PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Ne moram biti main character

Sadržaj kojim se predstavljamo na Instagramu nikad ne može biti u potpunosti autentičan jer objavljivanje vlastitog života podrazumijeva jednu fabriciranu stvarnost, performativnu autentičnost za publiku koju nastojimo nasmijati, impresionirati ili učiniti ljubomornom. Gdje drugdje pronaći bolji teritorij za transformaciju sebe u glavnog lika?

925STUDIO

Nakon tri mjeseca nakupljanja prašine među redovima mog dnevnika, nešto sam napokon zapisala. Pokušala sam nastaviti gdje sam stala, uvesti u sadašnji trenutak, objasniti kako se sve odvilo, zašto sam sada tu, dok sam tada bila tamo. Zastala sam. Ima li zaista potrebe proći kroz sve što se dogodilo od tada? Dati neke sažete relevantne informacije kao na kraju filma? Highlights na storiju? Ili samo trebam jedan dobar TRI MJESECA KASNIJE u lijepom fontu i pronaći se in medias res? Odustajem i pišem kao da se sve već podrazumijeva. Moj život nije film, niti je moj dnevnik fragmentaran roman mog života. Niti ja nužno želim biti glavni lik!

U posljednjih nekoliko mjeseci na društvenim mrežama proširio se main character trend. Zgodni ljudi u zavidnim kombinacijama poziraju za kameru isijavajući main character energy. Trend je, kao i sve ostalo danas, započeo na TikToku.

Originalni video imao je zapravo pozitivnu, inspirativnu, čak i skromnu poruku: Moraš početi romantizirati svoj život. Moraš se početi smatrati glavnim likom. Jer ako ne učiniš to, život će ti i dalje izmicati. Sve one male stvari koje ga čine toliko lijepim nastavit će prolaziti nezapaženo. Zato stani na trenutak, osvrni se oko sebe i shvati kako je blagoslov što si sada ovdje. 

Koliko se god ova poruka činila skromnom stavljajući naglasak na cijenjenje malih životnih radosti i svog postojanja, sam video prikazuje djevojku koja zapravo ne gleda oko sebe, ne primjećuje svoje prijatelje niti sudjeluje u svojem okruženju, već kroz sunčane naočale gleda u kameru koja joj se sve više približava, fokusirajući se upravo i jedino na nju. Svi ostali oko nje postaju sporedni likovi, statisti, scenografija. I to je samo jedna karakteristika main character mentaliteta koja mi smeta. Toliko mi smeta da ću posvetiti cijelu kolumnu najobičnijem trendu s društvenih mreža, no ovaj način razmišljanja zapravo nije ništa novo.

Ono što jest novo osjetna je popularnost termina main character u raznoraznim internetskim sadržajima i, posljedično, ljudskom poimanju sebe. Svaki put kad otvorim YouTube, bude mi preporučen barem jedan tutorial koji me nastoji naučiti kako da postanem main character, a sastoji se uglavnom od pretjeranog sređivanja za običnu šetnju pred publikom, pardon, prolaznicima. Nije čudno što je ovaj trend uzeo maha upravo tijekom pandemije, u vremenu u kojem je povremeno disociranje od stvarnosti bio imperativ za očuvanje mentalnog zdravlja. Toliko smo dugo bili zatvoreni, ponavljajući iste monotone aktivnosti iz dana u dan da nam je bilo suđeno početi ih romantizirati kako bismo unijeli bilo kakav privid ljepote u naše živote.

Umjesto žurnog ispijanja kave prije predavanja, pijuckali smo je na balkonu slušajući jazz, objavljivali smo snimke zraka sunca koje plešu po zidovima naših prostorija, stavljali smo neznačajne trenutke naše izolirane svakodnevice na story žudeći da ponovno osjetimo nečiji pogled na sebi, da se pažnja s tmurnih vijesti preusmjeri na nas.

Glavni izvor zabave i bijega iz okrutne realnosti pružao nam je svijet zabave, od serija i filmova do video igara i romana. Naravno da smo se počeli osjećati kao fikcijski likovi kad je sama pandemija bila toliko loše napisan scenarij da smo ga svojom pojavom žudjeli izmijeniti. Htjeli smo ispričati svoju priču, preuzeti kontrolu. Ograničeni izvana, unutar nas javljao se sve veći poriv da, kad sve ovo završi, činimo više, sjajimo jače, iskoristimo život. Drugim riječima: dosta mi je ovog sranja, postat ću glavni lik. Čak i ako nam je to bilo teško ostvariti u stvarnosti, uvijek smo mogli računati na to jedno mjesto koje bi nas opskrbljivalo dnevnim dozama prividne kontrole nad vlastitim pričama – društvene mreže. 

