Inspiraciju pronalazimo na različitim mjestima. U virtualnom svijetu svakodnevno -  u obliku citata ili kratkih i dobro sažetih misli koje mogu biti duhovite, u kojima prepoznajemo sebe i koje nas mogu potaknuti na razmišljanje. Privući će nam pažnju jer zrcale neke naše osobne istine, artikuliraju ono što sami nismo znali dobro uobličiti i izreći. Ali za mnoge, posebno u naciji koja sramežljivo čita knjige, citati i druge objave na društvenim mrežama predstavljaju prečicu do tako željene, no ipak tek fast-food mudrosti. Prilika je to da se prebere nešto slova (samo da nije predugačko) i samim time dođe do velikih spoznaja i stekne dubokoumnost koju se rado dijeli s drugima. Kada se zamislite nad nekim porukama, to su uistinu čudnovate misli, načelno vrlo površne, generalizirajuće i netočne i stoga je zabrinjavajuća njihova popularnost. ‍

Tko te ne poštuje, nije vrijedan tvoje dobrote. Možeš sve što hoćeš. Nikad ne odustani. Velik trud uvijek vodi do uspjeha. Posebna si i unikatna u ovom svijetu. Postani i budi najbolja verzija sebe. 

Mnoge takve misli proizlaze iz pretpostavke o ultimativnoj vlastitoj ispravnosti-dobroti-moralnosti, a drugi su, pogađate, manje takvi ili neispravni. Tu su i pretpostavke o neograničenoj vlastitoj potentnosti, bez obzira na druge aspekte naše ličnosti, vlastita i društvena ograničenja, bez obzira na druge ljude oko nas i zajednicu.

Zašto bismo mogli i podrazumijevali pravo na sve što hoćemo? 

Zašto ne bismo nekad odustali, što je u tome loše? U nekim situacijama tek s vremenom vidimo da je neka odluka loša za nas. Zašto tu biti uporan? 

Kakva je to najbolja verzija sebe? Što sve još možemo biti, osim jedne verzije sebe? 

I što je sa svim ostalim, često vrlo autentičnim dijelovima nas koji strše, ne uklapaju se i nikad se neće uklopiti u tu konstruiranu verziju ma koliko trenirali, operirali, terapirali? 

Podnosi li taj konstrukt promjene na bolje i na gore? Podnosi li pogubljenost, nesnalaženje u životu, uplašenost, nesigurnost, psihičku bolest, pogoršanje financija?  Mada, obećanje je zavodljivo i sjajno - kad postanemo najbolja verzija sebe (zna li se kada je to?), sve će ove imanentno životne i neugodne pojave nestati. 

Okljaštren i narcisoidan izričaj i stil razmišljanja pogodan je za društvene mreže jer je kratak, površan i pogađa neku žicu u nama, no bez širine, nijansi i dodatnih propitivanja.

Taj se izričaj istinski muči sa svime što nije crno-bijelo i ne pristaje na iznimnu složenost našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta. Jako mu dobro ide generaliziranje i kolektivno pripisivanje osobina – onih poželjnih, naravno, sebi i grupi kojoj se pripada. Ovakva jednostavna dihotomija lako plijeni pažnju (odnosno reakciju na objavu ili video) jer daje dobar osjećaj onome tko sebe prepoznaje na strani ispravnih. U toj našoj imaginarnoj grupi ispravnih i u nama samima, dakako, nema poremećenih, neiskrenih, slabih, pogrešivih, nasilnih, zavidnih, korumpiranih, neempatičnih…

Pogled u sebe

Kada bismo sebi priznali da i u nama, kao i u imaginarnim i stvarnim grupama kojima pripadamo, tih kvaliteta ima, morali bismo ustuknuti pred daljnjim olakim etiketiranjem i pojednostavljenim vrednovanjem svijeta i - pogledati u sebe. Možda i kritičnije promatrati objave i s više aspekata sagledavati poruke onih koje pratimo. 

Dakle, izložiti se nelagodi propitivanja i suočavanja s vlastitom agresivnošću, nasilnošću, bespomoćnošću naspram omnipotentnosti, neiskrenosti, zavisti, trampi vlastitih vrijednosti za neku dobit… Vlastitih, kao i onih koje lajkamo i pratimo. Za zdravu osobu to je neugodna, ali vrlo ljudska pozicija. 

Što je više sagledavamo, osjetimo njezinu težinu i mučimo se s njom  – postajemo bolji ljudi. Čega to sve u meni ima? Tko sam sve ja?  Bavljenje tim pitanjima jedan je od najvrjednijih uloga u životu  – taj nas proces usmjerava prema našoj nutrini. Ako i kada nešto od važnih pitanja o sebi razriješimo, ako spoznamo, u većem smo miru sa sobom i sa svijetom. Taj posao nikada ne završava. I u njemu ne treba nužno uvijek biti sam. O sebi na ovaj način možemo promišljati i s drugim bliskim ljudima – prvenstveno s onima u koje imamo povjerenje. 

