PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Čeznem za drugima

Nisam upoznala nikog novog predugo, možda i dulje od godine dana, pa su se razine socijalne anksioznosti povisile. I iskreno, sram me ovako priznati koliko sam se mučila ući u razgovor i koliko zapravo čeznem za drugima, ali mislim da nam stvarno više ne trebaju filteri za usamljenost.

925STUDIO

Hodajući po travnjacima u proljeće uvijek si oprezno gledam pod noge, pazeći da ne stanem na tratinčice. U osnovnoj smo ih zvali diznićima. Ne sjećam se kako je to započelo, ali kad god bismo trčali parkom, međusobno smo si dovikivali: Pazi na dizniće! Tko god stane na diznića, gubi. Pobjednici su oni koji u cijelom koračanju preko travnjaka ne zgaze niti jednu tratinčicu, pogotovo na mjestima gdje se zgusnuto drže skupa. Nisu postojale nagrade, tj. barem smo to tako tada shvaćali. Sumnjam da smo toga bili svjesni kao djeca, ali mislim da je cijela ova igra potekla iz suosjećanja s drugim živim organizmima, a čini mi se da je nagrada bila daljnji razvoj te empatije i svjesnosti da pripadamo jedni uz druge.

Dan danas štujem fenomen diznića i zaista često kažem prijateljima da pripaze na dizniće čim ugledam tratinčice po putu kojim šećemo. Nasmiju se, slože neki wtf izraz lica i upitaju me što su dovraga diznići. Ja im objasnim, bude im smiješno, nakratko se raznježe i nastavimo dalje. Nekoć sam se sramila pred prijateljima na glas izreći Pazi na dizniće, pogotovo ako sam bila s nekime ne baš bliskim. Svatko od nas ima te neke svoje sitne budalaštine koje nam nerijetko padaju na pamet, ali mislimo da ćemo ispasti pomalo blesavi ako ih zaista kažemo u tom trenutku osobi pored nas. Nekad ispadnem i blesava, ali na simpatičan način. Doslovno svi kojima sam doviknula da paze na dizniće imali su pozitivnu reakciju nakon što sam im objasnila o čemu se radi.

Nažalost, više ne možemo tako lako pozvati nekoga u šetnju ili na piknik da nešto skupa lupetamo jer su možda naši prijatelji, a možda i mi, u samoizolaciji.

U tom se slučaju možemo družiti s njima online, ali nekak mi je dosta više te riječi. Nekak mi se ide na piknik. Nekak mi se gleda ljude u oči. Nekak mi se grli i osjeti njihov parfem. Nekak mi se samo sjedi u njihovoj prisutnosti.

Ali onda kad to nije moguće, preostaju nam virtualni piknici na Discordu.

Poput onih kakve moj partner ima sa svojim kolegama s posla. On radi od doma i gotovo je stalno u razgovoru s njima. Često ih čujem, a nešto rjeđe i oni mene. Počeli su za team building zajedno igrati video igre i čak su mene uključili u to. Kad je došao gaming night, ja sam potratila sate čupajući latice ući u grupni razgovor-nastaviti buljiti u avatare, što je skoro pa isto kao i vole me-ne vole me. I dok sam tako pokušavala mišem stisnuti na ulazak u razgovor pun ikonica, razasutih poput tratinčica na livadi, čula sam ih iz druge sobe kako se zabavljaju i po prvi put iskusila FOMO (fear of missing out) u stvarnom vremenu i prostoru. Kad god sam bila blizu toga da uđem u razgovor, počela bi me sve intenzivnije oblijevati nervoza. Oni nisu moji kolege i prijatelji, što ja tu uopće radim?

U trenutku u kojem sam se sklupčala na krevet, moj je dečko ušao u sobu i shvatio da nešto nije u redu. Izjadala sam mu se o svojem osjećaju nepripadnosti i tjeskobi oko druženja s novim ljudima. U trenutku u kojem kroz suze govoriš kako se bojiš ležernog gejmanja s nekim novim, postaneš svjestan koliko glupo zvučiš. Znam da nije glupo osjećati se ovako, no uvijek se osjećam tako jadno kad trebam verbalizirati neki naizgled banalni problem koji u meni ipak budi snažne neugodne emocije.

Nakon dovoljno podrške, razumijevanja i ohrabrenja, uspjela sam se iščupati iz betona i presaditi u voice chat livadu. I znate što? Zabavila sam se. I vjerojatno govorila gluposti. Ali to nije ni bitno jer sam tim pritiskom miša prestala gnječiti samu sebe i mogla bih se češće ovako zabaviti kad bih se samo odvažila družiti s njima i vjerovati da zaslužujem cvjetati uz druge.

Bila sam toliko uzbuđena i nervozna oko druženja s nekim novim da sam tom druženju pridala zastrašujuću važnost. Kao i većina ljudi, nisam upoznala nikog novog predugo, možda i dulje od godine dana, pa su se razine socijalne anksioznosti povisile. I iskreno, sram me ovako priznati koliko sam se mučila ući u razgovor i koliko zapravo čeznem za drugima, ali mislim da nam stvarno više ne trebaju filteri za usamljenost jer smo u protekloj godini napokon shvatili da smo svi poput tratinčica – nježni, ranjivi i u nemogućnosti rasti sami. Možda ih ne poznajem, ali prepoznajem im glasove i to mi je dovoljno da osjetim osobe iza mikrofona. Veselim ih se vidjeti za prvi maj, na roštilju, na nečijem travnjaku, upozoravajući ih da pripaze na dizniće


nastavi čitati

Kraj ljeta

Karla Perica
Studentica na odmoru i RADikalna KULumnistica
kolumna