PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Strah: što drugi misle o meni?

Tko postajemo i kako se osjećamo kada se trebamo pojaviti pred drugim ljudima? Što je to što čini da se u socijalnim situacijama osjećamo tako izloženo i ugroženo? Čemu taj naš strah od pogleda i procjene drugih služi, od čega nas čuva?

Bruna Kazinoti

Jesmo li osamljeni iza ekrana u svojim sobama mogli razviti strah od susreta s drugima? Kako je izaći nakon deset dana izolacije i biti dijelom svijeta? Susresti uživo nekoga? 

Većini nas situacije u kojima smo izloženi pogledima i procjeni drugih nisu pretjerano ugodne. Neugoda postaje tim veća ako dugo vremena nismo bili izloženi takvim situacijama, ne poznajemo ljude koji nas okružuju ili ako ih je u nekom trenutku mnogo. Iako nam je ponekada to neugodno priznati, odobravanje drugih važno nam je jer smo društvena bića. Važno nam je i pripadati. Osjećati da se možemo pokazati drugima, a da nas pritom oni prihvaćaju onakvima kakvi jesmo. Baš je zato prirodno da smo povremeno zabrinuti zbog socijalnih situacija i mogućeg odbijanja.

Taj strah od procjene drugih koji možemo osjetiti u situacijama kada smo okruženi ljudima naziva se socijalna anksioznost i ona je zapravo uobičajeno ljudsko iskustvo. Kreće se na kontinuumu koji obuhvaća sve, od osjećaja srama i sramežljivosti u pojedinim socijalnim situacijama pa sve do jako intenzivnog straha koji onda nazivamo socijalni anksiozni poremećaj, odnosno socijalna fobija.

Za razliku od umjerene povučenosti i neugode u socijalnim situacijama, socijalna fobija uključuje intenzivan strah od jedne ili više socijalnih situacija u kojima bi nas mogli (očekujemo to) negativno procijeniti drugi ljudi. Karakterizira ju velika tjeskoba i pretjerana samosvijest u svakodnevnim socijalnim situacijama u kojima je ona prisutna intenzivno, kada kronično strahujemo od toga da nas drugi promatraju, prosuđuju i osuđuju, da ćemo se na neki način osramotiti ili poniziti vlastitim postupcima. Najčešće su situacije kada se možemo tako osjećati: držanje govora pred više ljudi, obavljanje neke radnje pred drugima (poput jedenja i pijenja), polaganje ispita, razgovor s autoritetima, razgovor s nepoznatom osobom ili grupom ljudi.

Prirodno je da se ponekada u navedenim situacijama nećemo osjećati sigurno niti ugodno i to ne mora značiti da smo razvili socijalnu fobiju. Nekada prolazimo kroz emocionalno teško razdoblje koje može jako utjecati na to da nam je zahtjevnije biti s drugima i da se u situacijama poput navedenih osjećamo ranjivije nego inače. 

O socijalnoj fobiji govorimo kada zbog intenziteta straha koji osjećamo u socijalnim situacijama takve situacije izbjegavamo duže vremena, više od šest mjeseci, jer one gotovo uvijek u nama izazovu jako intenzivnu neugodu i strah. Takav intenzivan strah možemo osjećati prilikom samo jedne vrste socijalnih situacija, na primjer za vrijeme javnih nastupa ili se on može javljati kad god smo u blizini drugih ljudi. Zbog socijalne fobije nastojimo pod svaku cijenu izbjeći takve situacije ili ih proživljavamo s jako puno neugode i tjeskobe koje zapravo nekako nisu u skladu s realnom prijetnjom koju situacija predstavlja. Nama se ne čini tako i prijetnja je za nas itekako stvarna. Izbjegavanje, tjeskobno iščekivanje ili nelagoda tada značajno utječu na naš osjećaj zadovoljstva sobom, kvalitetu svakodnevnog života, naš uspjeh u školi, na faksu, na poslu, na naše odnose s drugima. 

Između 7 do 12% populacije imalo je iskustvo socijalne fobije barem jednom tijekom svog života i ono se smatra jednim od tri najčešća problema psihološkog funkcioniranja nas ljudi.

Socijalna fobija javlja se otprilike dvostruko češće kod žena nego kod muškaraca i prvi puta se može primijetiti već u djetinjstvu, ali najčešće u ranoj adolescenciji i zapravo je jako učestala teškoća u tom razdoblju. 