Od svog početka društvene mreže nudile su nam priliku da se predstavimo svijetu onakvima kakvima bismo se htjeli percipirati. Otvorile su nam svijet fantaziranja i izmišljanja sebe, stvaranja online persone kroz koju bismo živjeli neki drugi život ili, bolje rečeno, neku drugu priču. No tamo smo samo jedan produžetak sebe, osobni narativ oblikovan svakom novom objavom.

Sadržaj kojim se predstavljamo na Instagramu nikad ne može biti u potpunosti autentičan jer objavljivanje vlastitog života podrazumijeva jednu fabriciranu stvarnost, performativnu autentičnost za publiku koju nastojimo nasmijati, impresionirati ili učiniti ljubomornom. Gdje drugdje pronaći bolji teritorij za transformaciju sebe u glavnog lika?

S cijelom jednom malom produkcijom koju držimo u svojim dlanovima, društvene mreže omogućile su nam da se proglasimo protagonistima i punimo feed u slatkoj zabludi da smo važniji od svih ili, još gore, da vrijedimo više. Živjeti život kao glavni lik znači igrati glavnu ulogu, što sa sobom povlači ideju glume i fejkanja te implicira da nas netko stalno promatra, da smo vrijedni publike. Kako bismo uistinu utjelovili main character energy, počeli smo estetizirati svoj život. Počeli smo se brendirati, narihtavajući svaku objavu kako bi pasala našem narativu i odabranoj estetici, što me podsjeća na jednu bilješku koja mi već godinama stoji u mobitelu: Nemoj nikad od sebe učiniti brend, teže je promijeniti se

Ideja društvenih mreža bila je proširiti ljudsko iskustvo druženja i formiranja odnosa u digitalni svijet, što je poput pijavice zagrizlo u našu univerzalnu potrebu za prihvaćanjem i pripadanjem. No nismo očekivali da će nam isisati toliko samopouzdanja da ćemo se iznova dobrovoljno vraćati po još malo validacije i pažnje drugih. Tih drugih ljudi koji također samo žele biti viđeni, koji također vjeruju ne samo da su protagonisti svojih života, nego se nadaju da će privući publiku i uvjeriti je da su oni zaista the main character. I tu kreću ta toksična nadmetanja koja nas guraju u ekstremnu individualizaciju i natjecanje za pažnju. Gledaj mene, gledaj mene, ja sam posebnija od drugih.

Opasnosti main character mentaliteta leže u narcisoidnom zaokretu trenda, u samoprozvanoj važnosti, potrebi za pažnjom i divljenjem i, onom najopasnijem, manjku empatije. Drugi ljudi postaju samo sporedne uloge, ako ne i kulisa. Ako kamera prati samo nas, tuđe priče ostaju nevidljive i neispričane. Bolno nam nedostaje skromnosti i empatije, a main character energy izglađuje te vrijedne izvore ljudskosti koji su ionako već u blagom riziku od presušivanja. Mi sami po sebi nismo u potpunosti mi bez naše zajednice, prijatelja, obitelji, partnera itd. Svi smo mi takoreći glavni likovi u svojim životima jer doživljavamo stvari isključivo iz svoje perspektive, u prvome licu, kao i svi ostali. Međutim, poguban je život u kojem nema suosjećanja i loša je priča u kojoj ne možemo ni natuknuti kako je nekom drugom biti u svojoj koži.

Pričanje priča u srži je ljudskog iskustva i vjerujem da smo oduvijek gledali na naše živote kroz prizmu narativa jer lakše je dati smisao i značenje svome životu ako ga uokvirimo u neki narativ, a tako je i lakše prebroditi neke stvari. Normalno je da smo tijekom karantene nastojali učiniti od sebe likove u nekoj priči kako bismo se nakratko izdvojili iz traumatične pandemijske svakodnevice i osjećali kao da možemo upravljati vlastitim životima. I ova se kolumna meni pojavila u izazovnom razdoblju te se, vrlo ironično, uglavnom bazira na meni, mojim iskustvima i razmišljanjima, no nadam se da ne odajem main character energy, već da pokušavam doprijeti do zajedničkog iskustva mlade osobe danas.

Kao što u pjesmi Pet minuta dnevno o drugima Olje Savičević Ivančević postoji nada da poezija, umjetnost i humanistika mogu pridonijeti da o drugima dnevno razmišljamo tu jednu minutu duže nego što znanost tvrdi da trenutno razmišljamo, tako se i ja nadam da ovom kolumnom priječim put do tebe i da tih nekoliko minuta tvog čitanja čine i znače više nego tih nekoliko sati mog pisanja.

