Misli me usmjeravaju prema crtežu koji mi stoji na radnom stolu - cvijet koji se probija kroz beton i svejedno uspijeva opstati. To mi je prije nekoliko godina nacrtao i poklonio moj partner, u nadi da će me svaki pogled na crtež podsjetiti kako sam ja taj divlji cvijet koji usprkos svemu nepokolebljivo raste. I nije me pretjerano briga što je ovo zvučalo nevjerojatno cringe jer mi je jedan od novih ciljeva utišati ne onaj cringe dio mene, već onaj dio koji cringea.
Kada sada pogledam unatrag, bilo je znakova već i na početku. No, nisam to naprosto željela vidjeti.
Kao što je slučaj sa skrolanjem po Netflixu, u nadi da ćemo nabasati na nešto zanimljivo i vrijedno gledanja, tako sam i u vlastitim nastojanjima da od sebe nešto napravim ostala paralizirana izborom. Od toliko opcija ne uspijevam odlučiti se samo za jednu. I na kraju ništa ne odabirem. Ostajem na nuli.
Sjećam se sebe, bilo mi je potpuno prirodno kao srednjoškolcu samostalno putovati i imati pravo samostalno odlučivati koliko ću ostati vani s prijateljima, s kime ću se družiti i što ću raditi. Istovremeno, imao sam i jasnu potrebu da me se zaštiti od odraslog svijeta i egzistencijalnih briga, da se netko pobrine i ostvaruje moje želje. Uglavnom, preuzimanje odgovornosti za vlastiti život išlo mi je nešto teže.
Otišli smo na izlet s ekipom prijatelja iz Petrinje. Zaljubili smo se u način na koji vide i lijepe svoje pukotine.
Počela sam panično mirisati sve začine… Ništa. Otvorila sam novu bocu octa i tutnula ju pod nos. Ništa. Samo neko čudno peckanje, bez popratnog poznatog oštrog vonja. Pokušala sam se umiriti dubokim disanje, no udisanje mi je postajalo sve teže, a paničarenje ga je samo dodatno otežavalo. Par dana kasnije potvrdile su mi se sumnje – bila sam pozitivna.
Koliko posto mladih definira NDH kao fašističku tvorevinu, koji broj mladih smatra da je homoseksualnost bolest, koliko ih zna tko je predsjednik vlade, vide li se u prijateljskom odnosu s osobama druge nacionalnosti ili kako (ne) vjeruju pojedinim institucijama? Od 2010. godine istraživači pokušavaju odgonetnuti kakvi su naši mladi i koji je njihov demokratski potencijal.
Tko postajemo i kako se osjećamo kada se trebamo pojaviti pred drugim ljudima? Što je to što čini da se u socijalnim situacijama osjećamo tako izloženo i ugroženo? Čemu taj naš strah od pogleda i procjene drugih služi, od čega nas čuva?
