PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Neizvjesnost

Ljudski je mozak stroj za predviđanje, a najvažniji mu je posao stvaranje budućnosti. Pokušavamo predvidjeti budućnost kako bismo povećali izglede da postignemo željeno, pritom izbjegavajući ili pripremajući se za moguće nevolje na tom putu. Hoće li se dogoditi ili neće?

Od prvog dana ove nove godine borim se s užasnim osjećam neizvjesnosti oko toga hoće li se ostvariti jedno putovanje koje mi je jako važno. I svim onim što ide u paketu s neizvjesnosti - bespomoćnost, pokušaji kontroliranja (i onog što mogu i onog što ne mogu), muke oko donošenja pravih odluka da povećam šansu da otputujem pa odustajanjem (ma, nije mi to ni važno) i ponovnom borbom (jako mi je važno). Hoće li se dogoditi ili ne? I sve praćeno stalnim, upornim nemirom!

Zašto nam je neizvjesnost tako teška? 

Neki znanstvenici kažu kako je ljudski mozak stroj za predviđanje, a najvažniji mu je posao stvaranje budućnosti. Pokušavamo predvidjeti budućnost kako bismo povećali izglede da postignemo željeno, pritom izbjegavajući ili pripremajući se za moguće nevolje na tom putu. U tome nam pomaže naša sposobnost korištenja prošlih iskustava i informacija o našem trenutnom stanju i okruženju. Ta je sposobnost izravno povezana s našom razinom sigurnosti u vezi s budućim događajima – kolika je vjerojatnost da se dogode, kada će se dogoditi i kakvi će biti. Osjećaj neizvjesnosti umanjuje našu sigurnost u to koliko se učinkovito i djelotvorno možemo pripremiti za budućnost. 

Osjećaj neizvjesnosti utječe na mnoge uobičajene i automatizirane mentalne procese koji upravljaju našim svakodnevnim (rutinskim) djelovanjem. Može dovesti do stanja hiperbudnosti, prevelike emocionalne osjetljivosti na negativna iskustva ili informacije, nemira, pretjerane brige, tjeskobe.

Istraživanja pokazuju, isto tako, kako se mi razlikujemo u sposobnosti toleriranja neizvjesnosti. Neki od nas mogu podnijeti puno neizvjesnosti u svojim životima, a drugi teško podnose neizvjesnost i čine sve da je izbjegnu ili uklone. Kao i u mnogim našim ljudskim obilježjima, i tu se svi možemo pronaći na kontinuumu, negdje između sposobnosti visoke tolerancije neizvjesnosti do teškog podnošenja i malih naznaka neizvjesnosti. Važno je napomenuti da je to promjenjivo kroz život. Moguće je da nam u nekim životnim trenutcima treba više predvidljivosti i sigurnosti dok u nekim drugim možemo tolerirati više neizvjesnosti (osjećamo manju neugodu oko nje). To može biti povezano s našom dobi (više iskustava), ali i trenutnom životnom situacijom.

Kada smo (pojačano) osjetljivi na neizvjesnost, to nas stanje može voditi prema problemu stresa, pojačanoj brizi, tjeskobi i općenito narušenom mentalnom zdravlju. Mnogi autori navode kako osjećaj neizvjesnosti hrani brigu, a briga je povezana s tjeskobom. I briga i tjeskoba u svojoj su prirodi usmjerene na budućnost (anticipaciju budućih događaja/iskustava). 

Često briga postaje način kako odgovaramo na neizvjesnost (ako brinem, bit ću pripremljena na sve što dolazi). To nije učinkovito.

Što više brinemo, manje smo sigurni u svoje sposobnosti rješavanja problema.

S brigom je povezano i prikupljanje sve više i više informacija - s istim ciljem - da se bolje pripremimo na ono što moguće dolazi. Ni to nije previše učinkovito. Istraživanja pokazuju kako možemo obraditi i smisleno razumjeti samo ograničenu količinu informacija. Previše (novih) informacija može dovesti do zbrke i povećane nesigurnosti. 

Otpornost na neizvjesnost, posljedično i na brigu/tjeskobu, možemo jačati na učinkovitije načine.

Može pomoći…

Možemo pokušati vježbati prihvaćanje neizvjesnosti. Malo po malo. Živimo u svijetu (i u doba) punom neizvjesnosti. Svakodnevno. Stalna borba protiv neizvjesnosti, pokušaji izbjegavanja ili kontrole onog što je nemoguće kontrolirati, može samo pojačati nemir i tjeskobu. Naravno, važno je napraviti najbolje što znamo i možemo za sebe u stvarima i situacijama nad kojim imamo kontrolu. Za sve drugo važno je vježbati prihvaćanje i, posebno, samoprihvaćanje. Prihvaćanje nam omogućuje da vidimo kako stvari stoje u sadašnjem trenutku i može nam pomoći da krenemo naprijed. Da ne budemo blokirani brigom i nemirom, nego da se lakše nosimo s onim što je pred nama (čak i ako ne znamo što je to).