Ako težimo upoznavanju sebe i osvojimo minimum sigurnog prostora u svojoj nutrini (prostora koji služi tome da sebe i svoje interakcija sa svijetom dovodimo u pitanje) – proces samorefleksije postat će zanimljiv. 

I može trajati cijeli život pa će nam tako, sprijateljenima sa sobom, samorefleksija - ponekad nelagodna i teška - biti naš glavni psihološki alat kojim gradimo samosvijest kao mjesto sigurnosti i stabilnosti u svojoj nutrini, istovremeno živeći u kaotičnom svijetu. U takvom unutarnjem dijalogu produbljujemo jedini vječni odnos – onaj sa samim sobom. 

Dvije strane nelagode

Hejtanje

Odgurivanje spoznaja ili misli o sebi koje izazivaju nelagodu te nemogućnost susreta s vlastitim sjenama ne umanjuje postojanje tih spoznaja, nelagoda i sjena. Odgurivanje, kao i potiskivanje osobina ili iskustva koja nam se ne sviđaju ili ih sami sebi teško priznajemo ponekad je dobar mehanizam, posebno kada nam je svega previše i nemamo dostatnih kapaciteta. I to je sasvim ok – sve dok prikupljamo energiju i osnažujemo se da bismo se, kada osjetimo da je vrijeme, pozabavili sa sobom.

Kada živimo nesvjesno, tada dijelove sebe u koje ne možemo pogledati ili ih teško podnosimo vrlo lako prepoznajemo kod drugih i oni nam onda mogu predstavljati crvenu krpu pred nosom.

U ekstremnom primjeru, hejterima je zato tako lako hejtati i pljuvati po drugima – jer je to što ili koga hejtaju pokrenulo nešto u njima. Vrlo je zamagljen ili se voljno potiskuje osjećaj ili tek slutnja da se nešto pokrenulo u unutrašnjosti. A izdržavanje toga zahtijeva nešto junaštva i suočavanja sa samim sobom. U nedostatku junaštva, nelagoda i frustracija prazni se napadom na drugoga.

Njima samima nedostaje volje, kapaciteta (poput samokontrole), prostora u  nutrini za samouvid i za to da se zbroje i pozabave sobom. Ono što nedostaje, može se razviti – no to treba htjeti. Opet, čovjek to ne mora raditi sam. 

Uvid

A što znači da se nešto pokrenulo u nama? Uistinu svašta. Ovdje je tek jedan primjer što se čovjeku dogodi, ali nije popularno pričati o tome.  Ako smo spremni biti iskreni prema sebi, možemo shvatiti, na primjer, da uspjeh druge osobe u meni pobuđuje nelagodu jer sam baš tako ja htjela uspjeti. Ili remeti moj osjećaj da sam uspješan jer mislim da u tom krugu ljudi samo ja to zaslužujem, mogu i trebam biti. Ili mislim da ta osoba nije zaslužila uspjeti.  

Ovo su, ako ih sebi priznamo, vrlo intimne spoznaje o sebi i u njima, u smislu spoznavanja, nema apsolutno ništa pogrešno. No ako su tu, a ne priznamo ih – proganjat će nas i upravljat će nama.  

Možemo osjetiti sram i nelagodu zbog ovih misli pa je teško ostati sprijateljen s tim spoznajama. No one su, kao i to što ćemo s njima napraviti, važne točke mogućeg preokreta. Prilika su za drugačije trasiranje svog života, šansa koju sebi dajemo za izgradnju drugačijeg puta.  

Spoznaje o nama samima koje nam se ne sviđaju, kojima se ne bismo pohvalili drugima iznimno su dragocjene i važno je do njih doći.    

Sadržaj naših sjena materijal je za osobno unutarnje putovanjMogu odlučiti istražiti tu nelagodu i što ona znači. Mogu htjeti vidjeti kako sam došla do zaključka o toj vlastitoj ekskluzivnosti - što me dovelo do toga, zašto mi je to važno i za što mi treba? Kako to funkcionira u suživotu s drugim ljudima, kako mi to pomaže, a kako odmaže u životu? Želim li to mijenjati? To je proces koji zahtijeva da izdržimo nelagodu i moguće je da se susretnemo sa sramom.  Omogućuje nam da bolje razumijemo sebe, prepoznamo vlastite ograničavajuće i povređujuće obrasce zbog kojih autentično ne stvaramo svoj uspjeh, nego smo reaktivni i hejtamo. Ili smo potonuli ili provodimo vrijeme zavideći drugima. 

Ako dugoročno nismo spremni biti iskreni sa sobom u prepoznavanju vlastitih sjena, tada možda potiskujemo taj sadržaj ne želeći osjetiti nelagodu, sram, vlastitu neadekvatnost, nemoć. Jer - to se ne uklapa u najbolju verziju sebe, koju ipak treba nekako uglancati i dalje bildati. 

Tada živimo u ekstatičnoj verziji ispod koje djeluju, povremeno probijaju i ometaju nas životno važne podzemne sile sačinjene od autentičnog materijala, lijepog i nelijepog i - tako našeg.