PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

H(rana) – Glad za sobom I. Anoreksija

Često razgovaram s krasnim, pametnim, talentiranim djevojkama koje cijeli svoj život svode na jedan broj - broj na vagi. Nevjerojatno je koliko možemo biti udaljeni od sebe da ne vidimo svoje prednosti, svoju snagu i svoju vrijednost, već se umanjimo i postanemo osoba koja je danas dobro jer je u cijelom danu pojela samo jednu jabuku.

Moja fascinacija poremećajima hranjenja počela je u ranim adolescentnim godinama kada sam promatrala sebe i svoje prijateljice kako se izgladnjujemo pomodnim dijetama i uspoređujemo jedna s drugom. Mi nismo razvile poremećaje hranjenja, a mogle smo. Dijelio nas je korak ili dva: možda koja gruba riječ upućena od trenera ili kolegice iz razreda, možda neki ljubavni brodolom ili obiteljska kriza. Gdje je trenutak kada taj hod po rubu povremenog gladovanja, opsesivnog vježbanja i vaganja, toliko raširen u adolescentnoj populaciji da nalikuje ritualnoj inicijaciji u ženski svijet, postaje put s kojega se teško vratiti? Ta su me pitanja potaknula da se u svojoj odrasloj dobi, kao psihoterapeut i sociolog, vratim poremećajima hranjenja i pokušam ih razumjeti. U savjetovalištu Centra za poremećaje hranjenja BEA često razgovaram s krasnim, pametnim, talentiranim djevojkama koje cijeli svoj život svode na jedan broj - broj na vagi. Nevjerojatno je koliko možemo biti udaljeni od sebe da ne vidimo svoje prednosti, svoju snagu i svoju vrijednost, već se umanjimo i postanemo osoba koja je danas dobro jer je u cijelom danu pojela samo jednu jabuku.

Što se dogodi da u tim burnim godinama odrastanja povjerujemo da nas hrana i vaga određuju, i da će - jednom kada postignemo taj čarobni broj na vagi - naš život postati savršen? 

Da bismo se približili odgovorima, upoznajmo osnovne tipove poremećaja hranjenja. To su anoreksija, bulimija te poremećaj s prejedanjem. U ovom se tekstu bavimo anoreksijom, a u sljedećem bulimijom.

Što je to anoreksija?

To je poremećaj hranjenja utemeljen na strahu od debljanja pri čemu osoba ima iskrivljenu sliku vlastitog tijela. Osoba oboljela od anoreksije sebe vidi debljom nego što zaista jest iako je u stvarnosti pothranjena. Ona jede restriktivno, izbjegava pojedine namirnice ili grupe namirnica, a hrana joj je neprijatelj. Ponekad osoba broji kalorije i važe hranu, a pri unosu hrane javlja se osjećaj krivnje. Osoba oboljela od anoreksije najbolje se osjeća kada jede minimalne obroke ili provodi post, tada se prisutna anksioznost i tjeskoba donekle smanjuju te se javlja osjećaj kontrole i postignuća. 

Postoji i purgativna anoreksija: u tom slučaju osoba povremeno unese nešto obilniji (ili normalan) obrok, no nakon toga slijedi neki oblik čišćenja (povraćanje, zloupotreba laksativa ili diuretika). Anoreksiju često prati intenzivno vježbanje koje se može odvijati u neobičnim vremenima i mjestima: pred spavanje ili noću, na stepenicama stambene zgrade, u kupaonici i sličnim mjestima. Osobe osjećaju unutarnju prisilu prema vježbanju i odgađaju druženja ili hobije kako bi napravile trening. Vježbanje u osoba s anoreksijom vrlo često uključuje brojanje i mjerenje minuta, kilometara ili obavezna ponavljanja određene vježbe (na primjer obaveznih 100 trbušnjaka dnevno). 

Tipičnu anoreksiju prati smanjena tjelesna masa koja se za odrasle osobe određuje putem ITM-a (indeks tjelesne mase), a za maloljetne oboljele prema krivulji očekivane tjelesne mase prema visini, dobi i spolu. Anoreksiju prati niz ozbiljnih zdravstvenih rizika koji uključuju i rizik od smrti uslijed zdravstvenih komplikacija ili suicida. Nažalost, adolescentice oboljele od anoreksije imaju najvišu smrtnost od svih mentalnih oboljenja. Stoga je u liječenje anoreksije bitno od početka uključiti liječnika pedijatra ili internista, koji će kao dio multidisciplinarnog tima pratiti tjelesno stanje pacijenta i smanjiti rizik od srčanih tegoba, osteoporoze, disbalansa elektrolita, bubrežnih ili reproduktivnih oštećenja. Ukoliko se najmlađi pacijenti adekvatno ne liječe i pubertetske godine provedu uz težu pothranjenost, prati ih niz ozbiljnih rizika koji uključuju i zaostajanje u biološkom rastu i razvoju, što je kasnije nemoguće nadoknaditi.

Što uzrokuje anoreksiju?

Znanost još uvijek nije do kraja riješila zagonetku pojave anoreksije. U ovom trenu znamo kako je uzrokuje splet različitih utjecaja koji se međusobno nadopunjuju i kumulativno uvećavaju rizik. Dokazan je određeni genetski faktor, čemu pridodajemo i strukturu ličnosti rizičnu za razvoj ovog tipa poremećaja hranjenja: anoreksija se češće javlja u osoba koje su perfekcionistički usmjerene, koje već imaju prisutnu anksioznost, depresivnost ili opsesivno-kompulzivne crte ličnosti. Dakle, djeca i mladi ljudi sa sniženim samopouzdanjem, koji kroz vanjska postignuća (ocjene, izvrsnost u mnogim hobijima i sl.) žele postići osjećaj da su dovoljno dobri i prihvaćeni, nalaze se u povećanom riziku za razvoj anoreksije.

Osobe koje vole pravila, urednost, točnost i preciznost te su sklone ritualnim radnjama i ponavljanjima pri čemu otežano uspostavljaju emocionalnu vezu s vršnjacima i imaju visoku samokritičnost pripadaju rizičnoj skupini za razvoj anoreksije.

Kada se opisano dijete ili mlada osoba nađe u situaciji obiteljskih teškoća ili vršnjačkog pritiska, a živi u zapadnoj kulturi koja stavlja ekstremni naglasak na mršav izgled kao ideal ljepote i zdravlja, onda smo naveli niz toksičnih utjecaja koji mogu dovesti do razvoja anoreksije.

Anoreksija se u 90% slučajeva javlja kod djevojaka, a tek 10% kod mladića, stoga su često opisi osoba oboljelih od anoreksije usmjereni djevojčicama i mladim ženama. Međutim, nikako ne smijemo zaboraviti da se i kod određenog broja mladića javlja ovaj poremećaj te da su muški pacijenti često zakinuti za pravodobno prepoznavanje i liječenje jer se anoreksija često vezuje isključivo uz ženski rod.

Uz tipičnu anoreksiju, kojoj je uvjet objektivna pothranjenost povezana sa strahom od debljanja, u 21. stoljeću nailazimo i na novi fenomen: atipičnu anoreksiju. Riječ je o poremećaju koji je teško prepoznati ako se osoba promatra u jednoj točki vremena budući da je osoba normalno uhranjena. Zato je važno dobiti informacije o tjelesnoj masi osobe u zadnjih šest mjeseci kao i o njenim navikama hranjenja. Kod atipične anoreksije osobe s povećanom tjelesnom težinom ili pretilošću u kratkom vremenskom razdoblju (nekoliko mjeseci) izgube toliko kilograma da se njihovo tijelo prema svim metaboličkim parametrima ponaša kao kod tipične anoreksije, te se nalaze u podjednakom riziku za svoje zdravlje. Moguć je gubitak menstruacije, opadanje kose, osjećaj hladnoće te vrtoglavice prilikom ustajanja. Stoga je važno i takvu mladu osobu uputiti na liječenje.

Kako možemo prepoznati anoreksiju?

