PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Sezona završetaka

Neovisno o tome gdje planirate dočekati Novu i koje ste joj ciljeve nakrcali na leđa iako još nije ni počela, na trenutak stanite i razmislite o tome kako vi završavate stvari – na koji način odlazite od ljudi, mjesta i događaja?

Pred nama je čvrsta točka u vremenu koja predstavlja kraj - završetak još jedne godine. Neovisno o tome gdje planirate dočekati Novu i koje ste joj ciljeve nakrcali na leđa iako još nije ni počela, na trenutak stanite i razmislite o tome kako vi završavate stvari  – na koji način odlazite od ljudi, mjesta i događaja?

Ostanete li zadnji na partiju kako se ne biste trebali opraštati s ljudima? Odete li prvi sa zadnje kave ispred faksa kako ne biste vidjeli da je drugima teško? Možda odugovlačite završavanje pisanja diplomskog rada jer niste spremni na odrasli život koji vas čeka nakon toga? Kako završavate odnose s ljudima – razgovorom, ghostanjem, svađom? Možda izbjegavate krajeve, ostajete u odnosima sve dok ne počnu nalikovati zaboravljenim šalicama hladne kave ostavljenim po stanu? Završavate li sve naglo, uz oštar rez operativnog zahvata ili ne strahujete od tuge koja dolazi uz opraštanje i pridavanje važnosti svemu što ste imali s nekim?

Trenutno sam duboko u pisanju završnog rada iz gestalta, potrebnog da završim svoju edukaciju postajanja psihoterapeutkinjom. Kad kažem trenutno, mislim na zadnje (skoro) dvije godine koliko traje moje pisanje. Krenula sam u to pomalo naivno, zaboravljajući kako je izgledalo pisanje diplomskog rada na faksu i kako je sam čin pisanja tek komadić cjelokupnog procesa koji se odvija u meni.

Kao i kod završavanja faksa, ponovno sam se pronašla na istom nepoznatom, a samim time i meni neugodnom mjestu: što će se dogoditi kad ovo završim? Kako će to promijeniti mene i sliku o sebi samoj koju nosim? Tko ću ja biti poslije - psihologinja, psihoterapeutkinja? Kakva očekivanja (moja i tuđa) ta nova uloga donosi sa sobom? Koje ću stare uloge uredno složiti i pospremiti na policu? Od čega se sve moram rastati i oprostiti? 

Svaki oblik završavanja nužno obuhvaća: opraštanje, promjenu, kraj, tugovanje. Jedan je dio našeg života završen, zapečaćen i ne možemo mu se više vratiti (koliko god bila snažna moć nostalgije). Svaki kraj pod ruku vodi gubitak.

Život je stalno prepun krajeva - od onih malih (zadnja epizoda omiljene serije, rano jutro rođendanskog tuluma, posljednje kupanje ovog ljeta) do onih ogromnih (završavanje škole ili fakulteta, selidba od kuće, prekid veze, promjena posla, smrt). 

Svi se drugačije nosimo s krajevima te ne postoji jedan točan način kako završavati stvari.

A iako se načini završavanja razlikuju od osobe do osobe, iz teorije gestalt psihoterapije poznat je pojam nezavršenog posla – situacije iz prošlosti koje nisu bile zadovoljavajuće razriješene za nas. Često su baš rastanci nešto što preskačemo jer se teško nosimo s opraštanjima pa nam kasnije naviru riječi koje smo htjeli izgovoriti, zagrljaji koje smo htjeli dati, suze koje smo htjeli pustiti – a nismo. Nezavršeni poslovi u najblažem obliku žuljaju kao kamenčić u tenisici, a u najtežem nas priječe da ulazimo u nova iskustva i nove odnose. Često se dogodi da ako preskočimo kraj i brzo uletimo u idući vlak počnemo upadati u iste stare obrasce u kojima se ne osjećamo dobro. 

U današnjem suvremenom svijetu gdje uvijek jurimo nešto novo, nešto bolje, nešto zabavnije malo vremena i pažnje posvećujemo krajevima – film nije ni završio, a već tražimo novu preporuku.

Istina je da ne možemo ostaviti dovoljno prostora za početak novih stvari ako nismo osvijestili i priznali da je nešto završilo.

Promatranje kraja izravno u oči uči nas što nam je značilo to iskustvo, kako je utjecalo na nas, što želimo iz njega ponijeti, a što želimo ostaviti. Sa svakim krajem saznajemo više o sebi, svojim potrebama i željama vezanim za naše nove, buduće početke.

Nekada sam aktivno izbjegavala završetke, pravila se da se to ne događa, da ovo nije posljednji put da ćemo se vidjeti i odrješito odbijala sve razgovore o rastancima. S vremenom (i psihoterapijom) naučila sam kako su krajevi najbolji podsjetnici koliko su vrijedila iskustva i odnosi koje sam prošla te da zaslužuju moju apsolutnu pažnju.  

Ove sezone završetaka sjetite se pozdraviti s učionicama, kafićem ispred faksa, svojim starim ulogama, profesorima, prijateljima i ljubavima s kojima ste dijelili život ovu godinu.  

Sjetite se reći im hvala. I zbogom.

Literatura: 
Joyce, P. & Sills, C. (2014.) Skills in Gestalt Counselling & Psychotherapy. SAGE Publications Ltd. London.

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Veze: svađamo se

Petra Čeč
psihologinja i edukantica psihoterapije pod supervizijom
volim, brinem, rastem