PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Najbolja verzija sebe?!

Možeš sve što hoćeš?! Nikad ne odustani?! Velik trud uvijek vodi do uspjeha?! Posebna si i unikatna u ovom svijetu?!

Bruna Kazinoti

Inspiraciju pronalazimo na različitim mjestima. U virtualnom svijetu svakodnevno -  u obliku citata ili kratkih i dobro sažetih misli koje mogu biti duhovite, u kojima prepoznajemo sebe i koje nas mogu potaknuti na razmišljanje. Privući će nam pažnju jer zrcale neke naše osobne istine, artikuliraju ono što sami nismo znali dobro uobličiti i izreći. Ali za mnoge, posebno u naciji koja sramežljivo čita knjige, citati i druge objave na društvenim mrežama predstavljaju prečicu do tako željene, no ipak tek fast-food mudrosti. Prilika je to da se prebere nešto slova (samo da nije predugačko) i samim time dođe do velikih spoznaja i stekne dubokoumnost koju se rado dijeli s drugima. Kada se zamislite nad nekim porukama, to su uistinu čudnovate misli, načelno vrlo površne, generalizirajuće i netočne i stoga je zabrinjavajuća njihova popularnost. 

Tko te ne poštuje, nije vrijedan tvoje dobrote. Možeš sve što hoćeš. Nikad ne odustani. Velik trud uvijek vodi do uspjeha. Posebna si i unikatna u ovom svijetu. Postani i budi najbolja verzija sebe. 

Mnoge takve misli proizlaze iz pretpostavke o ultimativnoj vlastitoj ispravnosti-dobroti-moralnosti, a drugi su, pogađate, manje takvi ili neispravni. Tu su i pretpostavke o neograničenoj vlastitoj potentnosti, bez obzira na druge aspekte naše ličnosti, vlastita i društvena ograničenja, bez obzira na druge ljude oko nas i zajednicu.

Zašto bismo mogli i podrazumijevali pravo na sve što hoćemo? 

Zašto ne bismo nekad odustali, što je u tome loše? U nekim situacijama tek s vremenom vidimo da je neka odluka loša za nas. Zašto tu biti uporan? 

Kakva je to najbolja verzija sebe? Što sve još možemo biti, osim jedne verzije sebe? 

I što je sa svim ostalim, često vrlo autentičnim dijelovima nas koji strše, ne uklapaju se i nikad se neće uklopiti u tu konstruiranu verziju ma koliko trenirali, operirali, terapirali? 

Podnosi li taj konstrukt promjene na bolje i na gore? Podnosi li pogubljenost, nesnalaženje u životu, uplašenost, nesigurnost, psihičku bolest, pogoršanje financija?  Mada, obećanje je zavodljivo i sjajno - kad postanemo najbolja verzija sebe (zna li se kada je to?), sve će ove imanentno životne i neugodne pojave nestati. 

Okljaštren i narcisoidan izričaj i stil razmišljanja pogodan je za društvene mreže jer je kratak, površan i pogađa neku žicu u nama, no bez širine, nijansi i dodatnih propitivanja.

Taj se izričaj istinski muči sa svime što nije crno-bijelo i ne pristaje na iznimnu složenost našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta. Jako mu dobro ide generaliziranje i kolektivno pripisivanje osobina – onih poželjnih, naravno, sebi i grupi kojoj se pripada. Ovakva jednostavna dihotomija lako plijeni pažnju (odnosno reakciju na objavu ili video) jer daje dobar osjećaj onome tko sebe prepoznaje na strani ispravnih. U toj našoj imaginarnoj grupi ispravnih i u nama samima, dakako, nema poremećenih, neiskrenih, slabih, pogrešivih, nasilnih, zavidnih, korumpiranih, neempatičnih…

Pogled u sebe

Kada bismo sebi priznali da i u nama, kao i u imaginarnim i stvarnim grupama kojima pripadamo, tih kvaliteta ima, morali bismo ustuknuti pred daljnjim olakim etiketiranjem i pojednostavljenim vrednovanjem svijeta i - pogledati u sebe. Možda i kritičnije promatrati objave i s više aspekata sagledavati poruke onih koje pratimo. 

Dakle, izložiti se nelagodi propitivanja i suočavanja s vlastitom agresivnošću, nasilnošću, bespomoćnošću naspram omnipotentnosti, neiskrenosti, zavisti, trampi vlastitih vrijednosti za neku dobit… Vlastitih, kao i onih koje lajkamo i pratimo. Za zdravu osobu to je neugodna, ali vrlo ljudska pozicija. 

Što je više sagledavamo, osjetimo njezinu težinu i mučimo se s njom  – postajemo bolji ljudi. Čega to sve u meni ima? Tko sam sve ja?  Bavljenje tim pitanjima jedan je od najvrjednijih uloga u životu  – taj nas proces usmjerava prema našoj nutrini. Ako i kada nešto od važnih pitanja o sebi razriješimo, ako spoznamo, u većem smo miru sa sobom i sa svijetom. Taj posao nikada ne završava. I u njemu ne treba nužno uvijek biti sam. O sebi na ovaj način možemo promišljati i s drugim bliskim ljudima – prvenstveno s onima u koje imamo povjerenje. 

