U kojoj si fazi života? Što određuje ovu tvoju eru - kakve emocije i kakvi događaji? I kako se s tom svojom erom nosiš? 

Iako se uopće ne osjećam tako, nalazim se na jako značajnom mjestu u svom životu – prošli sam tjedan predala svoj diplomski rad, a sljedeći ću ga tjedan obraniti i zauvijek iseliti iz studentskog doma. Puno je toga preda mnom – čeka me još jedan diplomski rad pa odlazim u Berlin na 6 mjeseci, ali puno je toga i iza mene. Završila sam svoj dugogodišnji studij biologije i pri kraju sam s drugim diplomskim studijem muzeologije. Posljednji su mi dani iznenađujuće opušteni. Svjesna sam da ću sljedeći tjedan morati braniti diplomski i preseliti 6 godina nakupljenih stvari preko pola države, ali osjećam se nekako lagano oko toga. Sigurna sam da lijepo vrijeme i druženje s prijateljima pomaže, sretna sam!

Što te inspirira i pokreće iz dana u dan? 

Inspiriraju me, između ostalog, šarene ptice, lijepi psi, uljane slike i ljudi koje nije briga što drugi ljudi misle! A pokreće me nešto novo svaki dan. Ponekad pronađem recept za super ručak koji želim probati i onda cijeli dan posvetim kupovini sastojaka, kuhanju i jedenju toga. Ponekad su to planovi koje napravim s prijateljima pa se cijeli dan radujem odlasku na pivu. Ponekad je to samo vrijeme koje prođe dok ležim u krevetu i gledam pet sezona serije koju sam već pogledala. Prije sam imala cilj koji me gurao naprijed, ali sada je to samo smjer, ispunjen sretnim danima i cvijećem koje stanem pomirisati putem.

Gdje si živjela tijekom studija? Kakav odnos imaš prema tome? 

Prvu sam godinu živjela u potkrovlju stare kuće na Pantovčaku. Stanodavka, stara gospođa, živjela je ispod mene i ponekad me pozvala na kavu da mi po šezdeseti put ispriča svoju životnu priču. Za poklade me pozvala na krafne jer ih je kupila tisuću i onda nije znala što će s njima pa sam nekoliko dana jela krafne. Stan je umjesto stropa imao drvene daske koje su ponekad glasno ispadale. Pantovčak je jako dosadan, ali u blizini ima lijepih šuma u kojima sam često uživala s Donnom, svojim super psom.

Sljedeće tri godine (isključujući vrijeme karantene) živjela sam u divnom stanu na Malešnici. Ovo je bilo puno zabavnije jer sam bila s Donnom i super prijateljicom, Josipom. U sobi su bila dva kreveta spojena u jedan veliki i, iako smo ga mogle razdvojiti, Josipa i ja (i Donna) spavale smo skupa. Na Malešnici sam shvatila da volim kvartaste kvartove koji imaju puno zelenih površina, otvorenih prostora, ulica za rolanje, ljudi i pasa. Lidl u blizini i potočić s patkama na putu još su neke super stvari.

Nakon karantene provedene doma doma u Splitu, Donna i ja smo preselile na Maksimir s drugom super prijateljicom, Đinom. Đina i ja dijelile smo sobu (ali ne krevet), a Donna je spavala na kauču. Kako nas je online nastava držala doma cijelo vrijeme, u ovom sam periodu stvarno naučila živjeti s drugom osobom. Uživala sam u svakom trenutku s Đinom, a Donna u svakoj šetnji Maksimirom.

Sljedeće godine preselila sam se na Srednjake, ali nažalost bez Donne. Imala sam svoju sobu i cimericu koja je bila u stanu samo tri dana u tjednu. Ovo je bilo odlično jer sam shvatila da je život bez hlača puno bolji. Srednjaci su super jer je Jarun blizu, a na Jarunu se jako lijepo rolati i pred zalazak sunca popiti radler na plaži. Donna je došla na mjesec dana, ali nemojte reći mojoj stanodavki.

Ove godine, svoj zadnji semestar pravog studiranja, odlučila sam živjeti u Studentskom domu Stjepan Radić, da uštedim. Cimerica mi je super i mogu spavati bez hlača, ali nedostaju mi Donna, privatnost i perilica rublja koju mogu koristiti kad želim.

Što znači živjeti u sobi s nekim koga zapravo ne poznaješ i s kime nisi blizak kao s najboljim prijateljima?

Znači da vam se socijalna baterija puno brže prazni ili se ne uspijeva napuniti do kraja. Držanje onog nekog zida kojeg imamo s nebliskim ljudima umara me puno više nego druženje s prijateljima. Imala sam sreću dobiti super cimericu s kojom volim pričati, ali čak i kada šutimo, uvijek sam svjesna njezine prisutnosti i ne mogu se u potpunosti opustiti. S druge strane, takav život u studentskom domu na neki je način ubrzani tečaj suživljenja. Naučiš poštovati tuđu privatnost, prostor i predmete, ali i razviješ osjećaj o tome koliko si glasan, koliko smrdiš i koliko si dugo u wc-u, što su, vjerujem, vrijedne vještine za budućnost.

