PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Siromaštvo mladih

Neki mladi ljudi danas nemaju normalne uvjete za školovanje, nemaju školski pribor koji im je potreban, nemaju računala niti internetsku vezu, ne mogu ići na maturalac jer im ga roditelji ne mogu platiti. Oni koji žive u zabačenim selima nemaju niti priključak za vodu pa donose vodu iz obližnjeg bunara. Ponekad, zbog neplaćenih računa, isključe im struju pa pišu zadaće uz svijeću… Zašto se tako malo priča o siromaštvu djece i mladih?

Bruna Kazinoti

Imala sam sreću odrastati u obitelji koja mi je mogla priuštiti sve ono što mi je bilo potrebno kao djetetu i mladoj osobi. Odrasla sam u Zagrebu, družila se s vršnjacima koji su živjeli nekim prosječnim životima i nisam se zapravo nikad susrela s osobom koja je živjela u teškim materijalnim uvjetima. Ili barem toga nisam bila svjesna. Prvi put kada sam imala priliku vidjeti što znači živjeti u siromaštvu, bilo je neposredno nakon završetka Domovinskog rata, kada sam kao studentica socijalnog rada imala priliku raditi s djecom iz poslijeratnih, uglavnom osiromašenih područja. Jednom smo moja kolegica i ja, kao studentice, vodile djecu iz jedne poslijeratne zajednice na ljetovanje. S nama je bilo oko dvadesetak djece osnovnoškolske dobi, od 7 do 14 godina. Mnogi od njih nisu nikad bili na moru. Bili su jako uzbuđeni jer su se otisnuli na jedno takvo daleko putovanje, prvi se put odvojivši od svoje obitelji. Kada smo došli u apartmane, u tim poslijeratnim godinama kad nije bilo turista ni za lijek, bili smo svojevrsna atrakcija i jako su dobro primili mještani jednog malog otoka na kojem smo se smjestili. Moja kolegica i ja preuzele smo veliku odgovornost (tek sada mi je to jasno) da brinemo o dvadesetero djece tako da im ništa ne fali. Vodile smo računa o tome da jedu na vrijeme, da idemo redovito na plažu, brinule da ne budu izloženi jakom suncu, vodile smo u popodnevnim satima grupne radionice za njih, igrali različite igrice, razgovarali, družili se. Ujutro i navečer brinule smo da održavaju redovitu osobnu higijenu, potičući ih da se umivaju, peru zube, tuširaju. Tada sam se suočila s prvim šokantnim saznanjem. Jedan dio djece nije nikad vidio tuš, nisu znali što je to, kako se pali i što znači istuširati se. Znale smo da mnoga od te djece žive u slabijim materijalnim uvjetima, no nismo bile svjesne o kojoj razini depriviranosti se radi. Tada su nam neka od njih objasnila da se kod kuće peru bunarskom vodom zagrijanom na peći koju naliju u lavor. Pritom posebno pamtim dvoje djece, brata i sestru, koje ću ovom prigodom nazvati Marko i Ivana. Kada smo bili na izletu s brodom, došli smo do jednog mjesta gdje smo svima kupili sladoled. Sva su se djeca tome posebno radovala, pa tako i Marko i Ivana. U jednom sam trenutku pogledala u njih dvoje.

Vidjela sam da im sladoled kapa po odjeći i cipelicama. Oboje su držali kornet obrnuto, jer nisu znali kako ga primiti… Kolegica i ja shvatile smo da oni nisu nikada imali priliku pojesti sladoled. Marko i Ivana djeca su koja su odrastala u jednom zabačenom selu, bez vode i kanalizacije, u teškom siromaštvu, podizao ih je nezaposleni samohrani otac.

To dvoje djece posebno se vezalo uz nas voditeljice i šutljivo, sa smiješkom na licu, upijalo sve oko sebe, taj neki sasvim novi nepoznati svijet s kojim su se prvi put susreli, a koji većina nas uzima zdravo za gotovo. 

Danas, u ulozi profesorice na fakultetu, posebno sam posvećena temi siromaštva. Kad razmišljam zbog čega sam se odlučila posvetiti toj temi, mislim da je na to utjecao moj četverogodišnji rad u toj poslijeratnoj depriviranoj i osiromašenoj zajednici s djecom koja su, osim doživljene ratne traume, živjela i u uvjetima siromaštva. 

No, vratimo se u sadašnjost. Kakva je situacija sa siromaštvom djece u današnje vrijeme? 

U Hrvatskoj, prema statističkim podatcima, svako četvrto dijete živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.

Kao istraživačica na projektima posvećenima temi siromaštva, zajedno s kolegicama i kolegama, doznala  sam da 70% siromašne djece predškolske dobi živi u kućanstvima u kojima tijekom godine nedostaje novca za hranu, 42% siromašnih obitelji svojoj djeci ne mogu osigurati meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak svaki dan, 35% obitelji ne može maloj djeci osigurati voće ili povrće svaki dan, 22% romskih obitelji i 12% siromašnih obitelji s djecom s teškoćama u razvoju nisu u mogućnosti djeci priuštiti tri obroka dnevno, 77% djece koja žive u siromaštvu ne ide u vrtić, jako velik broj njih nema igračke, bicikl, svoj krevetić, a mnogi od njih niti jednu jedinu slikovnicu. Nekoj od te djece roditelji ne mogu priuštiti tri obroka dnevno i često odu na spavanje gladna. Potresni podatci… tužni i nevjerojatni u 21. stoljeću.

