Stigli su nam blagdani. Umjesto uobičajenih priprema uz veseli ho ho ho na svakom koraku mi živimo prilično drugačije živote od svih dosadašnjih blagdanskih iskustava. Sve što je bilo uobičajeno, poznato i ponavljajuće (nekima dosadnjikavo i umarajuće) sada vrednujemo kao vrhunski život u kojem još prošle godine ne bismo vidjeli baš ništa spektakularno. Nismo znali da nam je to, na duge staze, zadnje življenje najboljih mogućih života u tako opuštenom stilu.

Pandemija nam nedavnu prošlost, koju je činila i hrpa problema, stresa, briga i nespavanja, revidira u jedan idealan život koji postaje predmet neizrecive čežnje. 

Da nam je netko u ovo doba prošle godine rekao - živite idealne živote, čeznut ćete za ovim - prošli bismo pored njega i vratili slušalice u uši. Ideja da će se svijet uskoro vrlo drastično promijeniti zvučala bi kao najava još jednog SF filma, a ne kao stvarnost koja neupitno dolazi.    

A stvarnost nam je eto takva da je naš život, i onaj privatni, a posebno onaj voljeni društveni, kojeg živimo na ulicama i u kafićima, sada prilično sediran i na čekanju do daljnjeg.

Obiteljska druženja i svakodnevna minglanja s društvom, posjeti bakama i tetama kod kojih nam se nekad i ne ide, božićni domjenci koje bi svatko kao baš izbjegao, a svi na kraju dođu, naporno čekanje u redovima još jednog dućana (i dogovaranje sa sobom da je to sve što se kupovine poklona tiče)... Uzbuđenje atmosferom grada i živciranje zbog previše ljudi, prigovaranje kvaliteti kuhanog vina, slučajni susreti i veselje koje nam donesu, putovanja za doček...

Sve je to izmijenjeno, otkazano ili traži prilagodbu. ‍

Kako se prilagođavamo?
‍

U blagdanskom realitetu koji nam je oblikovao virus, bilo da smo ga već pokupili ili ne, izmoreni smo praćenjem brojeva i otupjeli na činjenicu da su ti brojevi ljudi. Preskačemo vijesti koje govore o iscrpljenim liječnicima i medicinskim sestrama. 

Jesmo li zbog toga loši, bezosjećajni? 

Samo po sebi to nije bezosjećajnost, nego zasićenost težinom života. To je efekt privikavanja na ljudsku patnju, zaštita samih sebe od stalnog primanja potresnih informacija i svjedočenja ljudskoj muci. 

Međutim, to postaje i jest bezosjećajnost kada zanemarujemo ili umanjujemo svoj doprinos u širenju bolesti.  

Spomenuta samozaštita od informacija koje nas emocionalno preplavljuju isto je korisna prilagodba. Zahvaljujući tome stvaramo prostor sigurnosti unutar kojeg i s kojim možemo podnositi neizvjesnost koju čini toliko toga što je trenutno izvan naše kontrole. A kako kreiramo i kako održavamo taj prostor sigurnosti da bi i dalje podnosili neizvjesnost (npr. vatrenim argumentacijama po društvenim mrežama) – e to je tema za neki drugi tekst.    

Osjećaji sigurnosti i kontrole važni su da bismo pronašli svoj komad mira i životne radosti u ovome svijetu - za blagdane, ali i inače. To nas čini stabilnima i mirnima. 

Buntovni ili prilagođeni? 

Prilagođavaju se i oni kojima su susreti u kafiću ili druženja kod nekoga doma održavali mentalno zdravlje. Sada prevaljuju kilometre šetajući omotani šalom jer nemaju gdje sjesti. Doduše, sjede na klupicama onoliko koliko im hladnoća i vlaga dozvoljavaju - da bi kroz druženje dobili jedni od drugih što im treba da sačuvaju zdravu pamet.

I dok im vlaga lijepi kosu, a u rukama istovremeno drže cigaretu, piće i masku oko zgloba, osjećamo koliko jako trebamo jedni druge.

I koliko, unatoč dopisivanju i porukama, ne možemo bez stvarnog kontakta s ljudima, bez toga da se naš mozak svojim senzorima spaja i povezuje s drugima. Pogled, osmijeh, dodir...Neprocjenjivo. 

Zato društveni život uvijek nađe svoj put. Društveni život  -  javan, vidljiv, divan, djeljiv. Nepredvidiv. I tako nam nedostaje. 

Kako možemo pomoći sebi?

I dok tonemo u ugođaje blagdana i kraja ove neobične godine, evo par ideja što možemo ako nam na trenutke, ili na duže vrijeme, postane teško.

‍

Prihvaćanje onoga što je. Mirenje s onim što nije. 

