PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Seksualni odgoj

"Seksualni odgoj je posljednji i, pored političkog obrazovanja, vjerojatno zadnji dodatak broju predmeta u suvremenom obrazovanju. Danas se uvelike, mada ne sasvim, svi slažu da seksualni odgoj treba postati školskim predmetom; međutim, postavlja se pitanje kako da se to provede.“ Ova dilema ostala je aktualna i danas u našem društvu, ali i u mnogim drugim zemljama zbog izrazite tabuiziranosti seksualnosti i svega što je s njome povezano u mnogim kulturama.

925STUDIO

Previše se i često seksualnost izjednačava sa sposobnosti da se ima seksualni odnos (i to prema heteronormativnom većinskom podrazumijevanju seksualnog odnosa kao penetracije penisa u vaginu) ili s frekvencijom seksualnih odnosa. No, seksualnost uključuje i samu osobu, interakciju s drugima i mnoge varijacije i intenzitete izražavanja, ponašanja i afektivnosti. Postoje četiri sastavnice seksualnosti: biološki spol pripisan po rođenju na temelju izgleda genitalija, seksualna orijentacija, rodni identitet i rodna uloga (APA, 2008). Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, 2009), seksualnost: Uključuje spol, rodne identitete i uloge, seksualnu orijentaciju, erotizam, ugodu, intimnost i reprodukciju. Seksualnost se doživljava i izražava kroz razmišljanja, fantazije, želje, vjerovanja, stavove, vrijednosti, ponašanja, prakse, uloge i odnose.

Seks i intimnost objedinjuju kaleidoskop osjećaja i aktivnosti, od najdubljih žudnji za obostranom privlačnosti, različitih oblika imanja seksualnih odnosa pa do jednostavnog uživanja u društvu voljene osobe. Seksualnost isto tako pokriva skalu ponašanja - od dodirivanja, ljubljenja, maženja, genitalnog snošaja s obostranim orgazmom, orgazma koji nije postignut penetracijom penisa u vaginu, te osjećajem bliskosti, povezanosti i toga da je osoba željena i vrednovana u autentičnosti svoga bivanja.

Još je davne 1949. godine Oswald Schwartz u svome djelu „Psihologija seksualnosti“ napisao: Mi živimo u vijeku velikog optimizma i strasti za obrazovanjem, što je u stvari naslijeđe vjere u svemoć razuma iz osamnaestog stoljeća, ponosa zbog gospodarenja prirodom iz devetnaestog stoljeća i vjerovanja u potrebu i učinkovitost planiranja u dvadesetom stoljeću. Seksualni odgoj je posljednji i, pored političkog obrazovanja, vjerojatno zadnji dodatak broju predmeta u suvremenom obrazovanju. Danas se uvelike, mada ne sasvim, svi slažu da seksualni odgoj treba postati školskim predmetom; međutim, postavlja se pitanje kako da se to provede. Ova dilema ostala je aktualna i danas u našem društvu, ali i u mnogim drugim zemljama zbog izrazite tabuiziranosti seksualnosti i svega što je s njome povezano u mnogim kulturama. Cilj je obrazovnog sustava pripremiti djecu za život u svijetu u kojem živimo u svim njegovim segmentima. Taj svijet uključuje i seksualnost koja je sastavni i neizbježan dio ljudskoga funkcioniranja jer jedino se potpunom izobrazbom djetetu može omogućiti cjelovit i kvalitetan psihofizički razvoj s kojim će odrasti u zdravu osobu. Po Konvenciji o pravima djeteta Vlada i obitelj moraju svakom djetetu stvoriti okolinu u kojoj može rasti i razviti svoje potencijale. Ujedno svako dijete ima pravo na informacije koje su važne za njegovu dobrobit. To se odnosi i na seksualnost o kojoj je važno razgovarati otvoreno i primjereno razvojnoj dobi. S obzirom da mnoge tradicionalne i patrijarhalne kulture koriste tabu seksualnosti kao mjere opresije prema razlikama i različitostima, tada potpune i znanstveno provjerene informacije koje su važne za dobrobit, zdravstveno i mentalno zdravlje mladih osoba bivaju često u koliziji s društvenim mainstreamom, ali i stavovima roditelja. Vidljivo je koliko je važno da nositelji ovih programa budu upravo psiholozi s obzirom da imaju kompetencije za navigiranje kroz često rigidne, autokratske i opresivne sustave koji su otporni na promjene i funkcioniraju po principu postavljanja nejednakosti u diferencijalu moći unutar društva, institucija, sustava i odnosa.