Ako težimo upoznavanju sebe i osvojimo minimum sigurnog prostora u svojoj nutrini (prostora koji služi tome da sebe i svoje interakcija sa svijetom dovodimo u pitanje) – proces samorefleksije postat će zanimljiv. 

I može trajati cijeli život pa će nam tako, sprijateljenima sa sobom, samorefleksija - ponekad nelagodna i teška - biti naš glavni psihološki alat kojim gradimo samosvijest kao mjesto sigurnosti i stabilnosti u svojoj nutrini, istovremeno živeći u kaotičnom svijetu. U takvom unutarnjem dijalogu produbljujemo jedini vječni odnos – onaj sa samim sobom

Dvije strane nelagode

Hejtanje

Odgurivanje spoznaja ili misli o sebi koje izazivaju nelagodu te nemogućnost susreta s vlastitim sjenama ne umanjuje postojanje tih spoznaja, nelagoda i sjena. Odgurivanje, kao i potiskivanje osobina ili iskustva koja nam se ne sviđaju ili ih sami sebi teško priznajemo ponekad je dobar mehanizam, posebno kada nam je svega previše i nemamo dostatnih kapaciteta. I to je sasvim ok – sve dok prikupljamo energiju i osnažujemo se da bismo se, kada osjetimo da je vrijeme, pozabavili sa sobom.

Kada živimo nesvjesno, tada dijelove sebe u koje ne možemo pogledati ili ih teško podnosimo vrlo lako prepoznajemo kod drugih i oni nam onda mogu predstavljati crvenu krpu pred nosom.

U ekstremnom primjeru, hejterima je zato tako lako hejtati i pljuvati po drugima – jer je to što ili koga hejtaju pokrenulo nešto u njima. Vrlo je zamagljen ili se voljno potiskuje osjećaj ili tek slutnja da se nešto pokrenulo u unutrašnjosti. A izdržavanje toga zahtijeva nešto junaštva i suočavanja sa samim sobom. U nedostatku junaštva, nelagoda i frustracija prazni se napadom na drugoga.

Njima samima nedostaje volje, kapaciteta (poput samokontrole), prostora u  nutrini za samouvid i za to da se zbroje i pozabave sobom. Ono što nedostaje, može se razviti – no to treba htjeti. Opet, čovjek to ne mora raditi sam. 

Uvid

A što znači da se nešto pokrenulo u nama? Uistinu svašta. Ovdje je tek jedan primjer što se čovjeku dogodi, ali nije popularno pričati o tome.  Ako smo spremni biti iskreni prema sebi, možemo shvatiti, na primjer, da uspjeh druge osobe u meni pobuđuje nelagodu jer sam baš tako ja htjela uspjeti. Ili remeti moj osjećaj da sam uspješan jer mislim da u tom krugu ljudi samo ja to zaslužujem, mogu i trebam biti. Ili mislim da ta osoba nije zaslužila uspjeti.  

Ovo su, ako ih sebi priznamo, vrlo intimne spoznaje o sebi i u njima, u smislu spoznavanja, nema apsolutno ništa pogrešno. No ako su tu, a ne priznamo ih – proganjat će nas i upravljat će nama.  

Možemo osjetiti sram i nelagodu zbog ovih misli pa je teško ostati sprijateljen s tim spoznajama. No one su, kao i to što ćemo s njima napraviti, važne točke mogućeg preokreta. Prilika su za drugačije trasiranje svog života, šansa koju sebi dajemo za izgradnju drugačijeg puta.  

Spoznaje o nama samima koje nam se ne sviđaju, kojima se ne bismo pohvalili drugima iznimno su dragocjene i važno je do njih doći.    

Sadržaj naših sjena materijal je za osobno unutarnje putovanjMogu odlučiti istražiti tu nelagodu i što ona znači. Mogu htjeti vidjeti kako sam došla do zaključka o toj vlastitoj ekskluzivnosti - što me dovelo do toga, zašto mi je to važno i za što mi treba? Kako to funkcionira u suživotu s drugim ljudima, kako mi to pomaže, a kako odmaže u životu? Želim li to mijenjati? To je proces koji zahtijeva da izdržimo nelagodu i moguće je da se susretnemo sa sramom.  Omogućuje nam da bolje razumijemo sebe, prepoznamo vlastite ograničavajuće i povređujuće obrasce zbog kojih autentično ne stvaramo svoj uspjeh, nego smo reaktivni i hejtamo. Ili smo potonuli ili provodimo vrijeme zavideći drugima. 

Ako dugoročno nismo spremni biti iskreni sa sobom u prepoznavanju vlastitih sjena, tada možda potiskujemo taj sadržaj ne želeći osjetiti nelagodu, sram, vlastitu neadekvatnost, nemoć. Jer - to se ne uklapa u najbolju verziju sebe, koju ipak treba nekako uglancati i dalje bildati. 

Tada živimo u ekstatičnoj verziji ispod koje djeluju, povremeno probijaju i ometaju nas životno važne podzemne sile sačinjene od autentičnog materijala, lijepog i nelijepog i - tako našeg.  



Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost