Vlastiti integritet vs. obiteljske vrijednosti

Možda ste se već navikli na svoje unutarnje konflikte. Na onu vrstu unutarnje borbe (nekad i patnje) koja je vidljiva, s jedne strane, u porivu da idete za sobom - za onim tko jeste, što želite, što je vaš izbor i, s druge strane, u zadršci i kolebanju da to učinite. Postoje različiti razlozi zbog kojih doživljavamo i proživljavamo unutarnje konflikte. Jedan je od njih taj da smo, ma koliko nam se to sviđalo ili ne, u stvari prilično odani svojoj obitelji. Odani smo porukama i vrijednostima koje smo usvojili u našoj primarnoj obitelji i kojih vrlo često nismo niti svjesni. S druge strane, odrastanjem i sazrijevanjem otkrivamo i gradimo vlastito sebstvo, čiji se aspekti često ne uklapaju u postojeći obiteljski sistem. 

‍U mojoj obitelji nitko nije završio faks, a ja sam točno znala što želim studirati i što želim postati. Moji su me od početka podržali u mojim izborima i na tome sam im zahvalna, posebno jer je bilo puno odricanja da bih ja studirala. Studij mi ide odlično, no ja se mijenjam, proširujem svoje vidike, družim se s različitim ljudima i vidim da se oko mnogih tema razilazim u mišljenju i sve manje slažem sa svojim roditeljima. To mi jako teško pada.

Konflikt se sastoji u tome hoću li izabrati sebe ili prihvatiti norme obiteljskog sustava i njegova očekivanja koja se ne poklapaju s onim što otkrivam ili znam o sebi. 

Spoznajom o toj razlici počinju naša unutarnja previranja koja su nekad jako teška jer se izmičemo (idejom, uvjerenjem, izborom, ponašanjem) iz sustava u kojem smo odrastali i kojem smo (bili) privrženi cijeli naš dječji život. 

Opisano nepodudaranje u razumijevanju sebe i svijeta s obiteljskim vrijednostima, atmosferom ili roditeljskim željama stvara unutarnji konflikt. Njegova je iznimna težina u istovremenosti pripadanja obiteljskom sistemu i postojanju (ili slutnji da bismo i kako bismo mogli postojati) izvan zadanih obiteljskih okvira. Težina je i u osjećaju koji nekad imamo: kada biram sebe, imam osjećaj kao da izdajem obitelj ili kao da im više ne pripadam. 

‍Moja sestra ima niz teških zdravstvenih poteškoća i osoba je s invaliditetom. Cijela je obitelj složna u brizi za nju i mi zajedno vodimo naše bitke. Odnedavno sam prohodao s djevojkom. Kada sam s njom, osjećam da život  može biti i bezbrižan. U toj sam vezi shvatio da sam iznimno odgovoran i prilično zabrinut. Kada smo zajedno, puno se smijem i opušten sam, no tada brzo počnem osjećati krivnju – kao da nešto nije u redu s tim osjećajem bezbrižnosti.

Ne znam je li to baš dobra ili loša vijest, no konflikt vezan uz odanost obitelji i njenim vrijednostima vjerno će nas pratiti kroz život. Nekad ćemo pomisliti koliko smo se emancipirali od vrijednosti koje nam se možda ne sviđaju, no već iza ugla naći ćemo se u novom konfliktu. 

Dobra je vijest da naši unutarnji konflikti ne moraju uvijek i trajno biti opterećujući i teški – mnoge ćemo, manje ili više, lako i jednostavno razriješiti.

Možemo naučiti izlaziti na kraj s unutarnjim dilemama i napraviti (nekad bolje, nekad lošije) vlastite izbore. 

Nekad će taj proces biti dugačak, nešto složeniji i teži. 

Ostati ili otići? 

‍Moji roditelji imaju jako težak odnos, opterećen učestalim svađama, alkoholizmom i fizičkim nasiljem. Cijeli sam život neka zona pomirenja između njih dvoje. Jedinica sam. Htjela bih se preseliti u drugi grad, dati sebi priliku za neki novi početak, no nezamislivo mi je ostaviti njih same, jedno s drugim.

Ovdje imamo dilemu između biranja sebe i spašavanja roditelja, odnosno održavanje homeostaze u odnosu između roditelja svojom prisutnošću, dakle ostankom. U obitelji s braćom i sestrama koje doživljavamo bespomoćnijima dilema je još jača. Odličan je film na tu temu Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić. 

