‍Mala sestra anoreksije zove se bulimija. Svoje ime dobila je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to doba procvata popularne kulture, medija i modne industrije, žensko tijelo ukrašavalo je reklamne panoe i naslovnice časopisa, prodavalo je donje rublje, automobile i sladolede. Mršavo žensko tijelo postalo je sinonim samokontrole, uspješnosti i ljepote. Breme tog toksičnog nasljeđa nose i suvremene mlade žene. O prisutnosti anoreksije u dalekoj prošlosti govore brojni dokazi, a bulimija je takozvani kulturni sindrom. Riječ je o poremećaju karakterističnom za moderno zapadno društvo, koji se globalizacijom i modernizacijom proširio po cijelome svijetu. Nužno je u liječenju bulimije govoriti i o pritisku okoline prema savršenom izgledu koji većina djevojaka osjeća od najranijih pubertetskih godina. Izjednačavanje mršavosti i privlačnosti rezultira uzaludnom potragom za savršenom ja koja će biti vrijedna ljubavi, uspjeha i sreće. 

Snaga kulturnog utjecaja na razvoj bulimije slikovito je predočena u poznatoj studiji s otoka Fidži. Do 1995. godine otočje je bilo medijski izolirano i njegovalo je tradicionalni kult ljepote snažnog, krupnog tijela. U tom periodu nije bilo registriranih poremećaja hranjenja. Tri godine nakon uvođenja satelitskog signala na Fidži, istraživači su kod adolescentica otkrili prisutnost bulimičnih ponašanja podjednako kao u američkim srednjim školama. Otočke djevojke govorile su kako žele nalikovati TV junakinjama koje, uz mršav izgled, imaju i društvenu moć. 

Suvremena opsesija tijelom i hranom sve češće nalazi svoje nadahnuće u fotografijama savršenih tijela putem fitspo/thinspo stranica ili cleaneating influencera.

Podjela hrane na dozvoljenu i nedozvoljenu, brojanje unesenih kalorija, računanje kalorija potrošenih kroz vježbanje i hodanje… sve to mogu biti okidači za razvoj nezdravog odnosa prema hrani. 

Što je bulimija?

Bulimija je vrsta poremećaja hranjenja koja uključuje napade prejedanja i tzv. čišćenje ili neke kompenzacijske radnje kojima se žele „poništiti“ kalorije unesene kroz binge (napad prejedanja). Pod prejedanjem podrazumijevamo unos velikih količina hrane u kratkom vremenskom periodu, pri čemu osoba ima dojam gubitka kontrole nad samim jedenjem. Osoba osjeća unutrašnju prinudu za jedenjem veće količine hrane, a bingevi se najčešće odvijaju u trenutcima kada je osoba sama. Prejedanja mogu biti planirana i neplanirana, subjektivna ili objektivna. 

Kod purgativne bulimije, osoba nakon prejedanja upražnjava metode čišćenja (samoizazvano povraćanje, zloupotreba laksativa ili diuretika). Postoji i nepurgativna bulimija, kada osoba prejedanja „poništava“ kroz opsesivno vježbanje ili drastične dijete i post.

Čest je slučaj da osoba tijekom dana „drži dijetu“ te jede iznimno malo,  tzv. zdravu, sigurnu hranu, a u večernjim se satima prejeda, i to upravo „zabranjenom“ hranom. Nakon prejedanja osoba osjeća krivnju i sram te želi izbaciti iz sebe pojedenu hranu.

Učestalost binge-purge ciklusa ovisi o težini poremećaja: od jednom tjedno do više puta dnevno tijekom minimalno tri mjeseca.

Kao i kod anoreksije, uzroci bulimije višestruki su: od genetske predispozicije, preko crta ličnosti do mogućih traumatskih događaja, poremećene obiteljske dinamike i zadirkivanja vršnjaka zbog povećane tjelesne težine. Jedan je od najsnažnijih rizičnih faktora - držanje drastičnih dijeta. Istraživanja su pokazala da se nakon držanja drastične dijete kod adolescenata 18 puta uvećava rizik pobolijevanja od poremećaja hranjenja. 

Tko obolijeva od bulimije?

Od bulimije obolijevaju najčešće adolescentice i djevojke u ranim dvadesetim godinama. Mladići također obolijevaju od bulimije, no puno rjeđe prepoznaju svoj problem i teže se odlučuju tražiti stručnu pomoć. Rizični su mladići iz fitness/body building subkulture gdje su cheat days (dani varanja) ispunjeni prejedanjem općeprihvaćen način opuštanja unutar dugih perioda iznimno strogog režima prehrane i opsesivnog vježbanja. 

Bulimija je nevidljiva bolest. Osobe se po vanjskim obilježjima nimalo ne razlikuju od svojih vršnjaka, no zapravo žive dvostruke živote i od bližnjih skrivaju svoju bolnu tajnu. Osobe koje boluju od bulimije normalne su ili lagano povišene tjelesne mase, mogu biti visoko funkcionalne, redovne učenice, studentice ili pak uspješne poslovne žene. Izvana teško uočljiva, bulimija ostavlja dubok trag na psihi osobe koja osjeća da „živi pod maskom“ i da nitko ne zna njezinu pravu istinu.

 Vanjski znakovi bulimije

Stomatolozi često prvi koji prepoznaju bulimiju: oštećena caklina na unutrašnjoj strani zuba posljedica je djelovanja želučane kiseline zbog učestalog povraćanja. Kod nekih osoba dolazi i do oticanja žlijezda slinovnica, te pojave Russellovih znakova - tragova na vanjskoj strani šake uslijed samoizazvanog povraćanja. 