Postoje različita pojašnjenja mogućih uzroka tako velike nelagode u socijalnim situacijama od kojih neka takvu reakciju pripisuju fiziološkim procesima u mozgu koji su jako intenzivni za vrijeme adolescencije, ali i određenim hormonalnim promjenama u tijelu. Utvrđeno je da socijalna fobija može biti i nasljedna - ukoliko netko od članova obitelji ima socijalnu fobiju, ostali članovi te obitelji, rođaci prvog stupnja, imaju dva do šest puta veće šanse za razvoj socijalnog anksioznog poremećaja. Značajan rizik za pojavu socijalne fobije predstavlja i okolina u kojoj smo odrastali i izloženost iskustvima u okruženju koja su mogla biti posramljujuća, ugrožavajuća ili možda pretjerano zaštitnička. U adolescenciji nam je baš jako važno mišljenje vršnjaka i ljudi koji nas okružuju jer se tada češće nego ranije nalazimo u novim društvenim situacijama i razvijamo sliku o sebi i kroz refleksiju drugih. Nije neobično da nam u tom razdoblju takve situacije mogu biti emocionalno preplavljujuće. 

Ako ste i sami imali iskustvo tako intenzivnog straha u prisutnosti drugih, ono je vrlo vjerojatno uključivalo više poprilično neugodnih simptoma poput crvenila lica i vrata, znojenja, drhtanja tijela, ubrzanog lupanja srca, napetosti mišića, tihog govora ili zamuckivanja, izbjegavanja kontakta očima, mučnine i uznemirenog želuca ili osjećaja da gubimo razum. Budući da je većina ovih simptoma vidljiva drugima, kada se pojave, oni samo dodatno pojačaju naš strah da će nas drugi negativno procijeniti i tako nastaje taj jedan začarani krug iz kojega u tim trenutcima nije lako iskoračiti. 

Velika je stvar primijetiti da imamo problem. Osvijestiti si da su nam socijalne situacije izrazito neugodne, do to mjere da neke ili većinu uporno i duže vremena izbjegavamo, što je počelo utjecati na kvalitetu našeg života.

Kada su simptomi socijalne anksioznosti manje izraženi, uvježbavanje socijalnih vještina i tehnika relaksacije može relativno brzo olakšati situaciju. Međutim, ukoliko se radi o socijalnoj fobiji, pomoć i podrška stručnjaka može nam biti od velike pomoći.

Kroz susrete s psihoterapeutom imamo priliku u jako sigurnom okruženju istražiti tko postajemo i kako se osjećamo kada se trebamo pojaviti pred drugim ljudima. Što je to što čini da se u socijalnim situacijama osjećamo tako izloženo i ugroženo – što ne bi trebalo biti vidljivo drugima? Čemu taj naš strah od pogleda i procjene drugih služi, od čega nas čuva? Kako možemo podržati taj dio nas koji strepi od odbacivanja i svejedno se pokazati drugima, čak i uz rizik da ćemo biti neviđeni ili neprihvaćeni, ali autentični i svoji? Terapijski pristup kognitivno-bihevioralne terapije oblik je psihoterapije koji je vrlo učinkovit u ublažavanju i liječenju simptoma socijalne fobije. Glavni je cilj ove terapije smanjenje socijalne anksioznosti uklanjanjem uvjerenja ili ponašanja koja pomažu u održavanju naše socijalne fobije. 

Pomalo je paradoksalno da su nam za put kroz socijalnu fobiju potrebni drugi iako je to istovremeno i ono što nas najviše i plaši. Kroz iskustvo da nas drugi prihvaćaju kada se autentično pojavimo, svijet postaje malo sigurnije mjesto. Svako takvo iskustvo podrška nam je za sljedeći rizik izlaska pred svijet. 

Literatura
Leigh, E., & Clark, D. M. (2018). Understanding Social Anxiety Disorder in Adolescents and Improving Treatment Outcomes: Applying the Cognitive Model of Clark and Wells. Clinical Child and Family Psychology Review, 21(3), 388–414.
Morrison, A. S., & Heimberg, R. G. (2013). Social anxiety and social anxiety disorder. Annual Review of Clinical Psychology, 9, 249–274.
Toit, P. L., & Stein, D. J. (2003). Social anxiety disorder. In D. Nutt, & J. C. Ballanger (Eds.), Anxiety disorders (pp. 39–50). Malden, MA: Blackwell, Sceince, Ltd.


nastavi čitati
škola, kontakt