Koliko lako izgovaraš riječi kao što su ne, ne želim, neću? 

Možda ti je to često teško, kao i mnogima (uključujući i mene). Kreiranje zdravih osobnih granica, njihovo čuvanje i održavanje cjeloživotni je proces nužan da bismo bili dobro. Ne samo mi, već i svi oni oko nas.  

Budući da te ovaj tekst privukao, sigurno se možeš prisjetiti barem jedne situacije u kojoj ti je želja bila reći neku od ovih svetih riječi, ali ih tvoj jezik jednostavno nije uspio prelomiti i poslati u svijet. Muk. I onda odjednom čuješ sebe kako pristaješ na kavu na koju ti se zapravo ne ide, s frendicom u čijem se društvu već mjesecima osjećaš neviđeno, a nakon druženja emocionalno iscijeđeno. Ili kako pristaješ preuzeti na sebe pripremu dijela seminara koji je netko drugi trebao pripremiti, ali, eto, nikako nije stigao. Pristaneš tako i na obiteljsko druženje iako te već pri samoj pomisli na atmosferu koja te tamo očekuje zabolio trbuh. Ali zašto?

Puno je mogućih razloga zbog kojih smo spremni, češće od drugih, pristati na nešto što zapravo niti najmanje ne želimo:

Možda pristajemo na zahtjeve nama bliskih, ali i ne tako bliskih ljudi jer nam je jako važno da budemo prihvaćeni, voljeni, samim time i sigurni da nećemo biti ostavljeni. Ili vjerujemo da će drugi imati dobro mišljenje o nama ukoliko smo uvijek tu za njih i spremni ispuniti većinu, ako ne i sve njihove zahtjeve i želje. 

Dio nas je povjerovao kako smo u potpunosti odgovorni za osjećaje drugih ljudi pa nastojimo zadovoljiti sve njihove potrebe i ne želimo ih razočarati. 

Isto tako, određeni dio ljudi osjeća strah od svoje autonomije i samostalnosti što može utjecati na to da nastoje u svakom trenu udovoljiti drugima ne bi li si tako osigurali njihovu podršku. 

Moguće je i da se jako teško nosimo s nezadovoljstvom, kritikom i ljutnjom drugih pa pokušavamo izbjeći situacije u kojima će se drugi tako osjećati i zbog toga se odnositi prema nama drugačije. 

U našoj se kulturi često briga za sebe i postavljanje zdravih granica doživljava sebičnim ponašanjem pa nije neobično misliti kako nije u redu imati osobne granice ili malo znamo kako ih uopće izgraditi. 

Ponekad je izostanak zdravih granica naučeno ponašanje koje smo preuzeli od svojih roditelja koji i sami imaju vrlo propusne granice. Odrastanje uz roditelje koji nisu imali znanja i vještine da vide i podrže naše granice moglo je utjecati na naš osjećaj prava da ih uopće imamo. Sva ona silna vjerovanja koja započinju riječima trebalo bi, tako se to radi, bilo bi u redu također su čest i uspješan saboter naših granica i osobnog prostora.  

Koji god razlog bio, te naše prozirne i krhke granice iskreirali smo kako bismo se najbolje što možemo nosili sa svijetom. One su naučen mehanizam i nema razloga ljutiti se na sebe što su trenutno takve. Bolje nije išlo. S razlogom. Važno je samo znati da nikada nije kasno da ih nanovo izgradimo, obnovimo, osnažimo i pokažemo.

Kvaliteta naših osobnih granica postaje najvidljivija u odnosima s drugima.

Odnosi su kompleksni i u njima često nešto tražimo i očekujemo jedni od drugih. Upravo zato savršen su poligon za ugledavanje naših granica, ma koliko god one slabašne bile, i njihovo osnaživanje. Postojanje zdravih osobnih granica ne znači odbijanje svake situacije i zahtjeva iz okoline, ali niti  podrazumijevanje automatskog pristajanja na sve što drugi od nas žele. 

Osobne granice, kada su zdrave, imaju sposobnost propuštanja i zatvaranja. Dva pokreta koja se izmjenjuju, ovisno o situaciji. Elastične su. One čuvaju naše autentično biće, onaj naš unutarnji svijet koji ima svoje specifične potrebe, želje, interese i aspiracije. Ukoliko su one nevidljive, krhke ili jako propusne, mi pristajemo na zahtjev iz naše okoline, a da prije toga nismo, makar samo i na kratko, porazgovarali sa svojim autentičnim dijelom sebe. Potpuno preskočimo postaviti sebi neka važna pitanja – A što bi ti volio? Što tebi treba? Hoćemo li biti ok ako na to pristanemo? 

Srećom, postoji saveznik koji nam prvi dojavi da su naše granice ugrožene ili neuvažene – naše tijelo. Njega nije lako zavarati niti utišati. Tijelo ima kapacitet upozoriti nas da se događa nešto s čime nismo ok. Ona bol ili stezanje u trbuhu koju osjetiš neposredno nakon što progutaš svoje ne i pristaneš na nešto što ne želiš, najbolji je znak da si sebe preskočio. Znak da tvoj odgovor i reakcija na situaciju nisu u skladu s tobom. Ukoliko se tijekom ili nakon nekog susreta ili odluke ne osjećaš dobro, tvoje je tijelo titravo, uznemireno, želi brzinski izaći iz situacije ili je možda ukočeno, tupo, gotovo kao da nestaje, vjerojatno bi bilo dobro preispitati svoju odluku. 

U samim počecima osnaživanja svojih granica značajno je već samo primjećivanje situacija u kojima smo reagirali automatizmom pristajanja, a da sebe nismo uzeli u obzir. Dogodilo mi se. Opet. Svjesnost da nam se taj obrazac po tko zna koji put ponovio, velika je stvar! Vrlo siguran početak autentičnijeg odnosa sa sobom i svijetom.