Laž

Odrastala sam u velikoj obitelji. Puno ljudi za stolom na rođendanima, blagdanima. Puno ljubavi i puno jedinih ispravnih mišljenja kako treba živjeti život. I puno jednih ispravnih mišljenja kakva se juha kuha za koje blagdane. I što čini dobar kolač: Previše šećera!, Presuho!, Nedovoljno pečeno!, Preveliki!, Premali! Puno osuđivanja, procjenjivanja, puno povređivanja raznih vrsta (kolači možda zaista jesu bili najbezazleniji). Bilo je opasno biti vidljivom. 

Rano u djetinjstvu naučimo da je neke dijelove nas baš teško voljeti. Možda našu ljutnju, tugu, povučenost, potrebitost. Možda čak i radost. Kroz iskustvo odrastanja i socijalizacije naučili smo koji su dijelovi nas prihvatljivi i dobrodošli, a koji baš i nisu. Svi smo to prošli (ili još prolazimo). Ne možemo to izbjeći, tako postajemo ljudi. Učimo o svijetu oko nas, društvenim normama, kulturi. Svi oni odrasli koji su sudjelovali u tom procesu rane socijalizacije uglavnom su mislili dobro. Željeli su da imamo lakše živote, da razumijemo pravila socijalnog ponašanja i da se uklopimo. No, taj proces ima cijenu. Rano naučimo skrivati neke dijelove sebe. I od nas samih i od drugih. Postajemo manje (ili više) neiskreni. Pa, posljedično, i nevidljivi. Sebi, drugima.

Skrivamo se lažima. Pokušavamo biti vidljiviji lažima. Njima se pokušavamo (bolje) uklopiti. Malim i onim malo većim jer ne želimo biti povrijeđeni, jer želimo biti doživljeni, jer želimo pripadati. Paradoksalno je da provodimo svoje živote tražeći prihvaćanje i ljubav, a rano se naučimo skrivati iz straha da ćemo biti potpuno viđeni, straha da nećemo biti prihvaćeni onakvi kakvi uistinu jesmo, onakvi kakvi doživljavamo svijet oko sebe. No, istina je da, iako naizgled imamo osjećaj da smo prihvaćeni i stvaramo kvalitetne odnose, oni ne mogu postojati, a da se potpuno iskreno ne pojavimo u njima.  

Istina‍

Radikalna iskrenost filozofija je koju je razvio Brad Blanton s idejom pomoći ljudima da stvaraju autentičnije i kvalitetnije odnose. Sam naziv filozofije malo asocira ne riječi poput ekstremno ili drastično, no zapravo je riječ o esenciji, temeljnoj biti. ‍

Radikalna istina autentično je dijeljenje onoga što doživljavamo. Bez ublažavanja, preuveličavanja, prešućivanja. Dijeljenje osjećaja, misli i onoga što primjećujemo u svojoj okolini. 

Radikalna istina nije i brutalna istina. Brutalna iskrenost odnosi se na nekog drugog i često je osuđujuća – ili prema ponašanju drugih ili prema njihovoj osobnosti. I često je izrečena s namjerom povrede. S druge strane, radikalna istina govori o nama samima, o onome što primjećujemo o sebi i vlastitom iskustvu. Ona jača naš integritet. Jača i našu slobodu (izbora) jer preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje i ponašanja. Stojimo iza sebe. Iskreno i neprosuđujuće dijeljenje svog iskustva s drugima vodi našoj većoj vidljivosti i otvara prostor za druge da sami stvarno razumiju. I, posljedično, otvara veći prostor da osjetimo prihvaćenost. Onu potpunu.  

Kada sam se prvi puta susrela s ovom filozofijom, pomislila sam kako bi mi se život zakomplicirao kada bih uvijek dijelila svoju istinu. Kada bih uvijek bila potpuno vidljiva. Jedan mi je kolega rekao kako se on nikad ne bi odrekao svojih bijelih laži.  I da, potpuno razumijem sve zadrške oko toga. Strah od naše istine često dolazi iz našeg rano stečenog uvjerenja da nismo dovoljno dobri takvi kakvi smo. Tako je i započeo naš proces skrivanja. No, razmišljajući o tome, i pomalo prakticirajući radikalnu iskrenost, shvatila sam i koliko boli laž. Koliko boli ta igra kreiranja iluzija. Koliko povređuje nas i koliko povređuje druge. 

Nije lako, često ni ugodno, ići ovim putem. Putem prema sebi, prema stvaranju dubokih i smislenih odnosa. Prema vidljivosti, prema istinskom prihvaćanju. Ranjivo je i potrebna je hrabrost. Vjerujem da je vrijedno. Istina ima čistu energiju, nosi olakšanje. Ono je što jest. Bez iluzija, skrivanja. Jednostavno.

‍