Jedan od najvećih strahova koji osjećamo u adolescenciji jest da će ona proći, a da nećemo proživjeti sve što smo trebali. Što uopće "trebamo" proživjeti da bismo svoj život smatrali ispunjenim?
Prije nekoliko mjeseci, tijekom svog svakodnevnog skrolanja na TikToku, naletjela sam na video o paradoksu prijateljstva. Riječ je o fenomenu ustanovljenom znanstvenim istraživanjem iz 1991. po kojemu svaka osoba u prosjeku ima manje prijatelja od svojih prijatelja. Sudeći po komentarima, ovaj poprilično deprimirajući podatak mnoge je ljude ostavio u šoku, vjerojatno zato što se čini potpuno nelogičnim (pa i ja sam prijatelj svog prijatelja, kako mogu imati manje prijatelja od njega ako on ima manje od mene), a još vjerojatnije zato što je potvrdio nešto od čega većina nas često strepi – da su svi drugi bolji od nas, što boli čak i kad su u pitanju prijatelji kojima želimo sve najbolje. On pogađa točno u naše bolne točke i tjera nas da si postavimo ona razarajuća pitanja: Što nije u redu sa mnom? Je li svima bolje nego meni?
Osjećaj da su svi oko nas uspješniji, popularniji, ljepši, bolji, da vode bogatije, ispunjenije živote, da nešto propuštamo, popularno se zove FOMO, odnosno fear of missing out.
FOMO je povezan sa zavisti i manjkom samopouzdanja, ali apsolutno ga je svatko iskusio barem jednom u životu.
Da odmah razbijem iluziju paradoksa: ovaj je podatak posljedica matematičkog fenomena. Svi poznajemo barem jednu iznimno ekstrovertiranu osobu s puno prijatelja, odnosno vrlo je vjerojatno da smo i mi jedan od njihovih prijatelja. Čak i da ih svi ostali naši prijatelji imaju samo nekoliko, samo zbog tog jednog jako popularnog prijatelja cijela se statistika mijenja. Takav je i FOMO, forsira perspektivu da nešto nije u redu s nama, umjesto da prokaže našu vlastitu percepciju stvarnosti kao sklonu pogreškama i preranom zaključivanju. FOMO nastaje iz mjesta u kojem sumnjamo u sebe, u to da znamo što je za nas najbolje i da sa svakim izborom koji donesemo propuštamo neke druge koji su potencijalno ključ do Apsolutne Sreće. Ovom linijom razmišljanja preostaje nam samo jedno – da pokušavamo stalno sve imati, vidjeti i biti uključeni u sve (čisto da ne bi bilo da je prošla baba s kolačima). Uspješnost izjednačavamo s nevjerojatno vještim i skladnim balansiranjem svih sfera života, to postaje standard s kojim se vječito mjerimo. Iskustveno znamo da je gotovo nemoguće taj standard i doseći, samo što često pretpostavljamo da svi drugi to mogu i čine, a da je jedini problem naš vlastiti neuspjeh.
Kao i većina čudovišnih, iracionalnih tjeskoba koje nas opsjedaju, i FOMO je dobio kolosalne razmjere u covid vremenima. Ako postoji situacija koja je mogla dovesti do potpune eksplozije straha da nešto propuštamo, to je zasigurno globalna pandemija. Na kraju krajeva, uistinu i jesmo propuštali mnogo – zatvoreni kod kuće, kronično izolirani i pogurani iz fizičkog javnog prostora u onaj virtualni – novo normalno ostavilo nas je željnima, ako ne povratka na staro, onda barem uspješnih mehanizama kako se nositi s trenutnom situacijom. Još u karanteni zavidjeli smo celebrityjima na velikim kućama s bazenima i privatnim kinodvoranama kad su naši životni prostori postali premali za sve ukućane, svima koji su smjeli izaći pa makar i u šetnju kad smo ostajali u sobi u izolaciji, svojim prijateljima kad su kod kuće uspjeli sačuvati kakav-takav osjećaj rutine dok smo se osjećali kao da trunemo.
Vrijeme je prolazilo i pandemijska dva tjedna postale su dvije godine. Za mene, to su bile dvije godine u kojima sam završila srednju školu i upisala faks, s čudnom rupom koja je ostala na mjestu razdoblja koje sam trebala provesti u školi s prijateljima, kad je još bilo vremena prije stresiranja oko mature i prije drastičnih promjena kojima smo simbolično postali odrasli. Simbolično, jer dio je nas ostao u neproživljenom (koliko izlazaka stane u dvije godine!). Novi su prvaši kretali u srednju, a da nisu osjetili da je osnovna gotova, maturanti su zavidjeli novim brucošima na tome što su barem imali maturalac, brucoši onima starijim od sebe na normalnom kretanju na faks, a odrasli oko nas često su podcjenjivali našu frustraciju i tjeskobu. Jedino što je donekle smanjivalo očaj koji nas je sve obuzeo bilo je znanje da je cijeli svijet u istoj situaciji, da svi zajedno nestrpljivo čekamo da korona konačno prođe i da nastavimo tamo gdje smo stali. Ali što kad ne znamo da se i drugi osjećaju isto kao mi? Kako da se nosimo s FOMO-om kad imamo osjećaj da smo jedini koji zaostaju? I zašto se uopće tako osjećamo?
