PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Matej Jurčević: I try to take care of myself now

Zaljubili smo se u novu fotografsku knjigu Mateja Jurčevića. Kolekcija poezije, fotografije i tekstova nastala je u periodu savladavanja vlastitih depresivnih stanja prateći živi osjećaj zarona duboko u mrak do trenutka izrona. Matej je diplomirao fotografiju na Royal Academy of Fine Arts (KASKA) u Antwerpenu, trenutno živi u rodnom Osijeku, a nakon svega što smo vidjeli, silno se veselimo njegovoj budućnosti.

Matej Jurčević

Ususret promociji fotografske knjige I try to take care of myself now, ragovarali smo s Matejem i, prije svega, bitne informacije: Organ Vida poziva vas na promociju knjige koja će s održati 17.2.2022. u 19 sati u kinu Urania. Knjiga je realizirana u okviru projekta Organ Vida izdavaštvo, a oblikovao ju je (poprilično spektakularno) dizajner Dario Dević. Na promociji će se moći kupiti po promotivnoj cijeni od 100 kn, dok se u slobodnoj prodaji može kupiti po cijeni od 150 kn preko https://organvida.com/

Tko je Matej Jurčević i u kojoj je trenutno fazi života?

Imam 26 godina, bavim se fotografijom i živim trenutno u rodnom Osijeku, još preciznije, u Tenji. Rad na projektu Looking for Hope, s kojim sam prošle godine osvojio nagradu koju dodjeljuje VID Foundation for Photography, razlog je povratka u rodni kraj. Nagrada je šestomjesečno mentorstvo, a ja sam se odlučio u potpunosti posvetiti tome i privremeno se vratiti nazad. Super mi je biti doma i otkrivati na jedan nov način to mjesto. Prije toga, godinu sam dana studirao u Antwerpu gdje sam diplomirao fotografiju, a dugi niz godina stalna mi je adresa bila u Zagrebu, koji mi sad već malo i fali. U fazi sam života koja je jako dinamična, nesigurna i puna nekakvih testiranja. Za sada se snalazim dosta dobro, neka tako i ostane. Htio bih se uskoro negdje na malo duže skrasiti, ali otom potom. Ovaj on the road život ima svojih čari. 



Završavaš s manifestom koji započinje s Dear lost generation. Kako bi opisao izgubljenu generaciju kojoj se obraćaš - tko joj pripada, što je čini izgubljenom?

Tekst je zamišljen kao e-mail koji šaljem generaciji kojoj i sam pripadam. Trenutak priznanja vlastite izgubljenosti. Pokušaj konfrontacije i vapaj. Ideja izgubljene generacije nešto je što dosta često susrećem u političkom kontekstu. Mi smo odrastali u periodu različitih oblika globalnih kriza, od one ekonomske 2008. pa do aktualne pandemije. Bilo ih je tu još mali milijun. Ekološka nam kuca na vrata i sve se više čini kako je ipak nećemo moći savladati, barem ne onako radikalno kako bismo trebali. Uz to, za nas je u Hrvatskoj specifično što smo i poslijeratna generacija. Nakupilo se tu dosta toga. To su sve problemi s kojima se naša generacija mora obračunati, a nismo ih sami stvorili, već ih naslijedili. Jedan je to zahtjevan obračun koji se u nekim trenutcima čini nemoguć. Tekst govori o osjećaju nemoći koji se budi u meni razmišljajući o svojoj generaciji.

Izgubljena generacija nije inertna i obeshrabrena, već dovedena pred gotov čin s kojim se sada pokušava boriti.


Kad zamišljaš mladu osobu nad ovom knjigom, čemu se nadaš, što će od nje dobiti?

