Onaj osjećaj koji nas preplavi kada izađemo iz zone sigurnosti, kada se upustimo u neka nova iskustva kojih smo se do sada bojali i čije ishode ne možemo kontrolirati. Taj osjećaj nije ugodan, znam. I naša je prirodna reakcija izbjeći ga. No, znate što? Život je pun situacija ispunjenih neizvjesnošću.
Sadržaj kojim se predstavljamo na Instagramu nikad ne može biti u potpunosti autentičan jer objavljivanje vlastitog života podrazumijeva jednu fabriciranu stvarnost, performativnu autentičnost za publiku koju nastojimo nasmijati, impresionirati ili učiniti ljubomornom. Gdje drugdje pronaći bolji teritorij za transformaciju sebe u glavnog lika?
Sara Pukanić ove je jeseni upisala svoj drugi fakultet - MA fotografije na ADU u Zagrebu. Na njezinim su fotografijama uglavnom žene, a njezine su žene nježne, snažne, samopouzdane, sirove, realne i kao takve brišu granice podrazumijevajuće ženskog. Sara odrasta sama od srednje škole - njezina je samoća velika pa možda zato i Sara djeluje toliko velika. Ona je jedna od onih najhrabrijih osoba koje ne znaju da su hrabre. Kada ste s njom u prostoriji, osjećate se kao da je sve moguće, lako i - preživljivo.
„Young person worry: What if nothing I do matters? Old person worry: What if everything I do does?“
Ranije se smatralo da sam čin razvoda negativno utječe na djecu i mlade, ali danas znamo da nije tako. Razvod je novost, promjena jednoga važnog aspekta života.
Jedva čekam da upoznate Luciju Anu Ilijić, filmašicu koja trenutno studira montažu na školi dokumentarnog filma ZeLIG u Bolzanu, u Italiji. Prije nego što bacite oko na razgovor koji vodimo mjesecima (o domu, raspadu doma, vezama, odlasku iz zemlje, samoći i budućnosti), pogledajte njen predivan kratki, autobiografski dokumentarac Mjesto za bijeg. Izvanredan je i beskrajno inspirativan!
Misli me usmjeravaju prema crtežu koji mi stoji na radnom stolu - cvijet koji se probija kroz beton i svejedno uspijeva opstati. To mi je prije nekoliko godina nacrtao i poklonio moj partner, u nadi da će me svaki pogled na crtež podsjetiti kako sam ja taj divlji cvijet koji usprkos svemu nepokolebljivo raste. I nije me pretjerano briga što je ovo zvučalo nevjerojatno cringe jer mi je jedan od novih ciljeva utišati ne onaj cringe dio mene, već onaj dio koji cringea.
Kada sada pogledam unatrag, bilo je znakova već i na početku. No, nisam to naprosto željela vidjeti.