Ne možemo putovati, ne možemo izvan svoje županije, ne možemo do propusnice, netko je naš u bolnici, ne možemo se družiti, posjetiti bliske ljude, organizirati tulum niti otići negdje za Novu godinu...

Sve su to jako dobri razlozi za ljutnju, frustraciju i tugu koje ne treba zatomiti, nego osjetiti i usmjeravati energiju koju nam ti intenzivni osjećaji daju. Kroz razgovor, ali i pisanje možemo izraziti sve što za nas nije fer (jer stvarno puno toga trenutno nije fer), detaljno nabrajati što sve gubimo i propuštamo. Ako ikada u životu, onda baš sada možemo slobodno prigovarati svim nepravdama koje su nas zatekle. U tom naletu osvještavanja svih ne-fer stvari možemo osjetiti i jad i jaku tugu. I to je dio trenutne situacije u kojoj jesmo i sasvim je na mjestu da smo i bijesni i jadni i tužni – i to možda sve u isto vrijeme.

Mjere su nam izokrenule s kim, kada, koliko i gdje možemo biti. Kada ispucamo sva kreativna rješenja je li i kako moguće nadmudriti mjere – ostaje nam prihvaćanje i mirenje sa situacijom.‍

‍

Povezanost sa zajedničkim ljudskim iskustvom, većim od nas samih. 

Svatko ima svoju pandemijsku priču, no puno je sličnosti u njihovim osnovama. Zajednička nam je uskraćenost, nemogućnost onoga što je inače jednostavno i moguće. To ljuti, frustrira i rastužuje. Zajednička nam je i bol, posebno ona koja se javlja uslijed gubitaka. 

Gubitak je i trenutna nemogućnosti dijeljenja blagdana s ljudima koje volimo.

Trenutno gotovo cijela ljudska populacija vodi slične bitke. Možda povezivanje onoga što je nama teško s time da je to sada i univerzalno ljudsko iskustvo barem malo pomogne u prihvaćanju i mirenju s tim da je život sada takav. Paradoksalno, ali tada u svojoj samoći, izolaciji ili drugim ograničenjima nismo sami.    

Održavati kontakt s ljudima s kojima možemo pričati o sebi i o tome kako nam je. Prijatelji i osobe od povjerenja mogu biti utočište i utjeha za situacije kada nam je teško. Kada se ne osjećamo dobro, posebno ako to traje neko vrijeme, ne treba se povlačiti i suzdržavati od razgovora, već ih treba inicirati – uživo, pozivom ili online.

Sve one kojima je inače lakše da njih netko prvi kontaktira i pita Kako si? ova vremena kao da ubrzavaju u učenju nove vještine - preuzimanju inicijative. 

Kako si? nije teško pitati, kao i Treba mi razgovor, možeš li sada? To je sasvim dobar početak. 

Prepoznati trenutke u danu koji su nam lijepi. Na primjer, kupovanje bora baš je bilo lijepo iskustvo. Taj je osjećaj vrijedno zadržati i vraćati mu se u mislima – vraćati se detaljima koji su to iskustvo učinili lijepim. 

Svađa koja je uslijedila kada smo došli doma nije bila ugodna. Kada se udaljimo i ohladimo od svađe, možemo voljno prizivati u sjećanje mala ugodna iskustva koja su se taj dan ili nedavno ipak dogodila. Tako se u nama pohranjuju osjećaji ugode s kojima se uvijek lako povezati i prizvati ih u sadašnjost. 

Mala lijepa iskustva događaju se svaki dan – važno je na njih obratiti pažnju. 

Osjećati zadovoljstvo i pronalaziti smisao možemo i u teškim vremenima. Taj prostor unutar sebe stvaramo kada naučimo biti zahvalni za mala, lijepa iskustva, kao i za sve što imamo i što jesmo. Fokus je, dakle, na onome dobrom što se jest dogodilo,  što imamo (ne samo materijalno) i što jesmo – a ne na onome što se nije dogodilo, što nemamo i što nismo.

Jaku uznemirenost možemo smiriti: 

- polaganim i dubokim disanjem (5-10 puta može biti dovoljno, neće skroz nestati - ipak je jaka, ali je baš velika šansa da se smanji!)

- usmjeravanjem pažnje na sadržaj koji je sasvim drugačiji od onog koji nas okupira i koji nije uznemirujuć. Ovo zahtijeva dogovor sa sobom da ne želim vrtjeti uznemirujući film u glavi i da želim usmjeriti pozornost na pogled kroz prozor, gledati aute na cesti, napraviti popis stvari koje trebam kupiti, nabrojati sve ljude koje želim nazvati, zamijeniti wc papir, baciti staru i otvoriti novu pastu... Što konkretnije to bolje – lako je napraviti, daje osjećaj efikasnosti, u pokretu smo (što je bolje nego biti uznemiren i zaleći). Na takve male zadatke lako se nadovezuju druge stvari koje primjećujemo da ih treba obaviti... Nakon stare role papira koju ne možemo više ugurati u vrećicu, jasno je da se treba spustiti iz stana i baciti smeće. Vidimo da za djelotvornost preusmjeravanja pažnje nije potrebno biti ambiciozan i čovjek od velikih planova. 