‍Radim posao u koji vjerujem, no moja je plaća mala i sam je posao neizvjestan. Moji roditelji ne mogu vjerovati da radim projektno, da iznimno puno radim za tako malu plaću. Neprestano mi nude svoje veze i 'već mi sutra mogu naći pristojan posao' i neka ih ne sramotim. 

U bezbroj sličnih primjera imamo zdravo htijenje mlade osobe: želju i čežnju za svojim putem, vlastitim mišljenjem, doživljajima i osjećajima koji su nekad oprečni obiteljskim vrijednostima. Želimo svoje prilike, izbore i odluke, nova iskustva... Osjećamo čežnju za vlastitim životom. Taj poriv da idemo za sobom može biti iznimno jak. Kada od roditelja dobijemo podršku, te vrste konflikta nema. Kada roditelji izraze neslaganje, no ne zaustavljaju nas – on je manji. Međutim, možemo biti u snažnom konfliktu s onim što roditelji žele ili misle da je za nas dobro - bilo da je to izgovoreno ili pripada atmosferi ili vrijednosti naše obitelji.

‍Puno se družim i lako se povezujem s ljudima. Osjećam bliskost i privlačnost i prema dečkima i prema curama. Nisam sigurna u svoju spolnu orijentaciju. Moja obitelj ne zna s čim se mučim. 

 U mojoj obitelji svi su završili fakultet, no mene faks ne privlači. Znam što želim raditi, lud sam za tim i ne mogu zamisliti sebe da godinama učim i polažem ispite. Muka mi je to reći roditeljima jer oni podrazumijevaju da studiram i jasno je da o tome nemamo što razgovarati.

 Napuštanjem obiteljskog sustava, bilo u simboličkom smislu (zamišljanje sebe u istospolnoj vezi), bilo u smislu doživljenog novog osjećaja (mladić koji se osjeća bezbrižno s djevojkom), možemo doživjeti kao da ga izdajem.

Važno je skrenuti pažnju i na ovo: naše želje i izbori mogu biti i antiprotivna reakcija – od silnog roditeljskog pritiska čini se da nam jedino preostaje da kontriramo i biramo suprotno njihovu inzistiranju. U toj hektičnosti i napetosti tada nema prostora za analizu i preispitivanje - je li taj izbor sam po sebi za nas dobar ili nije? On tada predstavlja egzistencijalnu borbu za vlastiti integritet i pravo na vlastito postojanje, moguće s loše donesenom odlukom, a onda i s teškoćama da snosimo odgovornost za tu odluku. 

Uglavnom želimo sačuvati odnos s roditeljima i obitelji, a da ih ne povrijedimo i ne razočaramo. Unutar nas djeluju silnice poput nevidljivih niti koje nas vuku natrag – najčešće onda kada naši izbori uznemiruju obiteljski sistem.  

Te su niti spone s obiteljskim vrijednostima i pravilima, uobličenim i uhodanim načinima kako treba postojati (birati, osjećati, misliti, ponašati se i, na primjer, održavati postojeće odnose) u ovom svijetu. 

Kada biramo u skladu s obiteljskim vrijednostima i pravilima, ne postoji razlog za borbu između vlastitog integriteta i odanosti obiteljskom sustavu - odnosno nema unutarnjeg konflikta koji proizlazi iz odanosti. Kada konflikt postoji, njegov intenzitet ovisi i o tome kakvi su naši roditelji te kakav je naš odnos. Kada je roditeljima prihvatljivo da donosimo svoje odluke (ali i snosimo odgovornost!) i da možemo pričati s njima o rizicima i neizvjesnosti tih odabira koji se njima ne sviđaju, tada je vjerojatno da u tom aspektu odnosa neće biti puno destruktivne napetosti.

Neka naša htijenja, potrebe i želje bit će tijekom rane i kasne adolescencije, kao i značajan dio naših odraslih života, različite od onoga što bi roditelji ili obitelj htjeli od nas. Kako je već spomenuto – radimo i puno izbora koji jesu u skladu s našim obiteljskim vrijednostima:

• to nam se uistinu sviđa, tako želimo i to svjesno biramo
• nekada nismo svjesni vlastitosti i nemamo iskustvo unutarnjeg iskrenog dijaloga sa sobom pa automatski preuzimamo poznate obiteljske obrasce
• nekada, idući linijom manjeg otpora, procjenjujemo da nam je lakše odustati od sebe nego se suočavati s obiteljskim pritiskom.  