Jako puno razmišljam o tome i nemam odgovor koji je uvijek isti. Naravno, želja mi je da se netko poistovjeti s radom, ali u ovom slučaju, to na neki način i ne želiš. To bi značilo da je osoba prošla kroz nekakav sličan pakao. Opet, realnost je takva da gotovo svi ili jesu ili će tek. U svakom se slučaju nadam da ova knjiga može služiti kao pokretač takvih tema. Kad prolaziš kroz težak trenutak, možda ti da hrabrosti da se tim trenutkom baviš u nekom sigurnom okruženju prijatelja i obitelji. Ključ je u razgovoru! Za taj je razgovor ponekad potrebno imati jako puno hrabrosti. Puno je odgovora u mojoj glavi na ovo pitanje. Tim se pitanjem zapravo i bavim kroz cijeli rad. Ta mi je mlada osoba bila u mislima. Pokušaj aktivnog pozitivnog utjecaja na drugoga bila je misija. Ostavimo otvorenim ovaj razgovor, javit ću ti što ljudi kažu kad knjiga napokon izađe.


Kažeš da ti je teško dijeliti ovaj rad s drugima, zanima me zašto točno?

Iz više razloga. Prvi je sam sadržaj. To su sve vrlo ranjivi trenutci u mom životu. Pogotovo u drugom dijelu knjige gdje se uvodi i tekst. S tehničke strane, to da ovaj rad nije serija fotografija, a time se kao fotograf primarno bavim. Tu sam siguran. U knjizi koristim fotografiju kao jedan od elemenata pomoću kojeg slažem priču. Tu je i tekst s kojim se dosad još nisam predstavljao. Uz sve to, bavim se i pitanjem dizajna u kontekstu foto knjige. Odluke koje smo Dario Dević, dizajner knjige, i ja donijeli duboko su promišljene kako bi obogatile tematiku kojom se knjiga bavi. Dario i ja smo prijatelji, a materijal je po prirodi ranjiv i tu je privatni element našeg poznanstva odigrao ključnu ulogu. Na njegovu sam se sugestiju uopće usudio razmišljati o poeziji koju sam skrivao upravo zbog straha od ranjivosti. Lea Vene kao kustosica i organizatorica ovog projekta poticala je prostor umjetničke igre, što nas je dodatno ohrabrilo. U meni je ipak dugo vremena postojao jedan ogroman osjećaj nelagode dok je ovaj rad nastajao. Prije koju godinu na ispitnoj sam izložbi na ADU izložio nešto što je poslužilo kao kostur ovom radu, tada sam isto govorio o depresiji. Međutim, kada je taj rad bio prikazivan, još sam uvijek prolazio kroz to stanje i nisam bio spreman javno izložiti taj dio sebe. Tada me proganjala ideja da su moji autoportreti u galeriji. Takav oblik istupanja u javnost zahtijeva sigurnost i samosvjesnost, u suprotnom može biti opasan po autora i njegov privatni život. U međuvremenu sam taj unutarnji konflikt savladao i sada znam čemu takav rad treba služiti, a čemu ne. Ovo nije monetizacija depresije kako bih ja profitirao, a moj rad mene proslavio. Toga sam se plašio. Rad je alat za pokretanje razgovora i na tome mora ostati. Knjiga je idealan medij za to, tih i intiman. 


Kakav je Matej Jurčević prije knjige i nakon knjige? Možeš li reći voliš li se - više? Možeš li mi opisati stanje u kojem si bio prije nastanka ove knjige i kako si počeo prikupljati materijal? 

Prije knjige bio sam iscrpljen i prožvakan. Zaboravio sam zašto se uopće želim baviti fotografijom. Kronični umor, nesigurnost i iziritiranost pretvorili su se u depresiju, koja je tada bila još i podnošljiva. Teško je održavati prijateljstva, obitelj i druge kontakte u takvom stanju. U tom raspadu nastaju fotografije, a knjiga u periodu kada sam ja već isplivao iz toga i napravio neophodnu refleksiju, tj. došao k sebi. To nije kratak proces i, iz mog iskustva, zapravo on jednom kad krene, ne staje. U toj se refleksiji ponovno vraćam snimljenim fotografijama i primjećujem neke stvari koje prije nisam mogao. Kad se te dvije faze spoje, knjiga zapravo nastaje već četiri godine. Zadnju godinu aktivno. Ponosan sam na to jer sam previše puta bio na rubu odustajanja.

Sigurno je proces refleksije uzrokovao da volim sebe više, ali krenulo je s radom na tome da se ne mrzim. 


Jako mi je zanimljivo (a kad kažem zanimljivo, zapravo mislim poznato) da depresivno stanje opisuješ kao odvajanje od realnosti - što to točno znači, kako se kod tebe manifestira?

