakupljenog stresnog znoja. Više nije toliko vruće i uskoro će pasti mrak, ne moram ni sunscreen staviti, ajmo van. Ubrzo su mi naše večernje šetnje postale najdraži dio dana. 

Živimo u jednom od rubnih zagrebačkih kvartova, a jučer smo zalutali malkice dalje nego inače. Šetali smo cesticom koja je, koliko nam je pogled sezao, vodila jedino u neko neodređeno zelenilo. Ispred nas šetao je sredovječni par, no najednom su zastali i okrenuli se te pošli istim putem kojim su došli. Kad smo se mimoilazili, upitala sam ih zar nema više šetnice. Odgovorili su da ima, ali da je previše zarasla, kako je naprijed samo neka šikara. Na odlasku su mi uputili blagi osmijeh. 

Mi smo odlučili koračati naprijed. Najednom je cestica prestala, a nas je po golim koljenima zapljusnula hladna svježina, ona koja upućuje na blizinu rijeke. Ispred nas nalazio se jedva primjetan putić obrastao travom koja mi je sezala do bedara. Pošli smo njime. Staza se činila netaknutom, no svejedno je bila utabana. Baš kad smo pomislili da tuda nitko ne prolazi osim golaća, naišli smo na Konzumovu vrećicu. Konzum u prirodi, priroda iza Spara. Odmah sam se sjetila skučenog prolaza iza kvartovskog Spara koji se zapravo ne bi ni mogao nazvati prolazom s obzirom na to da je s tri strane zatočen zgradama. No s te jedne strane otvorene prema ulici može se primijetiti nešto što me svakodnevno umiruje i ohrabruje.

Iz pukotina u betonu izrasta trava. I to podosta visoka za jednu travu koja je izrasla probijanjem kroz beton. 

Probijajući se kroz visoko bilje, razmišljajući o vlatima trave koje se probijaju kroz čvrsti beton, misli me usmjeravaju prema crtežu koji mi stoji na radnom stolu. Na crtežu se nalazi cvijet koji se probija kroz beton i svejedno uspijeva opstati. To mi je prije nekoliko godina nacrtao i poklonio moj partner, u nadi da će me svaki pogled na crtež podsjetiti kako sam ja taj divlji cvijet koji usprkos svemu nepokolebljivo raste. I nije me pretjerano briga što je ovo zvučalo nevjerojatno cringe jer mi je jedan od novih ciljeva utišati ne onaj cringe dio mene, već onaj dio koji cringea. 

Bližeći se kraju obraslog puta, u daljini se nazire cesta. Koračamo prema njoj gazeći suho granje i pazeći da ne stanemo na golaća ili zalutalog diznića. I vraća mi se osjećaj za smjer. Idemo doma, obogaćeni usmjerenošću. Misli koje su mi se javljale tijekom šetnje uvjerile su me da je smjer rasta upravo onaj koji jest. Nebitno je događa li se na rubu grada u neosvijetljenom šipražju, u dubokim slojevima mračnog betona, u nepredvidivim okolnostima ili bez sigurnosti, bitno je vjerovati da nas taj smjer strpljivo vodi prema onome za čime žudimo. Čak i onda kada ga je teško razaznati jer se još uvijek nismo kroz nešto probili. 

Priroda je otporna, tvrdoglava i svim snagama odbija biti izbrisana. A to se sve odnosi i na nas ljude, jer mi jesmo priroda i ne znam kada smo to točno krenuli stavljati znak nejednakosti između čovjeka i prirode. Priroda nije nešto eterično što se iskušava kada nam je potreban bijeg. Ona je svugdje oko nas i u nama samima, čak i u betonu, koji je također dio našeg okoliša, željeli mi to ili ne, a naša je zadaća njegovati i očuvati tu prirodu, jednako predano i strpljivo kako se ona oduvijek brinula o nama.

Danas sam ponovno prolazila pored prolaza iza Spara. Pokosili su travu. Ili su pokosili beton? U svakom slučaju bila sam razočarana. Tugaljivo sam nastavila hodati pognute glave dok se nisam podsjetila koliko je priroda izdržljiva i svojeglava. Prolazit ću i dalje tuda svakoga dana, pratiti milimetre rasta i uz nju učiti kako postati otpornija.



Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
moje tijelo, sramim se