- razgovorom s osobom koja nam je bliska, ali i kroz površan razgovor s manje bliskom osobom – jer bitno je preusmjeriti pažnju. Sam kontakt u kojem se osjećamo dobro mijenjat će našu unutarnju kemiju koja stvara osjećaj ugode. Iskustvo povezanosti čini čuda u tome kako se osjećamo. Važno je to znati u vremenu fizičkog, no nipošto ne i socijalnog  distanciranja. 

Dakle – fizičko distanciranje i socijalna bliskost. Molimo stožer i vlasti da ne brkaju ove pojmove.    

Izlazak u šetnju čini čuda za psihičku i fizičku dobrobit. Kretanje i disanje koje ga prati može biti od pomoći  u oporavku od nelagode i napetosti. Sama promjena okoline - izlazak iz zatvorenog prostora pomaže u promjeni perspektive – omogućuje nam da drugačije sagledamo situaciju i saberemo misli. Važno je izaći van i zbog smanjenja međusobnih iritacija. Život s roditeljima, kao i u partnerstvu, stalan boravak kod kuće zbog  online nastave za one koji se školuju ili nemogućnost obavljanja posla za one koji bi radili, odgoda putovanja, višestruke izolacije u nekim obiteljima rastegnule su njihov život do krajnjih granica. Posljedično, javlja se zasićenost takvim zajedništvom. Normalno je da možemo biti iziritirani kada smo jako usmjereni jedni na druge. Uslijed pandemije nedostaje nam odlazaka i dolazaka, „provjeravanja“, toga da nekoga nekad nema doma, da se mimoilazimo i ne vidimo neko vrijeme.  

‍

Važno je smanjiti blagdanska očekivanja koja imamo od sebe i drugih uslijed značajno izmijenjenih obiteljskih dinamika koje su se događale od početka pandemije. Više blagosti i let it go stava ovih dana učinit će blagdane ljepšima. 

‍

Pojačana potreba za kontaktom s drugim ljudima posebno kod onih koji žive sami tijekom pandemije i čije su poteškoće sasvim drukčije jer im je uobičajena količina kontakta koji su inače ostvarivali drastično smanjena. U takvoj situaciji važno je svjesno planirati druženje s ljudima – ne prepustiti slučaju ili čekati da se kroz dan ili tjedan nešto dogodi (što znači čekati da se meni netko javi). Druženje uživo od iznimne je važnosti za ljude koji u ovim vremenima žive sami, posebno kada s tim načinom života nisu zadovoljni. I svakodnevne interakcije koje imamo s ljudima s kojima nismo nužno bliski – razgovori u dućanu, sa susjedima i poznanicima također su važni jer nam daju osjećaj povezanosti i pripadanja. Tehnologija nas spašava – omogućuje nam razgovore i druženja i ne možemo zamisliti kako bismo kroz pandemiju bez nje. U održavanju kontakata dobro je koristiti aplikacije koje nam omogućuju da se jedni s drugima vidimo licem u lice. 

‍

Ako nam se plače, pa eto i za blagdane, sasvim je prirodno i normalno da se isplačemo. Blagdani mogu pojačati intenzitete odnosa. U njih upisujemo i već spomenuta visoka očekivanja koja ovih dana (a i inače) nisu baš put prema osobnom i obiteljskom zadovoljstvu. Ponekad događanja u nama i oko nas znaju biti tako snažna i povređujuća da ih je teško podnositi. Plakanjem ćemo otpustiti značajan dio nakupljene napetosti i emocionalno se rasteretiti. To je prirodan proces koji tome i služi, a destruktivnom socijalizacijom prometnut je u ponašanje koje treba izbjegavati, skrivati ga ili ga se sramiti. 

Dobro je isplakati se - i usred blagdana. 

Pronaći i otkriti puno dobroga u svemu ovome mnogima je pošlo za rukom. Jedno iskustvo koji mnogi dijele: fascinantno je u kojoj su mjeri ljudi u kratkom vremenu postali ljubitelji prirode i kretanja. Gotovo da nema osobe koja po prvi put nije otkrila i istražila kakvu krasnu šumu i livadu ima u svojoj blizini, a svakodnevica se više ne može zamisliti bez obilaska tog donedavno nepostojećeg svijeta. Sjajan zaokret za jednu naciju koja prilično puno vremena provodi na kauču!  

‍

U blagdanskim danima koji su drugačiji od svih dosadašnjih puno se dobroga može pronaći i otkriti o sebi i drugima. No samo opušteno - ako u tome ne uspijevamo, i to je sasvim u redu!