Lukava je depresija. Ne počne ona odmah u svom punom žaru, već se postepeno šulja oko tebe, vreba i čeka. Treba naučiti prepoznavati te prve znakove i odmah reagirati. Kada je akutna, mislim na trenutak kada ne možeš ustati iz kreveta, a kamoli izaći iz stana.

Ti si zapravo odvojen od stvarnosti. Tvoja glava i misli doimaju ti se puno stvarnije od tvog tijela. Cijelo ti je biće u glavi. Pluta u nekom svemiru patnje i sjećanja za koja ne znaš jesu li uopće tvoja.

Jako je to naporan trenutak i teško mi je prisjećati ga se. U samom je srcu knjige kratka priča o tom trenutku. Prvih par rečenica te priče prelomili smo na osam stranica kako bi sam proces čitanja dodatno produljili i naglasili fragmentarnost takvog stanja. 

Aktivan si oko instagrama na Instagramu - misliš li da je Instagram jedan od uzroka tvog mračnog razdoblja?

Negativno utječe na sve nas na nekoj razini, u to sam siguran. Međutim nije jedan od uzroka mog mračnog stanja, ali depresija mi je poznata. Kada sam saznao da su analize pokazale da Instagram ima direktnu povezanost sa suicidalnošću mlađe generacije i da generalno negativno utječe na mentalno zdravlje, morao sam se pozabaviti tim. Tako da je moj Instagram o instagramu zapravo neki pokušaj verbaliziranja svih tih procesa koji na toj platformi potencijalno negativno utječu na mentalno zdravlje. Smatram da je to sad već počelo biti i ozbiljno pitanje koje zahtijeva neki set novih kodova s kojima se treba uhvatiti u koštac. Kolektivno treba osvijestiti da je rad na tome potreban. Sve to mora dobiti svoju terminologiju kako bi to uspješno savladali. Hoće li se to ikada dogoditi, stvarno ne znam.

Instagram je trenutno pitanje kolektivnog bivstva. Što mi to kao kolektiv stvaramo? Nekakav prostor za manipulaciju vlastitih emocija u svrhu hranjenja ega ili, još gore, kapitala?

To meni zvuči jezivo. Htio bih još reći da Instagram kao ideja ima sjajan potencijal i nisam protiv te ideje, ali trenutno me stanje zabrinjava. Površan je, dosadan, naporan i proziran. Znamo sad svi da se tamo samo kupuje i prodaje. Tko zna, možda je i zamjenjiv, nadajmo se. Otvorio je neka pitanja u mojoj glavi s kojima se tek počinjem baviti. Još ne znam hoće li ta borba biti dio moje umjetničke prakse. 

Ako se netko prepozna u tvojoj knjizi, koji bi mu trebali biti prvi koraci u prihvaćanju i rješavanju tih stanja?

Ako je osoba u takvom stanju akutno, mislim da bi bilo najpametnije potražiti pomoć. To bih i sebi sada predložio. Ja sam to nekako odradio sam i ne mislim da sam radi toga posebno sposoban. Dobro sam se namučio, a možda bez razloga. Treba razgovarati o tome. Ja sam dosta dugo šutio. Na kraju me spasila ta moja znatiželja. Pukotine su destinacija na kojoj se stvarno može dosta toga naučiti. Meni je recimo YouTube puno pomogao. Nisam bio fan self-help knjiga, ali ova mi je otvorila jedan jako potreban dio u glavi: Get Out of Your Mind and Into Your Life. Autori su Spencer Smith i Steven C. Hayes. Jako je važno početi ragovarati o depresiji kao problemu kapitalističkog društva. Tu je odličan teoretičar Mark Fisher. Njega isto treba čitati. Živimo u kapitalizmu koji u svemu vidi monetizirajuću vrijednost pa tako i u depresiji, a čovjek postaje isključivo potrošač/proizvođač i u toj poziciji jako se lako događaju depresivna stanja.


Jedno hrabro pitanje - koliko si duboko zagrabio u mrak i, ako si ga vidio, što ima na dnu?

