Ovih smo dana bili bombardirani vijestima i objavama o seksualnom zlostavljanju. Neka smo. Ovakve je probleme važno društveno osvijestiti jer se prečesto potiskuju, kolektivno i individualno, a nisu ništa novo i to je ono zastrašujuće. Stvarno ne znam kako još uvijek uspijem ostati osupnuta polurečenicama koje svu krivnju svaljuju na žrtvu, ali eto, ostala sam, po tko zna koji put. I kako sad u takvom društvu izaći sa svojom pričom, kako poduzeti bilo kakve konkretne korake protiv zlostavljača kad znaš da će te društvo obasuti epitetima lažljivice, kurve i sponzoruše, a zlostavljača nazivati dobrim i poštenim čovjekom.

Povod za silovanje ne postoji!

I uopće izreći takvo što potiče daljnje nasilje prema žrtvama koje su već pretrpjele i koje i dalje neprekidno trpe. Jesu li takvi ljudi imalo svjesni koliko žrtvu zapravo košta javno izložiti svoju ranjivost i uvesti sve te ljude u najslabije i najbolnije trenutke svog života?

Skrolajući bilo kojom društvenom mrežom ovih dana primjećujem kako to radim sve brže. Svaku objavu o temi seksualnog nasilja preskačem, na svako anonimno svjedočanstvo brže bolje stišćem korak natrag, valjda u strahu da se ne prepoznam, priželjkujući stvarnu tipku za vraćanje unatrag i samoj sebi. Ali to ne postoji. Nakon nekoliko dana utapanja u neprestanom retraumatizacijskom valu medijskih i društvenih objava, odlučujem pročitati jedine komentare koji bi mi trebali nešto značiti. Otvaram svoj dnevnik iz 2016. godine: prljava, slaba, kriva, prazna, razorena, uništena – epiteti koje sam si nadjenula devet mjeseci nakon što sam preživjela silovanje.

Još uvijek važem je li mi pametno pisati o ovome u kolumni, odašiljati jedan od najmračnijih trenutaka svog života na tuđe ekrane. Trebam li možda podvući granicu i neke ranjivosti ipak zadržati između korica dnevnika? S druge strane, je li on razmišljao je li njemu bilo pametno prisiliti me na seks kad sam ga pokušavala odgurati od sebe? Nekad se pitam što je njemu prolazilo kroz glavu.

Je li uopće razmišljao o meni kao o živom biću? Je li znao kolike će ožiljke ostaviti na moju psihu, moje emocije, moje tijelo?

Fokusirat ću se zato radije na posljedice, na ono što je možda čak i bolnije, na ono što dolazi nakon. Nakon što preživiš. Nakon što si priznaš. Nakon što progovoriš. Tek nakon šutnje počinje oporavak. 

Imala sam 18 godina i to mi je bio prvi put. Ne bi ni trebalo biti bitno je li to nekome bio prvi put ili nije, nevinost je ionako samo društveno-kulturalni konstrukt koji se koristi za mistifikaciju, ugnjetavanje i kontroliranje ženskog tijela. Međutim, čak i kad si to racionaliziram, ne mogu prestati gledati na to iskustvo kao nešto što me obilježilo za cijeli život. I prezirem to. Prezirem što je definiralo svaki moj budući intimni odnos, prezirem što imam osjećaj kao da definira mene. Pokušavam se otarasiti tog osjećaja, no teško je, čak i 5 godina kasnije. Nekad mi se pak čini kao da se to dogodilo nekoj drugoj Karli, nekoj koja više ne postoji, što i nije u potpunosti netočno. Nisam više ista i moje tijelo nije isto jer mi je kontrola nad njime tada bila oduzeta. Silovanje i jest upravo to – oduzimanje kontrole i preuzimanje moći nad tuđim tijelom. Ponekad sam se osjećala odsječenom od svog tijela, kao da sad pripada svima, jedino meni ne. Uslijedile su godine prepune neugodnih razgovora i ponovnog povezivanja s vlastitim tijelom.

Sjećam se da sam nakon jednog tuluma završila kod dečka koji mi se jako sviđao, no kad je došlo do tog trenutka, ja sam ga zaustavila i rekla da ne mogu. Nije mu ništa bilo jasno. Govorio je da ne kuži i ispitivao me jesam li prvi put imala loše iskustvo. Moja mu je šutnja sve objasnila. Ne znam je li mu bilo žao, je li se prepao ili sam mu se naprosto zgadila, ali nakon toga više nismo izlazili. Osjećala sam se užasno. Automatski sam zaključila kako sam oštećena roba, kako sam zauvijek obilježena i kako će reći svima koji me poznaju.

Već sam bila na autoputu srama, straha i krivnje, a ovakve reakcije i komentari poput sama je to tražila definitivno nisu nudili izlaz.