Možemo pokušati što više biti u sadašnjem trenutku. Sadašnjost, trenutak u kojem jesmo, to je izvjesno. U trenucima neizvjesnosti skloni smo vrtjeti po glavi crne scenarije. I zar nije nevjerojatno kako vjerujemo svojim mislima? Kada počnemo vjerovati u crne scenarije koji naš mozak osmisli (a svi znamo kako su naši mozgovi kreativni), polako se počinjemo osjećati kao da se oni stvarno i događaju. Pomaže da ih izazovemo. Da izazovemo svoje misli. Je li to stvarno istina?, Koliko je taj scenarij blizu realnosti?. Umjesto crnjaka u glavi, možemo pokušati osvijesti kako smo, kako se stvarno osjećamo, što je istina u sadašnjem trenutku. Usmjerenost na to kako smo i što se događa s nama može pomoći da nas ne preplavi ono što se događa izvan nas i da se to ne pretvori u našu istinu. Možemo pokušati prihvatiti svoje iskustvo. Kakvo god bilo.  

Možemo se probati usmjeriti na pozitivno. Znam da to možda zvuči ofucano, no pozitivne misli umiruju strah i pomažu da ponovno usredotočimo svoju pažnju na ono što je stvarno. I na ono što je moguće. Čak i prilikom velike neizvjesnosti.  

Možemo se usredotočiti na ono što znamo. Biti svjesni onoga što ne znamo o neizvjesnom trenutku koji je pred nama i onoga što ne možemo znati, onoga što ovisi o utjecajima nad kojima imamo malo ili nimalo kontrole. Tako vraćamo osobnu moć. Onoliko koliko je možemo imati u situacijama neizvjesnosti. A neki dio osobne moći i kontrole gotovo uvijek imamo.

Možemo se prisjetiti naših prijašnjih iskustava. Vjerojatno se ne suočavamo s neizvjesnošću prvi puta. Život, neizvjestan kakav je, ne bira vrijeme ni dob. Naprosto se događa. Iako na prvi pogled možemo pomisliti kako nam život nikada nije bio tako neizvjestan (kada se prisjećamo svoje prošlosti, skloni smo stvarati iluziju da je prije bilo bolje), dajmo si vremena za istraživanje svojih iskustava i naći ćemo trenutke kada smo bili u situacijama neizvjesnosti. I preživjeli smo. Osvješćivanje vlastitih snaga i strategija koje su u prošlosti pomagale pomaže umiriti nemir i pomaže lakše izdržati neizvjesnost.  

Može pomoći ako zamijenimo očekivanja planovima. Očekivanja često dovode do razočarenja. Ako očekujemo najgore, opasnost je da nas preplavi negativnost, da se začahurimo i ne vidimo prilike pred nama. Ako uvijek očekujemo najbolje, stvaramo viziju života koju je teško doseći. Budućnost je nepredvidiva. Usredotočenost na ono što možemo učiniti kako bismo došli tamo gdje želimo, sigurnija je opcija. 

Može pomoći i da se pripremimo za različite moguće ishode. Težak je dio neizvjesnosti nemogućnost planiranja i nedostatak osjećaja kontrole. Međutim, možemo sagledati koje su mogućnosti pred nama. Možemo donekle i planirati kako ćemo se nositi s različitim mogućim scenarijima. To daje dio sigurnosti i osjećaja kontrole i traži fleksibilnost i otvorenost za nova iskustva.

Na kraju, ne zaboravimo, ulažući u sebe, imamo najbolju šansu voditi najbolje moguće živote. Održavajmo odnose koji nas ispunjavaju, gdje smo viđeni, koji imaju značaj za nas. Zabavljajmo se, igrajmo se, učimo, opuštajmo se, dovoljno spavajmo. Poštujmo svoje potrebe i želje. Ispunjavajmo ih na zdrav, produktivan i konstruktivan način. Uložimo u sebe barem toliko vremena, energije i pažnje koliko ulažemo u ljude oko nas. Bez osjećaja krivnje. 

Nisam otišla na put. Možda nekom drugom prilikom. Međutim, naučila sam nešto novo o sebi. Nastavljam živjeti ovaj neizvjestan život svjesnija sebe. I vama to želim.

 

Literatura
Forman, D. H. (2000): Self-Fullness: The Art of Loving and Caring for Your "Self". iUniverse.
Gilbert, D. T. (2006). Stumbling on Happiness. Random House; New York: 2006.
Bach, D. R., & Dolan, R. J. (2012). Knowing how much you don’t know: A neural organization of uncertainty estimates. Nature reviews. Neuroscience, 13, 572–586.
Grupe, D. W., & Nitschke, J. B. (2013). Uncertainty and anticipation in anxiety: an integrated neurobiological and psychological perspective. Nature reviews. Neuroscience, 14(7), 488–501.
Damman, O. C., Hendriks, M., Rademakers, J., Delnoij, D. M. J., & Groenewegen, P. P. (2009). How do healthcare consumers process and evaluate comparative healthcare information? A qualitative study using cognitive interviews. BMC Public Health 9, 423.


nastavi čitati