Uh…zagrabio sam u par različitih ambisa. U svoje i u tuđe. Tuđi su me znali i više pojesti od vlastitih. U nekima ima nade dok su neki samo mrak. Na dnu su valjda sve te zle maske koje bacamo kolektivno tisućama godina. Odlagalište otpada. One tamo plutaju bez ikog da ih nosi, a jezive su. Dobre maske uprizoruju dobrotu, solidarnost, ljubav i mir, a one žive na svjetlu. One su istinski dio nas. Ove zločeste u tom su mraku. Odgovor je nadam se jednako hrabar (smijeh). Iako ne bih htio mistificirati taj mrak, jako je to opasno. Nisi ništa propustio ako ga nisi nikad osjetio. 

Kada gledaš unatrag, misliš li da si izvukao nešto pozitivno iz ovog putovanja u mrak?

Izvukao sam sebe. Taj novi obnovljeni ja koji je čvrsto na zemlji i koji shvaća istinski važnost dobrote i mira. Svjestan sam da je identitet u konstantnom stanju obnove, ali više ne tražim radikalne promjene. Taj je dio iza mene. Napokon mi je sada zabavno biti ja. Družim se sam sa sobom što stvarno smatram ogromnom nagradom.

How do you try to care for yourself now?

Tako što se usudim objaviti ovu knjigu. Dozvoliti nekome da uđe u taj moj ranjivi svijet i stvara mišljenje o njemu. To je jedan jako zahtjevan proces - to i sama znaš. Kada prepustiš u ruke nekome nešto tebi jako bitno i ranjivo, ali umjetnost je to prepuštanje. Održavam prijateljstva i trudim se biti stvarno prisutan u životima prijatelja i obitelji. Razvijam kritičko mišljenje kojeg gotovo više nema, a zamjenjuju ga neka pseudoideološka propitivanja. Nitko se više ne usudi imati ozbiljan stav o nečemu, svi uživaju status quo. Ne sviđa mi se to. Slušam jako puno glazbe. Uživam u smijehu i glupiranju. Btw, kad smo već kod glazbe, složio sam Spotify playlistu koja sadrži pjesme baš iz tog perioda i definitivno je idealno iskustvo listanje knjige i slušanje te ‘zike. 

Jesi li oduvijek bio ovako hrabar? Ili te neki niz okolnosti i odluka doveo do toga da si danas takav? 

Ti me vidiš kao hrabrog, a ja sam ponekad sebi sve samo ne to. Strah me i to je normalno. Sve nas je nekada strah. Treba normalizirati tu ideju straha i prihvatiti ga kao dio naše ljudskosti, ali mu se ne smijemo prepustiti. Recentno me bilo jako strah staviti na Instagram ta svoja razmišljanja o instagramu. Što ako su kriva? Što ako su nepismena? Onda sam odlučio da je to manje bitno od potencijala koji oni imaju, a to je da možda stvarno pomognu nekome po putu. Sram je još opasniji kad si u tim depresivnim mračnim rupama.

Iza te moje hrabrosti stoji radikalno prihvaćanje straha. Moramo biti hrabri inače smo nadrljali.


Knjiga ima posvetu - silno nas zanima tko je Bruno?

Bruno je moj najbolji prijatelj. Inače mrzim te epitete najbolji, ali u ovom je slučaju to stvarno tako. Upoznali smo se u srednjoj školi i od tada smo si aktivno u životu. To je sad već ozbiljan niz godina i uspjeli smo očuvati prijateljstvo usprkos tome što ne živimo u istom gradu od kraja srednje. On je u Splitu, a ja ovisno o trenutku. Dijelimo taj mrak! On je imao svoj, a ja svoj. Nikad se nismo agresivno vadili iz tih mrakova, jednostavno smo bili tu jedan za drugoga kao podsjetnik da postoji dobrota i poštovanje. Tako smo održali odnos. Nekada ta agresivna vađenja iz mrakova odu u nepotrebni teatar i odnosi postaju ovisnički. Mi ne glumimo. Od toga se trebamo svi maknuti. Dobrota je tu lijek. Bruno je dobrota!

And no matter how hard life gets, if you stick around, it gets better.




nastavi čitati
brinem, moje tijelo, sramim se