Ponekad, kad se suočimo s brojevima, postotcima ili statističkim podatcima, mogu nas se dojmiti, ali puno više možemo doznati o stvarnim učincima takvih podataka kad razgovaramo s onima koji su iskusili siromaštvo. Tako sam, u svrhu istraživanja o tome kako žive srednjoškolci koji odrastaju u uvjetima siromaštva, imala priliku razgovarati s njima iz prve ruke. Pitala sam ih kako se nose sa siromaštvom, na koje aspekte njihovog života se najviše siromaštvo odražava, što im nedostaje, što im je potrebno, što bi poručili političarima koji kreiraju mjere namijenjene djeci i mladima koji odrastaju u siromaštvu. Puno su nam toga ispričali, primjerice da planiraju što prije završiti školu da se mogu zaposliti i imati kruh u rukama, da mogu doprinijeti kućnom budžetu i rasteretiti svoje roditelje. Drugi su rekli da planiraju nakon završene škole otići u inozemstvo i zaposliti se, a treći da će se posvetiti daljnjem školovanju i završetku fakulteta kako bi imali bolje prilike za zaposlenje i kako bi radili na bolje plaćenim poslovima i na taj način izašli iz kruga siromaštva. Posebno mi je bilo dirljivo slušati kako postoji raslojavanje između njihovih vršnjaka prema materijalnom statusu, pa se, kako su nam rekli, „bogati druže s bogatima, a siromašni sa siromašnima“. Najviše im smeta što nemaju normalne uvjete za školovanje, što znači da nemaju školski pribor koji im je potreban, nemaju računala niti internetsku vezu jer je i za to potrebno izdvojiti određenu količinu novca, ali i da ne mogu ići na maturalac jer im ga roditelji ne mogu platiti. Oni koji žive u zabačenim selima pričali su nam o tome da ne samo da nemaju pristup internetu, mobitele ili računala, već nemaju niti priključak za vodu pa donose vodu iz obližnjeg bunara. Ponekad, zbog neplaćenih računa, isključe im struju pa pišu zadaće uz svijeću…Sve to je, vjerovali ili ne, naš realitet

Ali zašto tako malo znamo o tome, zašto se tako malo priča općenito o siromaštvu djece i mladih? Jedan je od razloga zasigurno to što niti djeca niti mladi ljudi ne žele da im netko zalijepi etiketu siromašnih. Pokazalo se da to dovodi do stigmatizacije, nelagode i raslojavanja među vršnjacima. Zbog toga siromaštvo ponekad i nije vidljivo, jer zna biti dobro prikriveno, prije svega da bi se sačuvalo dostojanstvo i izbjeglo negativno etiketiranje. No, s druge strane, činjenica je i da politike u našem društvu nisu osviještene o problemu siromaštva djece i mladih, ili ih ne zanima, ili ne razumiju taj problem.

Zagovarajući s tri kolegice pravo da svako dijete u osnovnoj školi ima besplatan obrok, bez obzira na materijalni status, imala sam priliku razgovarati s različitim političarima. Iako je većina njih pokazala razumijevanje, jedan od njih rekao je da nije moguće da roditelj ne može svom djetetu priuštiti užinu za školu jer to nije neki značajan trošak te je činjenica da dijete ide u školu bez obroka prije svega izraz roditeljske nebrige.

Tužno je kad oni na najvišim pozicijama u društvu ne žele razumjeti da nekih 50-ak kilometara od Zagreba žive obitelji s djecom u paralelnom svemiru u kojem nema redovitih i zdravih obroka, u kojem nema brendirane odjeće i obuće, u kojem nema igračaka, slikovnica, mobitela, računala niti pristupa društvenim mrežama.

I još puno toga, ali o tome možda nekom drugom prilikom.

Na kraju bih se osvrnula na promišljanja poznatog psihoanalitičara i mislioca, Ericha Fromma, koji je napisao sjajnu knjigu Imati ili biti. U jednom je intervjuu prije više od 40 godina rekao: Ako se moj osjećaj identiteta temelji na onome što imam, na posjedovanju, ako mogu reći ‘Ja sam ono što imam’, onda se nameće pitanje ‘Što sam ja ako izgubim ono što imam?‘ Doista, kad se ovako postave stvari, jasno je koliko je krhka ta materijalna odrednica našeg života u odnosu na ono što je bit ljudskog postojanja. A što je bit našeg postojanja? Fromm kaže da je to - rasti, voljeti, zanimati se i davati. Složila bih se s njim.


Literatura
Šućur, Z., Kletečki Radović, M., Družić Ljubotina, O. i Babić, Z. (2015). Siromaštvo i dobrobit predškolske djece u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
Kletečki Radović, M., Vejmelka, L. i Družić Ljubotina, O. (2017). Život obitelji s djecom u uvjetima siromaštva iz perspektive roditelja. Ljetopis socijalnog rada, 24(2),  243-276.
Fromm, E. (1980) Imati ili biti. Zagreb: Biblioteka Naprijed.


Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost