925STUDIO
Hm, pa mislim da se ne nosim najbolje sa životom. Život mi fakat nije težak, u drugu ruku, pa se onda to balansira jer i dalje nekako obavim posao.
Starenja.
Drugi ljudi, malo toga uživam raditi solo ili kad nešto napravim, ne mogu to držati u sebi.
Negdje smo krivo skrenuli, sve dulje živimo, ali sve manje živimo, kužiš.
Ošišaj se, ne svađaj se s mamom i ostavi se malo ex-yu rocka, fakat ima i bolje glazbe.
Trenutno mi psihologija i dalje stoji na prvom mjestu, ako uspijem upisati i ako se ne predomislim, naravno.
Jao, generacijo moja. Što se tiče pogleda na svijet, mislim da smo otupjeli. Mislim da smo kao generacija čiji su roditelji gledali Hrvatsku kroz najgore periode dobili dozu pesimizma već na dudi. Televizija, internet i razgovori odraslih za vrijeme ručka koje slušamo uvijek su skrenuli na to kako je država grozna i kriva za sve. Problem u kojem sam se nakon toga našao je da nisam imao kamo ići kada sam se u adolescenciji pokušao izdići iz praznog prigovaranja i licemjerja roditelja i odraslog svijeta. Nihilizam nema odgovor, što je i najopasniji dio. Nadalje, mi smo prva generacija koja je u punom smislu riječi doživjela sposobnost interneta. U vrlo kratkom periodu cijeli je svijet postao dostupan, dobili smo mogućnost praćenja događaja u pravom vremenu po cijelom svijetu i baš tad smo mogli vidjeti koliko gluposti ima u njemu. Iako je dosta teško procjenjivati uzročno posljedične veze ponašanja cijele generacije, mislim da je to jedan od razloga zašto smo većinom zbunjeni i umorni pred očima svijeta. Gledajući na život, mislim da se mojoj generaciji ne da živjeti u pravom smislu riječi i da životne odluke obavljaju kao kućanske poslove. Meni je sad aktualno kao maturantu - izbori za faks naglo su se formirali u cijeloj mojoj generaciji i mali mi se broj njih čini intrinzičnim. Puno mi je prijatelja bubnulo faks koji misle da mogu završiti i za koji znaju da će nać’ posao. I više ne razmišljaju o tome. Ne pitaju se je l’ stvarno žele ići na strojarstvo ili ekonomiju jer jedino što žele u tom trenutku je da ih se pusti na miru. Paradoksalno, pokušavamo što više toga napraviti bez razmišljanja. Za učenje, iako je prisilno, većina nas može skupiti koncentracije, no imam i prijatelje koji i dalje bježe od činjenice da upisuju faks ove godine. Manjak motivacije vidim u manjku rađenja nečeg ispunjavajućeg. Sad smo došli u fazu gdje većina nas nema više nikakve hobije van škole jer bi bilo kakvi sportovi, dramske, plesovi poprimili ozbiljan oblik da se i dalje bavimo njima, a započinjanje sad čini se besmisleno. Mislim da smo zato zaboravili raditi nešto sa zadovoljstvom. To mi je stvarno žao jer postoji toliko stvari van učenja i opijanja. Od sportskih aktivnosti do kreativnih uradaka, čitanja knjiga itd., puno stvari može na neobjašnjive načine dati smisao u danu. Puno bi roditelja u ovom trenutku reklo da smo zaboravili raditi ispunjavajuće stvari zbog tih vražijih mobitela, što je po meni površno i samo ukazuje na jaz između roditelja i nas. Ok, da, priznajem da su nam mobiteli skratili pažnju i omogućili dobar način da ubijemo dosadu, a da ništa pritom ne radimo, što je vrlo opasno. Ono što ljudi, ipak, razgovorom o mobitelima zaboravljaju je da opet mora postojati razlog zašto biramo provesti svoje vrijeme na nečemu što ne zahtijeva gotovo nikakav trud.
Moramo se opustiti. Mislim da nam je internet, koji je razaran za nas, kao što sam pričao u prošlom pitanju, isto tako dao savršenu priliku da se maknemo od materijalizma i pritiska roditelja. Mi imamo mogućnost kao nitko prije preuzeti perspektivu promatrača u životu prateći događaje u svijetu preko interneta te tako shvatiti da je sve to besmisleno i da jedino ima smisla raditi ono što stvarno volimo. Također mislim da je vrijeme da prestanemo govoriti spolovima što smiju i ne smiju raditi. Meni je i dalje nevjerojatno da je moja generacija u srednjoj razvila polarizirajuća mišljenja o meni jer sam se malo drugačije oblačio. Halo, kog briga. Zanima me psihologija i ne volim samo stati na rečenici “neka rade što hoće” kad vidim osobu koja je obučena kao punker ili je u nekim emo brijama, ali da dečko obuče bijele ili šire hlače, stvarno ne bi trebalo hvatati negativnu pažnju ljudi. Isto ide i za cure u trenirkama. Žao mi je, također, vidjeti da na skoro svim aktivnostima koje nemaju direktne veze sa STEM-om i sportom prevladavaju žene, na primjer novinarske grupe, debatni klubovi, volonterske grupe, a da ne pričamo uopće o bilo kojem obliku umjetnosti. Mislim da bi si dečki trebali dozvoliti upuštanje u te vode i da takve stvari ne bi trebale biti stigmatizirane.
Bojim se starenja. Ne u onom običnom smislu da se bojim smrti, sijedih kosa i kolonoskopija, bojim se postati ono što vidim da toliko odraslih postane. Upoznao sam previše sredovječnih ljudi koji uspijevaju biti zadovoljni ne radeći ništa. Meni je dovoljno sjesti u shopping centar, samo gledati ljude na kojima se vidi da su jedino taj izlazak iščekivali u tom tjednu, da se rastužim. Ne smatram se boljim od tih ljudi i jesam donekle licemjeran tu, ali u takvim aspektima života ljudi samo prate kratke iskre sreće koje nudi konzumerizam. Kad takvi izlasci, osim obiteljskih večeri na kojima se priča o koroni, potresu i poslu, postaju jedino što osobi daje predah od posla, mislim da tu osobu možemo prozvati mrtvom. Možda ni ne skužim da sam umro i možda jedan dan tinejdžer u potrazi za smislom promatra mene kako se sporo saginjem da kupim paket od deset pari čarapa u H&M-u jer su na popustu i smatra moju pojavu tužnom. Pokušavao sam si govoriti da ću ja imati motivaciju ispuniti si svaki dan, vježbati, investirati u svoje hobije i izgraditi smislen život, ali u realnosti to ne mogu osigurati. Često znam imati manjak motivacije i postoji realna mogućnost da živim na sličan način. Isto tako, kad samo vidim statistiku koliko je ljudi nesretno u braku, nesretno zbog posla itd., lako se obeshrabrim. Taj strah ne bi bio tako jak da mi ovaj period nije toliko lijep koliko je. Srednja škola stvarno mi je omogućila mnoge aktivnosti, druženja, prijatelje i smatram da sam u ovim godinama stvarno izvukao sve što mogu. Ali strah me je da su mi ove četiri godine u srednjoj bile najbolje u životu i da će nadalje sve naglo ići nizbrdo. U svijetu odraslih poštuje se marljivost, dosljednost, rad i disciplina, a ja to nemam. Zato se bojim da ću imati neki prosječan posao s kojim ću samo preživjeti, a da se ovakve prekrasne prilike kao intervju u kojem mogu iznijeti svoje mišljenje, strahove i nade više neće ponavljati jer nikog više neće biti briga za mene kad ću biti stariji.
