U moje se vrijeme drugačije prijavljivalo na fakultete, mislim da smo mogli imati do tri izbora, no ja sam stavila samo psihologiju. Moji nisu studirali i doma smo svi malo naivno krenuli u prijemne, nekako u dobroj vjeri. Iz trenutne mi pozicije izgleda ludo da me nisu tjerali da prijavim još nešto, baš se lako moglo dogoditi da ne upadnem. Ako se dobro sjećam, rezultate smo saznali telefonski – u to vrijeme prije masovnog Interneta, postojao je neki broj na Filozofskom na koji smo zvali da nam kažu bodove i poziciju na rang listi. Na psihologiju se tada primalo 45 kandidata na teret države i 15 na plaćanje. Ispalo je da sam bila 46. i da smo prvu godinu morali platiti. Više se ne sjećam iznosa, no znam da je tata morao posuditi. On me je vozio na upise i još se danas živo sjećam što sam imala obučeno i koliko smo oboje bili razdragani, zbunjeni, ponosni i prestrašeni, sve u isti mah. Bili smo i tužni negdje u najavi, bilo je jasno da je za sve nas velika promjena na pomolu. Danas znam, prva u nizu značajnih separacija u životu. 

Ljeto nakon upisa faksa po mnogočemu je bilo posebno…prvo putovanje s dečkom i širim društvom na more, odlazak na festivale, izlasci bez ikakvih vremenskih ograničenja, maksimalno ispunjeni dani, konačno su me puštali da dišem i da istražujem. Istovremeno, ljudima oko mene događale su se velike stvari – draga prijateljica nije upala na faks, moj je tadašnji dečko upisao faks u Osijeku jer nije upao u Zagreb, neki su već tog ljeta počeli raditi i odlučili ostati doma. Život je postajao kompleksniji.
Tada smo si obećavali da ćemo se posjećivati, da ćemo si pisati, da ćemo uvijek imati susrete doma gdje će sve ostati isto. Iako sam istovremeno imala i veliku tremu, željno sam očekivala preseljenje. Pustolovine, veliki grad, nove mogućnosti, ljude koje ću tek upoznati, prijatelje s kojima ću kliknuti. Sve je samo čekalo na mene. Dok ovo pišem, vidim taj djetinje romantičan pogled na život, nadu, želje za dobru budućnost, sada već pomalo starinske stvari. 

Na neke stvari koje su uslijedile nisam bila spremna, no dok ih sada nabrajam i zapisujem, vidim da su me formirale i da je važno da su se dogodile. Na dan selidbe pratila me cijela obitelj. Kada sam stavila zadnje stvari u auto i kada smo krenuli, suze su same krenule… Tek mi je u tom trenu postalo jasno što ostaje, odlazi i dolazi.
Moji su šutjeli. Dugo sam im zamjerala da nisu nešto rekli, no oni su vjerojatno susprezali svoje suze i bili u svojoj muci. Moj tadašnji dečko i ja razdvojili smo se i neko smo vrijeme pokušali održavati vezu na daljinu. U Zagrebu nisam imala baš jako blisku prijateljicu jer je jedna ostala kod kuće, a druga je otišla studirati u Osijek. U to je vrijeme moja sestra imala 7 godina i nedostajala mi je svaki dan. Iako sam se jedva čekala osloboditi roditeljske paske, posebno tatine strogoće, i moji su mi strašno nedostajali. Opterećivalo me je koliko su novaca morali izdvojiti za moje školovanje i kako je njima kod kuće zbog toga. 

Faks mi se na samom početku uopće nije svidio – htjela sam se baviti ljudima, a krenuli smo s učenjem metodologije i statistike – bila sam uvjerena da sam se zeznula. Vezu s dugogodišnjim dečkom na kraju sam prekinula i jedva se oporavila od toga. Svaki sam vikend bježala kući i ponekad sam čak znala zvati tatu da ga pitam mogu li izostati s predavanja da dođem dan ranije. Na početku sam pred svaki ponovni povratak u Zagreb gutala knedle, na rubu suza. 

Prve sam rokove dočekala usamljena, anksiozna, s ogromnim strahom da ću razočarati svoje doma. Imala sam dojam da ništa ne mogu zapamtiti… Uskoro sam i pala svoj prvi ispit i počela razmišljati hoću li možda odustati od faksa. Mojima je vjerojatno bilo preteško što se toliko mučim i nisu se baš snašli. Krajem prvog semestra odlučila sam otići u studentsko savjetovalište i popričati s nekim kako dalje. Nakon inicijalnog razgovora neko sam vrijeme dolazila i na grupu za učenje kako bih dobila podršku. Bilo mi je lakše kada sam čula da uglavnom svaka promjena donosi stres te da je sve što mi se događa posve normalno. Tek sam tada saznala da je za svaku adaptaciju na nove okolnosti potrebno sebi dati barem 6 mjeseci do godine dana, da se dobijemo i snađemo. Nekima prilagodba ide lakše, a nekima teže, no svakako je očekivano da promjena sredine nosi i osjećaj usamljenosti i izolacije. Lijepe stvari uključuju i gubitke i tugovanja. 

Tada nisam ni znala, no postupno sam napravila par mudrih izbora koji su me polako vukli naprijed.
Počela sam se intenzivnije družiti s dragim mi ljudima na godini.
Upoznala sam par ljudi sa starije godine koji su mi posudili skripte za teške predmete i dali par savjeta.
Počela sam volontirati u udruzi koja se bavila individualnim i grupnim radom s djecom.
Počela sam izlaziti na koncerte i tražiti besplatne radionice za studente.
Do kraja prve godine bila sam puno snažnija i mirnija. Imala sam dojam da sam uspjela ostati na nogama i suočiti se. Osjećala sam da ću biti okej. 

P. S.
Trenutno se sigurno veselite prvim danima na faksu, ali istovremeno budite spremni i na dozu tuge i usamljenosti koju velika promjena donosi. Neka vas to ne obeshrabri – it get's better and easier – puno je brucoša koji se s time nose.
U međuvremenu, obavite pokoji dobar razgovor sa svojima. Vaš je upad na faks malo i njihov uspjeh. Dajte im da vam daju pokoji savjet i smjernice. Vaš će se odnos sada mijenjati, no i to je zdravo za obje strane. Lagano ćete se odvajati kao samostalna i autonomna osoba.
Uz navedeno, razmislite trebate li neka praktična znanja i od koga biste to mogli saznati:

• Kako otvoriti račun u banci?
• Kako plaćati račune?
• Kako samostalno oprati rublje?
• Kako kuhati jednostavna jela?
• Kako prometuju tramvaji i noćni autobusi?
• Kako brinuti o svojoj sigurnosti navečer?

Još jednom - tražite podršku ako je potrebno, ima puno ljudi koji vam mogu pomoći i bili su na sličnom mjestu!

‍