Za većinu mladih djevojaka početak anoreksije predstavlja  držanje drastičnih dijeta. Odlazak na dijetu u današnje je doba uobičajeno iskustvo mladih djevojaka. Istraživanja pokazuju da se fokus na težinu tijela javlja u sve ranijoj dobi. Čak 80% djevojčica starih deset godina boji se debljine, a 90 % studentica ima iskustvo držanja dijeta u svrhu reguliranja tjelesne težine. Uz važnost mršavosti kao kriterija ljepote tijekom zadnjih desetljeća prisutan je i javnozdravstveni diskurs borbe protiv debljine. Djeca i mladi ohrabrivani su da iz prehrane izbacuju nezdrave namirnice poput šećera, masti i ugljikohidrata, da broje kalorije i učestalo se važu. Sportska aktivnost više se ne promatra kao način stjecanja kondicije ili razvijanja sportske vještine i druženja, već je postala sredstvo mršavljenja i oblikovanja tijela. Hranu se dijeli na dobru i lošu, te predstavlja opasnost ili lijek, čime se utire put nezdravoj opsjednutosti zdravom hranom (ortoreksija).

Društvena klima u kojoj se kontrola vlastitog života postiže kroz jedenje ispravne hrane, kompulzivnim vježbanjem i prezentacijom svog „uspješnog života“ kroz fotografije na društvenim mrežama stvara visoko rizično okruženje za razvoj poremećaja hranjenja. 

Djevojčice i mlade djevojke kroz regulaciju hrane i tjelesne težine žele postati samopouzdanije, prihvaćene i voljene te kroz anoreksiju dokazuju snagu svog karaktera i sposobnost savladavanja vlastitih slabosti.  U unutrašnjem svijetu osobe oboljele od anoreksije, debljina postaje najveća opasnost te svako konzumiranje hrane u sebi nosi mogućnost gubitka kontrole, prejedanja i posljedične debljine. 

Anoreksija se liječi psihoterapijom, uz liječničku kontrolu tjelesnog oporavka. Odnos tijela i psihe pri oporavku od anoreksije vrlo je složen te je važna suradnja stručnjaka uključenih u liječenje. Kod veće pothranjenosti može se javiti Minnesota sindrom- fenomen kada osoba uslijed fizioloških promjena pri niskoj tjelesnoj težini pokazuje promjene u psihološkom i socijalnom funkcioniranju. Roditelji često izvješćuju da im je dijete oboljelo od anoreksije postalo druga osoba i da teško dopiru do njega. U fazi teške pothranjenosti ključno je da osoba prvo stabilizira svoju tjelesnu težinu kako bi mogla sudjelovati u psihoterapijskom liječenju. Psihoedukacija roditelja i obiteljska terapija pokazala se važnim dijelom oporavka mlade osobe oboljele od anoreksije, kao i psihoterapija samog oboljelog člana obitelji.

Izgledi za izlječenje od anoreksije to su bolji što osoba ranije pristupi liječenju. Ukoliko mlada osoba započne s liječenjem unutar prve tri godine od početka simptoma, izgledi za oporavak penju se do 80%. Duljina oporavka također varira ovisno o ozbiljnosti i trajanju simptoma prije početka liječenja te se procjenjuje prosječno na 4 do 6 godina liječenja. Ukoliko su uz anoreksiju ustanovljene i druge psihijatrijske dijagnoze, one otežavaju liječenje te je važno kroz psihijatrijsko praćenje i terapiju tretirati navedene dodatne smetnje.

Kako ćemo prepoznati anoreksiju?

Tipičnu anoreksiju lako je prepoznati: osoba značajno gubi na tjelesnoj težini, izbjegava jesti s drugima uz izlike da je ranije jela, da nije gladna ili da osjeća neke probavne tegobe. Osoba često nosi široku, slojevitu odjeću i prikriva svoj stvarni oblik tijela. Ukoliko živi s roditeljima, osoba često zahtijeva da se za nju kuha posebna, „zdrava“ hrana, s manje masti ili od odabranih namirnica, te ponekad kritizira ostale članove obitelji zbog njihovih navika hranjenja. Tijekom obroka osoba često reže hranu na sitne komadiće, dugo žvače i ponekad skriva prožvakanu hranu po džepovima. Uz obrok mogu biti vezani emocionalni izljevi, plač ili agresivni ispadi.