E sad da se prisjetim. Meni je smetalo što se nismo svi dovoljno opustili, no to više stavljam na nas nego na bilo kog drugog. Znam da je grdo pričati o stvarima koje te čine ranjivim, ali baš se sjećam više trenutaka kad sam gotovo vidio nekome na licu da je još nešto htio reći, ali da se suzdržava. Mislim da smo mi svi zanimljivi barem u nekom smislu i bilo mi je žao što nisam čuo priče svih. Ali da, mislim da stvarno ne pričamo dovoljno o svojim emocijama. Čak osjetim trenje i sa svojim najboljim prijateljem kad dođe do intimnih tema razgovora, što je zabrinjavajuće jer se znamo od vrtića. Mislim da je razlog tome što mi svi odmalena instinktivno traume odlučujemo držati za sebe, kao neki princip - ako ne pričam o tome, nije se dogodilo. Kasnije se onda cure puno više potiče da pričaju o svojim problemima, a dečkima se u društvu nalaže taj mačo narativ. To mi je ful zanimljivo, nitko nije rekao meni direktno Lovro, ne smiješ pokazivati emocije, nego se to nekako nizom utjecaja, od filma do obitelji, prijatelja, crtića, igračaka, sporo, ali sigurno instalira u mozak gotovo svakog dečka, a nadalje društvo također zaboravlja da dečki imaju emocije. Znam da je jedno vrijeme na internetu bilo aktualno to kako dečki ful rijetko dobivaju komplimente, ali, koliko god to nama bilo stvarno, jedino smo si slali memeove na tu temu i kao reakciju na njih nervozno bi se nasmijali, rekli fakat da i ne pričali više o tome.
Pa, naravno, uvijek ovisi. Ja mislim da sam u dobroj poziciji. Mogu reći da dajem više komplimente nego što ih dobivam, sigurno, ali sam ipak izgradio par muških i ženskih prijateljstava unutar kojih se oboje cijenimo pa se ne osjećam lišeno. Ali općenito mislim da dečki fakat dobivaju manje komplimenata. Među dečkima, nažalost, zvuči gay ako kažeš prijatelju da je zgodan danas pa se uglavnom klonimo toga. Ako ćemo se komplimentirati, to će ili biti na nekoj n-toj potenciji ironije ili ćemo si komplimentirati odjevne predmete. A što se tiče cura, mislim da komplimenti daju dojam ili su slični nekakvim prvim potezima, koji su ipak u društvu posao muškarca pa se valjda rjeđe događaju. Možda je moguće da curi treba postati ugodno s tobom da te počne komplimentirati. Kad razmislim, od cura iz razreda komplimente sam počeo dobivati tek kasnije kad smo se već dosta dobro upoznali. Dečki u drugu ruku nemaju tu barijeru za davanje komplimenta na početku, dapače nas se potiče društveno da budemo šarmantni. Komplimentirajte dečke!
Prošlost se uvijek uspije romantizirati. Čak često čujem od prijatelja iz razredu da je bilo bolje za vrijeme lockdowna zato što nismo imali školu, iako sumnjam da bi se itko od njih vratio u taj period kad bi imali priliku. Ja sam čak optimist što se tiče budućnosti i društva. Mislim da fakat s vremenom postajemo liberalniji i da, malo po malo, manje bezveze osuđujemo druge. Zato mislim da mi imamo prednost u tome da se više tog dozvoljava, a nekako mislim da i jesmo brižniji i svjesniji problema u društvu od starijih generacija. Platforme kao Pukotine tu su isto ključne. Na primjer, da se u osamdesetima dogodio HNK kakav je izgledao u petom mjesecu 2020., sigurno bi bilo mrtvih, a sve ljude koji su tamo bili prozvalo bi se klošarima i propalitetima. A i internet je nama omogućio pristup puno većoj količini glazbe, filmova, serija i tako razvio puno više subkultura i, po meni, obogatio našu generaciju.
