U pozadini je zapravo duboki osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva gdje osoba olako zaključi da će kontrolom prehrane i/ili promijenom tijela napokon biti zdravija, sretnija, mršavija ili sve odjednom.
Gotovo svaki poremećaj hranjenja započinje odlukom: od sutra ću se početi hraniti drugačije.
I zaista, revno poput vojnika, osoba odjednom mijenja svoje prehrambene navike. Mogli bismo reći da kreće na neku vrstu vrlo stroge dijete iako sama to ne naziva dijetom. Danas je to popularno zvati promjenom životnog stila pa ima prizvuk zdravoga. Upravo ta promjena povećava, čak 18 puta, rizik za razvoj poremećaja hranjenja kod mladih osoba.
Razni motivi pokreću osobu na takve pothvate, ali najčešće je u pozadini zapravo duboki osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva gdje, eto, osoba olako zaključi da će kontrolom prehrane i/ili promijenom tijela napokon biti zdravija, sretnija, mršavija ili sve odjednom. Nerijetko su u prošlosti nažalost bila prisutna i zadirkivanja radi debljine.
Dea se odlučila hraniti zdravije, što je dobrim dijelom zasigurno posljedica rasprostranjenosti mora informacija o takozvanoj zdravoj hrani i odgovornosti za vlastito zdravlje, a i sama ističe da je svaka druga objava na društvenim mrežama vezana uz hranu.
Hrana je na društvenim mrežama definitivno u središtu zbivanja.
Fotografijama hrane prikazujemo svoj socio-ekonomski status, svoje moralne vrijednosti, svoju pripadnost određenoj supkulturi, svoju osviještenost o ekološkim problemima i o odgovornosti za zdravlje te, vrlo važno, svoju moć da preuzmemo život u vlastite ruke ili barem imamo taj dojam.
Satima pripremana i fotošopirana fotografija savršeno izrezanog avokada posutog nekim egzotičnim začinom, privlači na stotine lajkova i na taj način daje osobi veliki osjećaj vrijednosti koji je, naravno, uvijek u korelaciji s brojem lajkova. Osoba radi toga ima značajan osjećaj kontrole, discipline, prihvaćanja, divljenja, potvrde da vrijedi i da se trud isplatio.
Možemo se zapitati bi li taj isti avokado imao toliki značaj za tu osobu kada on ne bi bio glavni protagonist na društvenim mrežama? Kada ga ne bismo viđali na storyjima raznih influencera kojima se potajno divimo?
Ortoreksija ili opsjednutost zdravom hranom kao poremećaj hranjenja u posljednjih je desetak godina najčešći tip poremećaja, iako još službeno nije prava dijagnoza. Osoba se na početku odlučuje na manje promjene hranjenja, uvjerena da radi nešto dobro za svoje tijelo, najčešće iz zdravstvenih razloga. Međutim, gotovo je uvijek u pozadini i želja za promjenom tijela. S vremenom to prerasta u neku vrstu opsesije i potrage za savršenstvom. O hrani se razmišlja 24/7.
Kako to ističe i Dea, nemoguće je otvoriti Instagram bez bombardiranosti objavama kako biti zdraviji, mršaviji, kvalitetniji... U tom procesu potrage za savršenom prehranom, vrlo je lako prijeći u drugu krajnost, u kojoj cilj više nije samo zdravije se hraniti, već i izbaciti sve što se smatra nezdravim. Hrana, kaže Dea, postaje najgori neprijatelj.
Osoba koja ima ortoreksiju najčešće jede samo određenu hranu – onu koju percipira zdravom, a u potpunosti izbacuje svu onu koja se nalazi na listi takozvane demonizirane hrane.
Takva vrsta samokontrole zasigurno pobuđuje snažan osjećaj ponosa i zadovoljstva i odjednom je, kaže Dea, život zvan roller coaster napokon pod kontrolom.
Opsesivno planiranje svakog zalogaja u danu postaje najvažniji zadatak u životu osobe, a bilo koji izlazak iz sigurne zone vlastitog doma, u kojem je svaka namirnica pažljivo probrana, predstavlja noćnu moru. Nerijetko se oboljele osobe u potpunosti socijalno izoliraju, nekadašnji odlasci na večere kod prijatelja sada su nemoguća misija. Opsesivna kontrola postaje sama sebi svrhom, a osoba postaje taoc vlastitog kotača opsesivnih misli i strahova. Umiruje je jedino kontrola.
Dobar dio oboljelih od ortoreksije s vremenom će ipak iskusiti gubitak kontrole koji se najčešće dogodi na emocionano ili čak fizički zahtjevniji dan. Gubitak kontrole znači pojesti, recimo, red čokolade koja je do tada bila strogo zabranjena. Upravo je to možda najčešći scenarij kod većine ljudi, a mi koji se bavimo poremećajima hranjenja znat ćemo da je to dobro, bolji je gubitak kontrole nego vječna restrikcija, to je put k izliječenju.
Za nas stručnjake, takozvana subjektivna prejedanja (pojedena mala količina zabranjene hrane) nisu zapravo problem, ali za osobu koja iskusi gubitke kontrole to zasigurno nije tako, ona proživljava snažno osjećaje srama i krivnje radi kršenja strogih pravila te potom opet nastoji uspostaviti kontrolu vraćanjem strogih pravila ili traženjem nekih drugih načina kompenziranja greške.
S vremenom, subjektivna prejedanja mogu prerasti u objektivna prejedanja. Dea kaže da kada krene, ne staje dok ne nestane. Kod takozvanih pravih objektivnih prejedanja, kod kojih osoba zaista pojede objektivno veliku količinu hrane (jedna čokolada tek je početak), javlja se zasigurno osjećaj nestajanja, rezignacije, umirenja, zadovoljstava, ali kratkotrajno. Osjećaji srama i krivnje opet prevladaju te se najčešće osoba opet vraća svom režimu koji je samo jedan dio začaranog kruga zvan poremećaj hranjenja.
U kaosu kroz koji prolazi, od velikog osjećaja kontrole do toga da se osjeća kao propalitet koji ne vrijedi, Dea pokušava shvatiti što joj se događa. Objašnjenje za svoje probleme pronalazi, očekivano, kod dr. Googlea koji ovoga puta, na sreću, nije rekao da je rješenje u zdravoj hrani ili mahnitom vježbanju.
Navodi Deu na dublja promišljanja o životu, samokažnjavanju, samomržnji, zlostavljanju, gaslightanju te jednom vrlo inteligentnom propitkivanju: Bih li mrzila svoje tijelo da nije svih tih ljudi oko mene? Zašto toliko želim biti savršena, a obožavam kad je neka cura nesavršena?
Ortoreksija je ozbiljan problem mnogih mladih danas - i djevojaka i mladića.
Olako bismo mogli zaključiti da je problem samo u hrani, ali kao što i sama Dea zaključuje, nismo gladni određene hrane, gladni smo spoznaje sebe. Iz tog je razloga terapija za liječenje ovog poremećaja svakako psihotrapija te po potrebi i savjetovanje s nutricionistom (obavezno onim koji razumije poremećaje hranjena) na uvođenju uravnoteženih, ali nužno fleksibilnijih obrazaca hranjenja.
Znamo jako dobro da drušvene mreže mogu itekako pomutiti sliku o sebi i time otežati samospoznaju, stoga je izuzetno važno naučiti ploviti bespućima interneta na inteligentan način. Kada to naučimo, nema tog nutricionističkog gurua koji će vas moći uvijeriti da je loše pojesti čokoladu.
.jpg)