Jako me zanima je li teško te formative godine provesti bez intime? Je li teško graditi identitet kad nemaš dom u pravom smislu te riječi? Ili te to na neki način ojača, učini otpornijim? 

Mislim da sam kroz sve ove godine imala dovoljno intime i vremena za sebe, ali vjerujem da je teško bez toga. Trenutci i dani koje sam provodila sama bili su najvrjedniji u izgradnji moje slike o sebi. U tim trenutcima naučila sam biti sama sebi prijatelj i uživati u svom društvu. 

Ne znam koji je pravi smisao riječi dom, ali meni je dom tamo gdje mi je obitelj - i to uvijek imam i uvijek mu se mogu vratiti. Možda mi je upravo zato bilo lakše izgraditi identitet jer sam se mogla odmaknuti i otkriti tko sam, znajući da se uvijek mogu vratiti ako zapnem. 

Kakav odnos imaš prema odlasku iz rodnog mjesta u tim godinama? Kako te to promijenilo?

Naučila sam da se suđe usmrdi ako ga ne opereš isti dan i da je pranje rublja super. Promijenilo me i vrijeme koje je prošlo otkako sam otišla, ali sigurna sam da se ne bih osjećala ovako spremno za odrasli život da sam ostala doma doma. 

Imaš li osjećaj da te, kao mladu osobu koja odlazi od doma, sustav podržava?

Iskreno, imam, ali to je možda jer ne očekujem puno od sustava. Imam besplatan vlak do doma kad god se poželim vratiti i jako jeftino jedem u menzi. Ovaj sam semestar prvi put otišla u slastičarnu na Savi i pomislila wow oni ovo rade samo za nas. Kolači nam, realno, ne trebaju za življenje normalnog života, ali nas usrećuju i kad sam vidjela da su nam to omogućili, baš sam se osjećala kao da se netko brine o meni. 

Kako žive mladi danas? Čemu streme, s čime se muče? Traže li posao, novac, ljubav ili smisao? 

Znam mlade svojih godina koji su u braku i imaju djecu, koji imaju vlastitu nekretninu, koji žive s roditeljima, koji piju svaki vikend, koji su influenseri na Instagramu i koji uzgajaju kokoši. Svi žive na neki svoj način, traže nešto drugo i muče ih druge stvari. Ponekad mislim kako neki ljudi žive krivo jer su fokusirani na krive stvari poput novca, uspjeha, popularnosti i slično, ali onda se sjetim da nema veze, nema krivih stvari, dok god su sretni. Svejedno, voljela bih da više ljudi doživi onaj mentalni korak unatrag dok se smiju s prijateljima koje vole i pomisle wow, ja živim život. Mislim da je to ono čega želim najviše. 

Gdje se vidiš za deset godina? Koji su tvoji trenutni najveći strahovi? Jesi li otkrila neki lijek kojim te strahove gasiš?

Nedavno sam pronašla tekst koji sam napisala s 13 godina. Tada sam htjela biti veterinarka, uzgajati australske ovčare i baviti se rolanjem. Sada imam duplo više godina i više ne želim biti veterinarka, ali sretna sam što se i dalje bavim rolanjem. Za deset se godina mogu zamisliti u puno različitih verzija, ali mislim da je svaka super! Možda će moji akademski uspjesi uroditi plodom, možda ću imati obitelj, a možda odustanem od karijere i postanem super poznata slikarica. A australske ću ovčare uzgajati u penziji.

Iskreno, trenutno mi je najveći strah starost roditelja. Nisam očekivala da ću u ovim godinama razmišljati o njihovom zdravlju, ali najmlađe sam dijete pa je to valjda normalno. Podrška su mi u svakom koraku mog školovanja, dali su puno toga da dođem do ovdje gdje sam sada i ponekad mi je teško pomisliti da im možda neću stići uzvratiti za sve. Jedini lijek koji pomaže je nastojanje da se redovito čujem s njima i provodim vrijeme s njima kad god mogu.

‍Uvijek trebamo preporuke za serije, filmove, knjige i glazbu! 

Voljela bih ovom prilikom podijeliti predivan album Vashti Bunyan – Just Another Diamond Day. Ispunjen je čarobnim pjesmama koje će vas, nadam se, podsjetiti koliko je lijepih, a malih stvari na svijetu i koliko je sve jednostavnije nego što mislite. Isto, ali uz plesniji ritam, čine i pjesme Toma Rosenthala poput Love Loosens Limbs i Little Joys.

Za nešto drugačije, preporučam malo saharskog bluesa poput Mdou Moctar, Ali Farka Touré, Tinariwena, Tamikresta ili mongolskog/tuvanskog folka poput Alash Ensemble, Yat-Kha, Anda Union i Shu-de.

Od filmova, Tarsem Singhov The Fall i Jim Jarmuschov Only Lovers Left Alive.

Peaky Blinders iskreno izvrsna serija, ali nedavno me jednostavni Heartstopper na Netflixu jako usrećio.

Knjiga – Zen and the Art of Motorcycle Maintenance.

‍

‍