Bilo me strah priznati najboljim prijateljicama, u strepnji da će me zauvijek promatrati kroz prizmu žrtve i da će se početi drugačije ponašati prema meni. Najviše me bilo strah da mi neće vjerovati. Zašto? Zato što je to očito provodna nit za sve one koje istupe sa svojom istinom ako je suditi po društvenom ozračju. Meni je samoj bilo potrebno devet mjeseci da si povjerujem, da se prestanem štititi odbijanjem te grozne činjenice. Srećom se tih devet mjeseci u meni lagano formirao plod pomirbe sa stvarnošću, a ne nešto drugo. Od kad sam skupila hrabrosti povjeriti se svojim prijateljicama neke od njih nisu sa mnom više ni progovorile o tome. Neke su se angažirale i slale mi linkove za pomoć, što je bilo pohvalno i značilo mi je puno, no bila sam prestrašena, trebalo mi je skoro godinu dana da kažem samo njima. Strah me toliko paralizirao da sam na psihoterapiju otišla tek nakon dvije godine, a ginekologu nakon pet. Neke su mi prijateljice pak priznale da su proživjele istu stvar. To me rastužilo, razljutilo, rasplakalo.

Od tada sam stekla i neke nove prijatelje i, dok pišem ovo, shvaćam kako moj sadašnji najbliži krug ljudi ne zna ovo o meni. I ponovno sam u strahu od njihove reakcije. Što će biti kad se vidimo idućeg puta? Hoće li početi filtrirati edgy fore u mojoj prisutnosti? Možda najbolje da izbrišem ovu kolumnu i odaberem posve drugu temu, manje iskrenu i manje aktualnu. Okej, preokrenut ću svoju paralizirajuću nesigurnost u svoju korist i ponadati se kako me ionako nitko od njih ne čita. Čitaju me roditelji doduše. Njima sam već rekla sve. I jedino ću spomenuti da je to nešto najteže što sam ikada morala učiniti. Kao i reći svom sadašnjem dečku. I dečku za kojeg sam se nadala da će mi to tek postati.

Bila sam prihvaćena širokim zagrljajem zajedno sa svim svojim traumama. Voljela bih reći kako u vezi punoj komunikacije i nježnosti problemi intimne prirode nestanu s vremenom. Takozvani flashbackovi i dalje se ponekad javljaju. Suze i otupljenje i dalje su popratna reakcija mog tijela na seks. Teško mi je razlučiti jesam li zaista submisivna ili je to možda jedino za što znam. Da se tada nisam podčinila i učinila malom, ne znam bih li ostala živa.

Kada ne uspiješ odgurati napadača sa sebe, jedino što preostaje je pustiti da prođe. Implicitno nas se cijele živote uči da se podčinimo drugima, da pretrpimo, jer smo žene, jer smo plahe, a nekako smo to naučile iskoristiti kao taktiku za preživljavanje. U tom trenutku jedini je cilj sačuvati živu glavu. Kasnije se boriš s time da si je ne oduzmeš.

Postala sam suicidalna, depresivna, šutljiva. Izbjegavala sam druženja, počela živjeti na relaciji faks-kuća i otupljivati se serijama i filmovima, ne znajući da će mi upravo neočekivana scena silovanja izazvati napadaj panike i natjerati me da potražim pomoć. U kazalištu sam grčila prste i utiskivala nokte u tkaninu svoje odjeće dok nisu prošli prizori silovanja. Ista stvar skrolajući ovih dana.

Borim se sa retraumatizacijom gotovo svakodnevno, prihvaćajući je radi višeg cilja – otvaranja prostora u društvu za NAŠE priče.

I ovo što ja sad pišem vjerojatno će triggerati nekog drugog, ali znam da iz mene mora izaći.

Važno je osvijestiti svoje triggere ili okidače koji rade upravo to, okidaju traumatično iskustvo, tj. ponovno proživljavanje istoga. Ovo je nešto s čime se susrećem regularno. Jedan realno opasan trigger bila je vožnja noćnim tramvajem u kojem je čovjek ispred mene masturbirao i potom izašao za mnom na mojoj stanici. Instinktivno sam nazvala dečka, hodala mirno i pravila se da razgovaram na mobitel sve dok nisam skrenula i trčala do doma gubeći dah i misleći ne opet, ne opet. No postoje i puno manji okidači, naizgled bezopasni i krajnje irelevantni za situaciju, no to je zato što su ovakvi okidači uglavnom specifični za pojedina iskustva te je teško pomisliti da bi nekome mogli biti uznemirujući. Za mene je jedan takav trigger čuti engleski jezik s ruskim naglaskom (a studirajući anglistiku itekako sam ih se naslušala) jer u glavi ponovno mogu čuti riječi shut up, be quiet, do not make a sound. 

Tako su me iznova ožiljčile i sve ove objave i svjedočanstva u medijima te su u meni okinule poriv da i sama nešto kažem, napokon. Ne znam zapravo što sam postigla i rekla s ovom kolumnom, ali sam se prisjetila nečega što mi je jednom rekla jedna jako draga osoba: Ti si mentalno jaka, ali imaš gejzir emocija u sebi. Gejzir je dobra stvar, ali moraš ga znati kontrolirati jer te inače može preuzeti. Nadam se da sam ovim prekidom šutnje preuzela malo kontrole, ako ne nad svojim emocijama, onda barem nad svojim tijelom, koje je moje, samo moje.