Cilj zdravstvenog odgoja u kojemu se obrađuju i teme seksualnosti, dakle edukacije o seksualnosti i seksualnom zdravlju, jeste stvoriti odgovorne i sretne mlade osobe.

Stoga seksualna edukacija treba biti dostupna svoj djeci i adolescentima. Treba biti usmjerena na sadržaje koji se odnose na svijest o sebi i svome tijelu te omogućiti integraciju identiteta povezanih sa seksualnosti, seksualnom orijentacijom, rodnim identitetom u cjelokupno funkcioniranje osobe. Sadržaj edukacije o seksualnosti trebao bi sadržavati informacije o svim aspektima seksualnosti (anatomskom, fiziološkom, psihološkom, društvenom), educirati o reproduktivnom zdravlju i obuhvatiti programe prevencije rodno uvjetovanog nasilja i sprječavanja genitalne mutilacije.

Prema dosadašnjim znanstvenim psihologijskim spoznajama u svezi edukacijskih programa za mlade o seksualnosti, danas znamo da:

  1. programi cjelovite edukacije o seksualnosti (koji uključuju potpune informacije) doprinose smanjenju broja maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivih bolesti;
  2. programi koji se zasnivaju samo na promoviranju apstinencije pokazuju suprotne efekte od očekivanih (povećavaju rizik od maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivih bolesti) i
  3. cjeloviti programi ne potiču ranije seksualne odnose, kako se obično tvrdi, nego čak odgađaju doba prvog seksualnog odnosa kod mladih.

Zato je službena preporuka struke da se u zdravstvenom odgoju koriste programi koji sadržavaju sve potrebne informacije o seksualnosti (npr. APA – Američka psihološka organizacija). Podaci pokazuju da su mladi u RH seksualno aktivni i zato im je nužno pružiti cjelovit program i sve relevantne informacije prije započinjanja seksualne aktivnosti. Kada razmišljamo o zdravstvenom/seksualnom odgoju, moramo se zapitati želimo li da naša djeca odrastu u zdrave i odgovorne mlade odrasle osobe ili smo spremni riskirati neželjene posljedice zbog raznih mišljenja i uvjerenja koja se ne zasnivaju na znanstveno provjerljivim činjenicama i objektivnim spoznajama.

Postoji i niz mitova o seksualnom odgoju i edukativnim programima o seksualnosti i seksualnom zdravlju. Neke su od najraširenijih krivih pretpostavki sljedeće:

  1. Djeca će zbog zdravstvenog/seksualnog odgoja biti više zainteresirana za seksualnost i seks nego inače, iz razloga što će biti govora o seksualnosti o kojoj se inače ne bi razgovaralo.
  2. Zbog ovog programa djeca će: postati gejevi i lezbijke; ranije će ući u seksualne aktivnosti; smatrat će da je promiskuitet poželjan; djeca će htjeti na dnevnoj bazi mijenjati svoj spol; poželjet će promijeniti svoj spol uslijed „adolescentskog hira”.
  3. Zbog ovog programa djeca će: razviti štetne stereotipe o rodnim ulogama između muškaraca i žena; bit će podložna vršnjačkom pritisku te ranije i impulzivno stupati u seksualni odnos; izložit će se riziku da stupe u seksualni odnos bez zaštite; postat će ovisna o pornografiji; promovirat će homoseksualne stilove života, rodnu ideologiju, poligamiju; bit će pod povećanim rizikom da počine seksualno i rodno uvjetovano nasilje.

Upravo ovakve zablude, izrečene često iz pozicije pojedinih društvenih autoriteta i onih iz miljea struke, naročito u području mentalnog zdravlja, najbolje pokazuju koliko je ovakva edukacija potrebna svima u društvu! Činjenice temeljene na evaluacijama ishoda programa sveobuhvatnog i dobno prikladnog seksualnog odgoja koji se temelji na znanstvenim činjenicama ukazuju na to da ima višestruku dobrobit za djecu, adolescente i odrasle osobe. Osobe koje imaju osnovna znanja o ljudskoj seksualnosti svjesne su koliko je strah ovakvih programa znanstveno neutemeljen i iracionalan.

Nastavlja se…

nastavi čitati
škola, kontakt