Bulimiju se lakše može prepoznati kroz specifična ponašanja: nakon obroka osoba odlazi u WC, kupaonicu ili sobu kako bi u osami povraćala. U kući nestaje veća količina hrane u dnevnim ili noćnim periodima tijekom kojih oboljela osoba može provesti prejedanje. Osoba koja pati od bulimije osjeća se nesigurno i/ili razdražljivo u blizini hrane, često provjerava svoj izgled i uspoređuje se s drugima.

Iako je teže prepoznatljiva, bulimija je izrazito opasna za zdravlje. Ugroženo je srce, jednjak i probavni sustav, a neravnoteža elektrolita može imati i fatalne posljedice. 

U liječenje bulimije dobro je uključiti psihijatra, psihoterapeuta i nutricionista, uz pedijatrijski ili internistički/gastroenterološki nadzor fizičkog stanja oboljele osobe. Bulimija se ponekad javlja uz dodatne psihičke teškoće, poput depresije, graničnog poremećaja ličnosti, bipolarnog poremećaja, koje je potrebno psihijatrijski pratiti i liječiti psihofarmacima. Osobe koje se teže nose s vlastitim emocijama, sklone su impulzivnosti i naglim promjenama raspoloženja, nalaze se u većem riziku razvoja bulimije.

Valja obratiti pažnju na povećan rizik samoozljeđivanja (rezanje i sl.), kao i na sklonost nekih oboljelih prema zloupotrebi alkohola ili stimulativnih sredstava. 

Oboljeli od bulimije imaju izniman fokus na oblik i težinu vlastitog tijela, koji im se čini mjerilom vlastite vrijednosti te često streme svom točno određenom „čarobnom broju na vagi“.  Međutim, uz tjelesnu komponentu, bulimična ponašanja nažalost preuzimaju i funkciju reguliranja emocija. Prejedanje i pražnjenje osobi oboljeloj od bulimije često postaje način nošenja sa životnom svakodnevicom. Hrana i emocije povezuju se na neobičan, intenzivan način, stvarajući specifičnu naviku samoumirivanja. Neke osobe zadržavaju svoj poremećaj zbog ugodnog osjećaja „otupljivanja hranom“ tijekom prejedanja, a druge zbog osjećaja praznine nakon pražnjenja jer im pruža bijeg od emocionalne uznemirenosti i tjeskobe.

Za osobe oboljele od poremećaja hranjenja karakterističan je crno-bijeli način razmišljanja. Pristup sve ili ništa u odnosu na hranu rezultira krajnostima. Česta su razmišljanja poput ovih: ako sam pojela jedan red čokolade, dan je propao pa sad mogu pojesti cijelu čokoladu i nastaviti s prejedanjem sa svime što mi je dostupno; od sutra idem na drastičnu dijetu i jest ću samo minimalni broj kalorija. Strogost i visoki zahtjevi prema sebi oboljeloj osobi ne ostavljaju puno mjesta za opraštanje i prihvaćanje vlastitih nesavršenosti, što vodi dalje prema samokažnjavanju na različite načine.    

Bulimija se može izliječiti posvećenošću dužem periodu psihoterapije. Na ishod liječenja utječu dužina i intenzitet simptoma prije uključivanja u terapiju, kao i prisutnost dodatnih psihičkih poteškoća koje je važno psihijatrijski liječiti. Moguće je izlječenje od bulimije - 70 posto svih osoba oboljelih od bulimije postiže puni ili djelomični oporavak nakon godina psihoterapije, dok, nažalost, oko 30 posto oboljelih nastavlja borbu sa simptomima čitav život.

Ukoliko prepoznajete neke od simptoma navedenih u članku, slobodno se obratite na neke od navedenih adresa:

Centar za poremećaje hranjenja BEA  (maloljetni i punoljetni)  www.centarbea.hr 

Punoljetne osobe: 

Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan, Dnevna bolnica za poremećaje prehrane  

KBC Zagreb, Zavod za personologiju, poremećaje ličnosti i poremećaje hranjenja

Maloljetne osobe: 

KBC Sestre milosrdnice, Klinika za pedijatriju

KBC Zagreb, Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju

Literatura

DSM-V, 2013.

Fassino S. Amianto F. Gramaglia C. Facchini F. Abbate Daga G: Temperament and character in eating disorders: ten years of studies. Eat Weight Disord. 2004 Jun; 9 (2): 81-90.

Keski-Rahkonen A. Hoek HW. Linna MS. Raevuori A. Sihvola E. Bulik CM. Rissanen A. Kaprio J.  Incidence and outcomes of bulimia nervosa: a nationwide population-based study. Psychol Med. 2009 May;39(5):823-31. doi: 10.1017/S0033291708003942. Epub 2008 Sep 8.

Stice, Eric, Gau, Jeff M., Rohde, Paul, Shaw, Heather:  Risk factors that predict future onset of each DSM–5 eating disorder: Predictive specificity in high-risk adolescent females. Journal of Abnormal Psychology, 2017, 0021843X, 20170101, Svezak. 126, Broj 1

Brown, A.; Dittmar, H. (2005). "Think "Thin" and Feel Bad: The Role of Appearance Schema Activation, Attention Level, and Thin–Ideal Internalization for Young Women's Responses to Ultra–Thin Media Ideals". Journal of Social and Clinical Psychology. 24 (8): 1088–1113. doi:10.1521/jscp.2005.24.8.1088.

Becker, A.E i sur (2002): Eating behaviours and attitudes following prolonged TV exposure among ethnic Fijian adolescent girls