Propustila sam do sad spomenuti kako je main character trend pokrenuo i lavinu samosvjesnih ironičnih main character TikTokova. Česti su motivi hodanje ili učenje u fakultetskoj knjižnici, praveći se kao da nas gleda netko sladak tko će nam uskoro prići. Dobri primjeri su ovaj i ovaj TikTok. Koliko god ovakav sadržaj ima svrhu parodije, ja sam si upravo ovako nešto umišljala na prvoj godini faksa. S jedne mi je strane davalo boost samopouzdanja da se upoznam s nekim ispred faksa ili javim za riječ tijekom predavanja, no ubrzo sam blago disocirala od stvarnosti, misleći da živim u coming-of-age filmu. Zapostavila sam stare prijatelje, umislila da sam neka nova ja, zanimljivija, zabavnija, nešto kao glavna junakinja. 

Kao prava glavna junakinja, bila sam previše sigurna u to da će na kraju sve ispasti dobro, da ću dobiti svoj sretan završetak bez pretjeranog stremljenja prema ostvarenju svojih potencijala i snova. Samo sam trebala čekati da se stvari poslože onako kako su zacrtane u scenariju. Originalni main character video ističe kako je život prekratak te da moramo postati proaktivni i zgrabiti što želimo, no jednom kad uđeš u taj mentalitet da si ultra sposoban i poseban, prestaneš se truditi. 

Zašto se uvijek želimo isticati, zašto ne bismo prihvatili da smo realno prosječni i kao takvi uvijek u mogućnosti stremiti prema nečemu višem? Prihvatiti svoju prosječnost ponekad je najveća utjeha. Kad znamo da oči nisu uperene u nas, imamo slobodu učiniti što god želimo bez pritiska i očekivanja izmišljene publike te možemo živjeti autentično, što god to svakome od nas značilo.

Sjećam se da sam zbog dvorane prepune glavnih likova prestala trenirati hip hop jer me silno nerviralo toksično okruženje koje često vlada u plesnim dvoranama. Ima nekoliko glavnih likova koji bi se naljutili čim nisu prvi red centar u formaciji te bi prestali dolaziti na treninge, zaboravljajući na suradnju, usklađenost i ostale kolektivne vrijednosti grupne koreografije. Međutim, nije uvijek tako lako izaći iz toksičnog okruženja, pogotovo kad ga sami kultiviramo.

Osobno sam u srednjoj školi ignorirala svoje depresivne epizode, vjerojatno jer sam gledala previše melankoličnih coming-of-age filmova u kojima se sve nekako samo razriješilo pa sam i sama počela vjerovala u to. Uz to što sam mislila da živim u svijetu filma Palo Alto, definitivno nije pomagalo odrastanje u Tumblr eri crno-bijelih gifova samoozljeđivanja i romantiziranja depresije, tamo negdje 2013. godine, kad su izlazili definirajući sad girl albumi Arctic Monkeysa, Lane Del Rey i Sky Ferreire. Suprotno od onoga što main character trend tvrdi, ne moramo početi romantizirati baš sve u svome život jer to, očito, nije uvijek nešto što podiže kvalitetu života, već je samo još jedan nesavršen način nošenja s problemima.

Dok sam tada kao angsty tinejdžerica na putu do škole piljila u prazno s nafrljenim otupljujućim lošim trepom, misleći da izgledam kul i nezainteresirano, danas gotovo nikad nisam vani sa slušalicama u ušima. Nisam protagonist kojeg iz trenutka u trenutak mora pratiti nekakav soundtrack. Počela sam reducirati naviku konstantnog slušanja glazbe jer mi je pažnja tada podijeljena, niti se mogu fokusirati na uživanje u glazbi niti na šetnju gradom, mirise, zvukove. Neke od najboljih ideja dobila sam prisluškujući ljude u tramvaju, promatrajući prolaznike, sudjelujući u svojem okruženju. 

Zato ne vjerujem u to da življenje poput glavnog lika potiče pomnije življenje jer na taj način nismo svjesni prave realnosti, samo je silno pokušavamo uljepšati i isfantazirati. Zašto bih se htjela osjećati kao glavni lik u svojim šetnjama kad je glavna atrakcija lišće koje zaigrano pleše na vjetru u istom ritmu kao i prazni omoti čipsa koji ispadaju iz pretrpane kante za smeće. Želim se stopiti sa svijetom oko sebe, kakav god on bio, spoznati ga, uroniti u sva osjetila. 

Ponekad je ljepše zagrijati gledateljsku stolicu i promatrati svijet oko sebe. Neki dan pored mene projurila su četiri dečka na biciklima koji su se vozikali po kvartu puštajući si na zvučnik glatke beatove Joeyja Bada$$a. Zarazili su me magičnošću manjka obaveza u toj odvratnoj sparnoj ljetnoj večeri. Utonula sam u prizor, u snippet njihovih života, razmišljajući kako jedva čekam doći doma, otvoriti dnevnik nakon tri mjeseca i pisati o njima.


nastavi čitati

Ajde više!

Karla Perica
Studentica na odmoru i RADikalna KULumnistica
kolumna