Druga i treća opcija često su linija manjeg otpora i nisu najsretnije opcije za dobar, ispunjen i kvalitetan život.  Kako je spomenuto, neki će unutarnji konflikti biti lakši, neki iznimno složeni. Neke ćemo brzo i lako razriješiti, a neke ćemo nositi dugo vremena sa sobom ili će proces njihova razrješenja duže trajati. O nekima ćemo otvoreno diskutirati u obitelji, obitelj neće nikad saznati za neke. Neki će ostati nerazriješeni. Neke nećemo niti prepoznati.

‍

Pomaže znati:

• To se događa svima – svi ljudi oko vas imaju neke unutarnje dileme s kojima manje ili više uspješno znaju ili ne znaju izaći na kraj.
• I vaši su roditelji u mladosti prošli unutarnje oluje i neslaganja sa svojim roditeljima zbog vlastitih izbora koji su bili kontra njihovih obiteljskih vrijednosti i pravila. Ili nisu - jer nisu imali snage i volje zastupati sebe ili iz nekog drugog, njima zasigurno valjanog razloga. Možete o tome s njima pričati. Budite obzirni ako ih pitate, nisu to uvijek lake stvari. Ni njima, ni vama. 
• Opisana je dinamika normalna, razvojno važna i predstavlja sastavne elemente separacije – razvojnog procesa psihološkog odvajanja od roditelja i obitelji. To ne znači napuštanje obitelji, nego prihvaćanje spoznaje da vlastito postojanje ima smisla kada mi sami gradimo i time posjedujemo vlastiti život. Iznimno važan aspekt toga je učenje preuzimanja odgovornosti za učinjene izbore koji će se nekad pokazati dobrima, a nekad i ne. Nećemo uvijek dobro izabrati. Griješit ćemo. I to ne treba biti razlog da ne nastavimo dalje. Ukupnost dobrih i loših izbora čini naše životno iskustvo. Nemoguće je donositi isključivo dobre odluke. 
• Antiprotivno donošenje odluka zbog toga da se otrgnemo pritisku, a da uopće nismo u miru sagledali je li izbor koji nam je iz očaja privlačan za nas uopće dobar, može biti vrlo loš način donošenja odluka. 
• Važno je uzeti vrijeme za promišljanje. Neke odluke donesemo brzo, a za neke nam trebaju godine. I to je sasvim ok. Možemo poduzeti i puno predradnji prije nekog izbora – vidjeti kako to drugi rade, utvrditi prednosti i nedostatke tog izbora te vidjeti s kim možemo pričati o sebi.  
•  Oko nekih dilema možda možemo razgovarati sa svojim roditeljima. Ponekad uđemo u destruktivne  sukobe pa nas sama destruktivnost priječi da vodimo smislen razgovor. Nekad naše dileme uistinu trebamo razriješiti slušajući sebe i uz dodatnu podršku drugih izvan obitelji.
• Povezanost s drugim ljudima olakšava kada nam je teško. Gradite i njegujte prijateljstva uživo, dijelite što vas muči s dečkom/djevojkom, odnosno s ljudima u koje imate povjerenje. Povežite se i s drugim odraslima (nastavnicima, školskim psiholozima, mentorima, trenerima...) kojima vjerujete i vidite možete li s njima razgovarati o sebi. Članovi uže i šire obitelji koji nas razumiju također mogu biti dobri sugovornici.   
• Uvijek se možete javiti na jedan ili više razgovora savjetovateljima ili terapeutima. Odlazak stručnjaku ne podrazumijeva nužno dugotrajne i iscrpne analize. Nekada samo jedan, par susreta ili povremeni dolasci kada osjetite da vam treba podrška mogu biti dobra opcija. 

U velikim životnim dilemama i krizama te pred velikim odlukama uvijek je dobro imati podršku - nekoga tko zna kroz šta prolazimo, prati nas u tome i navija za nas. Oni koji navijaju za nas ne mogu razriješiti naše konflikte i dileme, no mogu nam pomoći da na tom putu ne budemo usamljeni.

‍

‍