Kao i većina problema sa samopouzdanjem, dovoljno je baciti pogled na društvene mreže da se uoči razlog zašto se ne osjećamo dovoljnima. Odjednom smo svakodnevno okruženi s eksponencijalno više ljudi nego što bismo ih mogli vidjeti uživo, što je gotovo kao da svaki dan sretnemo svaku osobu koju smo ikad upoznali (čak i neke ljude koje uopće ne znamo) i slušamo što im se taj dan dogodilo. Preplavljeni smo informacijama o drugim ljudima, a dolaze u takvim bite-sized komadićima da teško prepoznajemo kad nam je dosta. Osim toga, te informacije nisu cjelovite. Društvene mreže služe poput best of kategorije nečijeg života i tek su fragmentarni dio stvarnosti. S druge strane, sebe doživljavamo u cijelosti, vidimo svaki spor, bezvoljan, tmuran, dosadan trenutak svog života – to nam za druge nije dostupno.
Lako je smetnuti s uma da su naši virtualni identiteti visoko pročišćeni i sačinjeni od pomno izabranih naših dijelova, i s nama se u stvarnosti moraju preklapati samo djelomično. To ne mora značiti da su oni prijetvorni ili lažni, ali u svakom su slučaju uređeni i svrhovito organizirani. Njihova je svrha o nama reći ono što smo procijenili i odredili kao najvažnije da bi nas drugi shvatili, a pogotovo nam je važno da drugi znaju da smo uspješni, smiješni, društveni, pametni i lijepi. Potpuno je logično da su to i one stvari koje nas na drugima privlače, i da sami želimo emulirati ono što smatramo poželjnim. Pritom otkidamo dijelove koji ne pašu u mozaik osobe koja želimo biti i ne osuđujemo druge što rade isto. Takvo je ponašanje potpuno konvencionalno online i mijenja se eventualno s obzirom na platformu i publiku kojoj pristupamo.
Publika nije nešto što imaju samo influenceri, već i svatko od nas – kad postamo, pouzdano znamo da će to biti viđeno i zamišljamo kakve su osobe koje će to vidjeti, kakve reakcije će imati. Ujedno smo za druge ljude dio njihove publike i dok većinu vremena interpretiramo sadržaj s kojim smo u kontaktu, svjesni da je on potpuno namjeran i smisleno probran (naposljetku i jer sami sudjelujemo u obratnom procesu), od same količine sadržaja postaje neizmjerno umarajuće ostati hladne glave. Jačina dojma vizualnog sadržaja nadjačava glas razuma koji nam govori da ono što vidimo nije sve što jest.
FOMO nas najviše izjeda kad se uspoređujemo s ljudima s kojima se možemo poistovjetiti, koji su nam na neki način slični. Često su to ljudi koje znamo uživo, ljudi s kojima nas povezuje škola ili faks, zajednički prijatelji i slično, ali to mogu biti i potpuni stranci dokle god su nam dovoljno relatable. Čim se prepoznamo u nekom, njihovi uspjesi dovode u pitanje (prividan) manjak naših. U biti, često i ne želimo tuđa iskustva koliko nas samo obuzima strah da propuštamo nešto što bismo trebali željeti i za čim ćemo žaliti u budućnosti ako ne iskoristimo priliku. Koliko mi se puta dogodilo da isti dan u kojem vidim stotinu i jedan Instagram story o tome s kim je netko na kavi, što je jeo i gdje je bio, sama provedem na relaciji doma-faks-doma. I naravno, bez obzira na to koliko je takav, nimalo hektičan dan meni bio potreban, osjećat ću da sam mogla više, da sam trebala više, da se kao i tih stotinu ljudi i ja moram stalno kretati jer se ovako život događa oko mene, umjesto da sam i ja dio akcije. Je li mi za ovakvo razmišljanje potrebno znati što su ti ljudi radili u onim trenutcima koji nisu dijelili online? Ne, jer ću sama popuniti rupe u znanju i bezrazumno zaključiti da su svi oko mene vječno odmorni, uspješni i sretni.
FOMO nije obična ljubomora. Ovaj missing out prešutno svaljuje odgovornost na nas - nije samo stvar u tome da nešto želiš, stvar je u tome da nisi napravio sve što si trebao da to imaš. Propustio si, a mogao si. Ponekad nas taj osjećaj može potaknuti da se pokrenemo, probuditi u nama neki carpe diem, YOLO mindset, ali to ne znači da je FOMO pozitivna pojava – češće nas paralizira nego što nas motivira. Zatvara nas u obrazac razmišljanja koji zapravo nije produktivan i iz kojeg nikad nećemo izaći s rješenjem. FOMO je odveć iracionalan da bismo ga mogli ukrotiti i natjerati da nam postane koristan.
Imam osjećaj da sam dosta srednje provela zgrčena u strahu da neću doživjeti sve ono što bih trebala dok nije prekasno. Što uopće znači prekasno? I što je točno sve to što bih trebala doživjeti? Budući da na ova pitanja stvarno, ali stvarno nema apsolutnih odgovora, ja sam odlučila da se ne gnjavim više s njima. Odlučila sam vjerovati samoj sebi i u životu malo plivati nizvodno – što bude, bit će. Mislim da upravo tim njegovanjem intuicije možemo izaći iz začaranog kruga sumnje u sebe. Ako radimo ono za što osjećamo da nam odgovara, koliko možemo pogriješiti? U biti, kad se krećemo u svom tempu, stvari ispadnu - skroz okej.