Hahaha, što je najbolje, fakat same. Mislim, meni padne samopouzdanje najčešće kad vidim nekog tko je bolji od mene u nekom području za koje mi je stalo. U tim se trenucima ili tješim da sam bolji u nekim drugim područjima, na primjer ah on je zgodniji, al ja sam pametniji ili vice versa, ili onda investiram u to neko područje. Idem tražiti neke snimke predavanja o psihologiji ili filozofiji pa ih gledam. Ali, iskreno, nesigurnosti mi se rijetko pojave, što je fakat super, ali tko zna, možda me podsvjesno konstantno proganjaju.
Tooo, šećer na kraju. Fakat imam previše toga za preporuku. Pokušat ću ne biti basic tako da ne preporučim nešto što svi već znaju, ali ne mogu ništa obećati. Ok, prvo serije. The Eric Andre Show je genijalan jer je toliko apsurdan, zbunjujuć i lud da te tjera da gledaš dalje. Fakat preporučujem Cowboy Bebopa, puno ljudi misli da ako je nešto animirano, onda je i automatski za djecu, što je besmisleno. Protagonist je čisti tip suvišnog čovjeka romana 20. stoljeća i u seriji se prate njegove avanture i borbe s prihvaćanjem prošlosti. Pređimo na filmove. Ja mislim da je najbolje gledati film tako da ništa ne znaš o njemu pa ću probati biti kratak, a da mi vi vjerujete na riječ. Paris, Texas je odličan, baš onako film ugođaja, ali se bavi baš snažnim egzistencijalnim pitanjima, stroga preporuka!! Preporučujem i Benny’s video, ful zanimljiv film, bavi se utjecajem medija na ljude. U, u, kad smo već tu, preporučujem i Golmanov strah od jedanaesterca, prečudan film. Na kraju odvajam vrijeme za moj najdraži film Rane, film Srđana Dragojevića koji sam pogledao sigurno barem deset puta, ful je dinamičan, nabrije te, nasmije te, ima isti učinak kao komedija ili akcijski film, ali je puno bogatiji i upečatljiviji. S knjigama ću biti kratak. Ako ću čitati knjigu, moram biti siguran da će ostaviti snažan dojam na mene pa će sve preporuke biti tako malo psihološki teže. No longer human Osamu Dazaija stroga je preporuka. Uuužasno zanimljiva knjiga, prati baš izmučenu dušu koja se trudi naći smisao u životu. Djelo ima puno autobiografskih elemenata, pisac je iskoristio knjigu kao poruku prije samoubojstva, koje je počinio par dana nakon završavanja romana. Također preporučujem Rage Stephena Kinga. Nažalost, može se naći samo u obliku pdf-a jer su je prestali izdavati. Priča prati srednjoškolca s problematičnom prošlošću koji dolazi u školu s pištoljem, ubija par profesora i drži svoj razred kao taoce. Ful se zanimljivo opisuju psihološki procesi protagonista, traume koje su mu zadali roditelji i probleme s kojima se bavi u glavi, možda čak predobro jer je knjiga inspirirala slične pothvate u SAD-u. Nakon što je tinejdžer ubio dva profesora, držao razred kao taoce dan nakon što mu je profesorica dala nisku ocjenu iz njegova eseja o tom djelu, King je odlučio povući knjigu s polica. Deprimirajuće. Glazba! Tyler, the Creator mi je bomba, Boredeom, A BOY IS A GUN* i She s Frank Oceanom dobar su uvod. Kad smo već tu - Nights i Skyline to Frank Oceana isto su prekrasne pjesme. Travis Scott miješa rep sa psihodelijom na najbolje načine, 90210 je stroga preporuka. I evo za kraj, kao repera, kojeg sam slušao u svojoj ranoj adolescenciji, ne mogu zaboraviti Drakea, You & The 6 je pjesma koja mi je urezana u pamćenje, baš osjećajna.