Osoba se na početku anoreksije osjeća superiorno okolini, ponosna je zbog pohvala koje prima od vršnjaka na račun mršavog izgleda te odbija svaku pomisao na liječenje. U kasnijoj fazi može se javiti socijalna izolacija, slabljenje veza s prijateljima i osamljivanje, kao i zanemarivanje ostalih interesa osim preokupacije hranom (i vježbanjem). Zbog otežane koncentracije i pamćenja, moguć je slabiji uspjeh u školi i na fakultetu, iako postoje mnoge oboljele osobe koje i u stanju pothranjenosti postižu iznimne akademske rezultate.  

Dobro je znati kako određeni sportovi i aktivnosti djeluju rizično za razvoj anoreksije. Riječ je o sportovima u kojima se velik naglasak stavlja na izgled osobe ili pak o sportovima sa težinskim kategorijama: balet, akrobatskl ples, gimnastika, modeling, klizanje, skokovi u vodu, taekwando, karate, judo i tako dalje. Uloga trenera i plesnih učitelja presudna je za uravnotežen odnos prema hrani i vlastitom tijelu kod sportašica i plesačica. Ponekad je potrebno osobu rizičnu za razvoj anoreksije ispisati iz navedene aktivnosti kako bi zadržala zdravlje. 

U medijima se često prenosi lažni mit o tome kako je anoreksija nastala iz želje mladih djevojaka da budu lijepe i da nalikuju slavnim manekenkama ili glumicama. Takvim stavom banalizira se ovaj ozbiljan mentalni poremećaj i povezuje ga se s taštinom i razmaženošću. Istraživanja posljednjih desetljeća sve više naglašavaju poteškoće u prepoznavanju, verbaliziranju i upravljanju vlastitim emocijama kod osoba oboljelih od anoreksije, a gladovanje se razumije kao način smirivanja unutarnje tjeskobe i uznemirenosti. 

Kod mladih osoba s anoreksijom svi interesi su naizgled reducirani na hranu i tijelo, no ispod navedenih simptoma krije se mnoštvo složenih emocionalnih potreba.

Ponekad su razvojni zadaci odvajanja od roditelja, sazrijevanja, izgradnje vlastitog identiteta i traženja svog mjesta u svijetu toliko zahtjevni za ove mlade ljude željne uspjeha i prihvaćanja da anoreksija predstavlja način na koji pronalaze svoj privremen i opasan, autodestruktivni mir.

Ukoliko prepoznajete neke od simptoma navedenih u članku, slobodno se obratite na neke od navedenih adresa:

Centar za poremećaje hranjenja BEA  (maloljetni i punoljetni)  www.centarbea.hr 

Punoljetne osobe: 

Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan, Dnevna bolnica za poremećaje prehrane  

KBC Zagreb, Zavod za personologiju, poremećaje ličnosti i poremećaje hranjenja

Maloljetne osobe: 

KBC Sestre milosrdnice, Klinika za pedijatriju

KBC Zagreb, Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju

Literatura 
Dalle Grave, R. (2015) Kako pobijediti poremećaje hranjenja? Veble, Zagreb. 
Brockmeyer T, Holtforth MG, Bents H, Kämmerer A, Herzog W, Friederich HC.(2012). Starvation and emotion regulation in anorexia nervosa. Compr Psychiatry. Jul;53(5):496-501. doi: 10.1016/j.comppsych.2011.09.003. Epub 2011 Oct 29. PMID: 22036318.
Currie A. (2010). Sport and eating disorders - understanding and managing the risks. Asian journal of sports medicine, 1(2), 63–68. https://doi.org/10.5812/asjsm.34864
Kurth CL, Krahn DD, Nairn K, Drewnowski A.(1995). The severity of dieting and bingeing behaviors in college women: Interview validation of survey data. Journal of Psychiatric Research, Volume 29, Issue 3, May–June 1995, Pages 211-225


nastavi čitati

Strah: što drugi misle o meni?

Josipa
Edukatorica, istraživačica i psihoterapeutkinja
brinem, tko sam