Prvi put u životu s obiteljskog sam Božića izostala pri kraju fakulteta. Otputovala sam kod prijatelja u inozemstvo. Ispostavilo se da prijatelj i ja imamo neku kemiju i to mi je putovanje obilježilo iduću dekadu. Sjećam se svog zažarenog lica (znate ono dok vam krv stalno udara u glavu!), dugih noćnih razgovora, dokumentaraca koje smo gledali, odsjaja beskrajnog snijega koji je padao i šarenih rukavica koje sam kupila. Bilo mi je toliko svemirski da sam samo produžavala vrijeme boravka. Sav sam vlastiti novac uložila u to putovanje i kupovanje sitnica za sebe tamo pa sam putem nekako spontano odlučila da ovaj put ukućanima donosim samo simbolične znakove pažnje. Kad sam se vratila, Božić je u Hrvatskoj već završio. Kuće sam se dočepala popodne, mislim 29. 12., nakon sigurno osam sati vlaka. Stigla sam izmorena, no iznutra nekako drugačije posložena i mirna. Primili su me mlako. Poklon za mene bio je ispod bora, one moje sitnice primili su hladno, a mama danima sa mnom nije normalno pričala. Nije ništa govorila, no sve mi je bilo jasno - bila je povrijeđena i ljuta. Negdje sam već znala da je moj nedolazak obiteljski skandal par excellence, već s prelaskom kućnog praga osjetila sam da se o meni puno pričalo.

Povrijedila sam sve usmene regule i zakučasta obiteljska pravila te započela život izvan blagdanskih zakona.

Mnoge se mame svake godine ubijaju da sve za blagdane bude savršeno. To je primaran princip te srednje generacije: the Mama rinta, čisti, redi, peče brdo kolača, sprema nekoliko sljedova jela. Tako nas majke vole: paze da su svi ukrasi na mjestu, aranžiraju stolove, kupuju poklone, nastoje da sve bude savršeno dok nas okupljaju oko obiteljskog stola.

I onda se putem osjete zanemareno, posvađaju se s tatom, ponekad čak i rasplaču dok ljuto gule krumpir za francusku salatu i namjerno lupaju loncima da nam pokažu koliko se za nas žrtvuju. U raznim je domovima za blagdane nerijetko napeto i kroz tu se atmosferu treba probijati kao kroz neku gadno ljepljivu opnu. Tek sam negdje u tridesetima shvatila da je iza tolikog truda raznih majki ustvari njihova potreba da konačno dođu na red i budu na prvom mjestu. Ta potreba često ostaje nedostižna jer to nikada nisu izgovorile, nego su, sasvim suprotno, nastavile udovoljavati drugima.

Mnogi se očevi za blagdane i obiteljska okupljanja ponašaju po muškom kodu – uglavnom žele da se stvari rade kako je red i kako se očekuje – bez kompliciranja, propitivanja, stava, primisli. Razni očevi ne govore puno i vrlo rijetko kupuju božićne darove. Odlaze u nabavku, s ponosom nabijaju borove na stalke, no uglavnom nisu ti koji se okupljaju oko kićenja. Ako ih i preplave emocije, to pregrizu sa sobom, u kupaonici, daleko od ičijih pogleda. Tako nas očevi vole: kroz obavljanje poslova, držanjem reda i pravila, predvidljivošću. To im daje osjećaj sigurnosti, bez dijeljenja emocionalnog, to uglavnom nije njihova domena.

Kada u takvim muško-ženskim postavkama djeca pokušaju napraviti neki korak prema sebi i nešto birati, često ih roditelji smatraju sebičnima, baš kao i mene na početku ove priče. Te blagdane nisam zadovoljavala ničije potrebe, pokušavala biti ispravna ili u skladu. Slušala sam sebe, stajala hrabro s činjenicom da će se moji naljutiti i pitala se što osjećam iznutra. To me je biranje sebe dovodilo istovremeno i do unutarnjeg mira i do ushita novih mogućnosti. Sasvim nov i potreban osjećaj, u kojem vrlo rijetko kao društvo podržavamo mlade, a to je nužno jer je naznaka prvih koraka separacije. Ako koji roditelj trenutno čita: iako će vas neki od postupaka vaše djece sigurno povrijediti, pokušajte barem potajno u sebi naći mjesto na kojem vas veseli to što vaša djeca postaju svoja.

Nekako ne ide drugačije – učimo biti svoji i pritom je malo vjerojatno da se baš nitko ne naljuti i da nikog ne povrijedimo.

Umjetnost života je napraviti to što bezbolnije, no čini mi se, kad krenemo pratiti tu svoju nit postojanja, kao da si ne možemo pomoći i odustati od sebe, čak i ako mamu i tatu boli. To je važan korak i treba ga izabrati, roditeljima i blagdanima unatoč.

Znak je zdravlja i autonomije – krajem adolescencije ustvari trebamo simbolično prestati biti njihova djeca i polako postajati svoji ljudi.

Za dio nas koji živimo dalje od obitelji, blagdani tako često postaju dilema biti ili ne biti. Kad bolje razmislim, ponekad se i sama putovanja roditeljima pretvore u tu liniju hoda na prstima – kako biti sa sobom, a biti ili (p)ostati dio. Je li to uopće moguće? Ta je tema tako kompleksna da je velika kao život! U obiteljskim kućama, za vrijeme studentskih vikenda, ljetnih praznika, Božića, Uskrsa, rođendana, raznih okupljanja… vrijeme drugačije teče.

Čete studenata imaju dojam da vode dva života: svoj vlastiti, u kojem slobodno dišu, i onaj obiteljski, čija je stvarnost puna zečjih rupa koje vode u nerazumijevanje, osjećaj nevidljivosti i gubitak energije.

Ako se u ovome prepoznajete – ne mogu obećati sretno rješenje. Svaki je odlazak ustvari odluka i izbor. I izgleda otprilike ovako… nešto te tjera da ideš doma, sanjaš o Božiću, kolačima, maminoj purici i sarmi, kupuješ darove, pakiraš, žuriš na put, nadaš se toplini, razmišljaš kako im ugoditi. A onda kod kuće… dođeš sa svojom stvarnosti, svojom istinom, novim iskustvima, čežnjama, no već za prvom žlicom obiteljske juhe tvoji pričaju o susjedima, tračaju rodbinu, spominju nekog klinca iz mjesta koji će postati otac prije dvadesete, o nekoj tvojoj iz razreda kojoj ne ide na faksu. Pokušavaš pratiti, no točno znaš gdje će zapeti. Mama uglavnom obitava u kuhinji i teško ju je uhvatiti. Tata vodi razgovor, no nemušto i opće. Sjediš za stolom i osjećaš taj jaz – ponekad tako jako da bi iskočio iz kože.

Govoriš mami da sjedne, tati pokušavaš odgovarati osobno. Kreneš, pokušavaš, no negdje te putem zadesi praznina u trbuhu. Osjećaš da ste se promašili. Tvoja te božićna mama i tvoj te božićni tata vole, znaš to, bez sumnje, no pitanje je koliko te poznaju. I oni su gonjeni dužnošću i ulogom, jako im je teško biti onakvi kakvi zaista jesu. Drugačiji ste i to boli. Čak i na Božić.

P. S.

1. Sve što pišem nije garancija da će doći blagdani tijekom kojih ćete ići svojim putem i nećete misliti o svojima. Blagovanje s našom obitelji utrlo je put svim budućim Božićima, da ih se sjećamo – s radošću, melankolijom, sjetom... ili kao lajtmotiv za onu – što ću ja drugačije. Bez obzira na obiteljski pritisak, smijete razmisliti o tome što vi volite i što vama odgovara i nema ništa loše pokušati tražiti to za sebe. Nemojte ovo iskoristiti kao alibi za vlastitu sebičnost – čak i ako ste drugačiji, nitko od dvije strane nije bolji ili vrjedniji.

2. Ako je zahtjevno, razmislite želite li s obitelji provesti dio Badnjaka ili Božića. Razmislite koji biste dio voljeli provesti u svom aranžmanu, radeći stvari koje vas raduju i koje vam znače. Ako je baš jako u neskladu s vama, posve je u redu pauzirati obiteljski Božić i napraviti svoj. Kupovina vlastite jelke može biti oslobađajuća!

3. Kada su obiteljski rituali u pitanju, jako je teško istovremeno birati sebe i u isti mah dobiti odobravanje roditelja. Velike su šanse da će se ili mama ili tata naljutiti i stvari shvatiti osobno. Važno je znati da možemo preživjeti neodobravanje roditelja. Još važnije, obje će strane preživjeti i idući će put biti lakše.

4. Zapamtite negdje da su i naši roditelji opterećeni osjećajem dužnosti. Njima u obranu, nudim razumijevanje - uglavnom ih nitko nije naučio kako biti intiman u komunikaciji i kako se osloboditi dužnosti i moranja. Često odrasli nisu svjesni da i svoji mogu biti odgovorni, tj. da su i odgovorniji prema svima kad sebe uzimaju u obzir.

5. U geštalt terapiji postoji jedan proces koji se zove informirano odgovaranje – otprilike opisuje razgovor sa samim sobom u kojem: 1) čujemo svoje potrebe i podržavamo se da ih ostvarimo, 2) čujemo okolinu i zahtjeve okoline, 3) ponovno provjeravamo sa sobom što nam se javilo vezano uz sve informacije izvana te 4) pravimo svjestan unutarnji izbor i donosimo odluku: koliko ja, koliko okolina. Izbor u svakoj situaciji može biti potpuno drugačiji.

6. Ukoliko ste se prepoznali u tekstu koji ste pročitali, izbore u vezi svojih roditelja i blagdana mudro je učiniti s punom sviješću i s puno samopodrške. Ako je moguće, pronađite komad obiteljske priče u kojem možete uživati ili se osjećati ugodno, a za ostale se dijelove pripremite. Pomaže da znamo što možemo i što ne možemo očekivati, tako se manje razočaramo.

7. I na kraju: oslobođenje od očekivanja o idiličnim blagdanima može biti od pomoći. Obitelji su messy, zahtjevne, složene, u svom kodu. Ponekad je uspjeh sve to pregurati bez sukoba i svađa, uz pošiljku kolača, meseka i francuske za zagrebačke crne dane.

‍