PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Dijeljenje kaosa – potresna otpuštanja

Znam! Podijelit ćemo kaos. Kada svatko da svoj dio, doći će red. Misliš – kad svatko uzme svoj dio? Ne… Zbog toga je i nastao.

Miranda Novak: Nadam se tlu pod nogama

Netom prije polaska u prvi razred osnovne shvatila sam da su ljudi smrtni i da ću i ja nekad umrijeti. Sjećam se kako mamu usred gredica i okopavanja vrta pitam razna pitanja o smrti i razlozima za umiranje, sjećam se vlastitog paničnog plača te noći, straha da ne umre mama, gubitka daha i napora da ne zaspim kako ne bih umrla u snu.
Ne znam što mi je točno mama rekla kako bi me utješila, no kroz život se poslije nisam previše bojala smrti. U ranim sam dvadesetima povremeno sanjarila da bi bilo dobro umrijeti u snu, sa što manje boli. Kasnije sam zbog posla sve češće putovala avionom i negdje sam u tom razdoblju opet intenzivno razmišljala o umiranju.
Posložila sam si, ako avion padne, jedino mi je važno da sam u miru s dosadašnjim životom.
Živim li najbolje što mogu s okolnostima koje imam?
Ako je odgovor da, onda sam spremna umrijeti.
Ta mi je logika vrijedila tako dugo dok nisam postala nečija mama. 

***

Baš mi je jako trebalo odmoriti tijekom ovih blagdana. Nikad stresnije razdoblje prije toga. Korona, potres u ožujku, online nastava, ograničeno viđanje bližnjih, neke intimne težine, manjak druženja, od putovanja niti p. Stapanje poslovnog i privatnog, frustracija time kako vladajući vode krizu, previše zoomanja i svih ostalih aplikacija. Željna praznog hoda, vremena sa sobom samom, mira, dobrih vijesti. Propusnice su odredile blagdane bez obitelji, a i vikend na moru nije baš bio moguć bez egzibicija. Ljutnja pa pomirenost. Nije mi se dalo ulagati nikakav napor i rasprave s kontrolama među županijama nisu mi bile opcija. U redu. Bit će skromno i mirno, nekad je okej prihvatiti i stajanje. Podržati sebe u stajanju, sjetila sam se uvida s geštalt edukacije. Možda nešto naučim. Barem ću nakon te izolacije 8. siječnja moći s mirom zagrliti mamu i tatu, nakon više od dva mjeseca, mislila sam. I onda prošli ponedjeljak buđenje trešnjom. Srce mi lupa, a noge trnu. Kuglice padaju s bora, stan se ljulja u ritmu petog kata, noge mi se tresu, ostajem bez daha.
Kći uznemireno još u mraku govori – Ovo je potres, je l' da…ne bih…ne bih…ne bih.
Osluškujem nemir susjeda. Puštanje vode u kupaonicama, šušte koraci, otvaraju se ormari, dižu rolete.
Pristižu poruke – jeste li osjetili – 'ste okej – kako je kod vas. Ona se uspijeva smiriti i još malo odrijemati. 

Ustajem s mukom. Čitam vijesti i psujem uz kavu. Ne znam točno koga…sudbinu, zakon brojeva, metalni okus straha, životne okvire koji su sve uži i uži. Provjeravam kako su prijatelji i poznati, posebno oni s područja Banije. Gledam jedne, druge, treće i n-te vijesti. Strah me čini umornom, tromom, bezvoljnom. Spava mi se cijeli dan. Ne mogu se igrati, e fuj, teško je biti dobra mama kad se bojiš. Kako se toliko težine uguralo u 2020. godinu? 

Predvečer sam se natjerala prošetati gradom i osjetila se bolje.
S nekom sam nadom ušla u novi dan i odlučila ga provesti sa svojom curicom. Kupit ćemo cipele pa onda na Bundek na igranje. Iza podneva parkirale smo u garaži Avenue Malla. Nisam baš neka vozačica, a podzemne garaže mrzim, no taj sam se dan osjećala hrabro. Najprije smo dugo birali konjića u jednom dućanu pa sam je iza podneva konačno uspjela uvjeriti da na brzinu proba cipelice. Svidjele su joj se, a tete su joj još poklonile i bojanku. Dok ju je listala, počelo je tresti. Najprije je lagano zveketalo staklo i kroz glavu mi je prošlo da je samo prolazno. Proći će, čula sam svoj glas. No tada je cijeli Ciciban krenuo lijevo desno i meni se činilo da to traje kao cijela vječnost. Ona je počela panično plakati, uzela sam je u krilo i samo ponavljala – dobro je, dobro je, proći će, dobro smo. Tete su nas pozvale ispod štoka, a kad je stalo, digla sam je i bezglavo trčala izvan centra. Ona paničari, a ja joj samo govorim da diše – izdahni jako - malo čak i viknem pa osjetim krivnju. Zagrlim je pa se na tren rasplačem i pokušavam dobiti njenog tatu. Linije ne rade, čujem nekog od prolaznika da je nestala struja. Ona opet govori ne bih – ne bih – ne bih, trese se i plače…a ja pokušavam guglati da vidim što se dogodilo. Isuse grozno…Petrinja, Glina, Sisak…užasan udar, u šoku sam.
Na cestama odjednom gužva, sirene, ljudi stoje pred zgradama, pogubljeni. Nadrealan osjećaj.
Nije mi dobro. Kroz Viber se probija mama pa sestra, prijateljice, kolege. Odlazimo do Bundeka - nisam prisutna i najbolje što mogu za nju učiniti je da joj dam da se igra.
Uspijevam tek oko dva uzeti auto i krenuti kući. Ona se boji prelaska mosta pa joj u autu govorim - provjeri bojim li se ja sada. Ne, ne bojiš se, mama. To znači da je sada sve u redu. Neće biti više? Ne znam, nadam se da ne. Ja te čuvam, i tata isto, pazimo na tebe. Lažem pomalo dok govorim da će sve biti u redu.
Plačem malo pred njom, a navečer si pred tv-om i cijelom katastrofom pustim da izađe sve.

I nakon ovih prvih tjedan dana, situacija još traje. Potres na tres.
Puno je ljudi izgubilo sve, svu imovinu, krov nad glavom, sigurnost, neki čak i svoje najbliže.
Pred trinaestak godina u sklopu svog prvog posla radila sam u školi u Komarevu kod Siska. I tada je cijeli kraj odisao posljedicama rata. Pogledi roditelja bili su bremeniti, kuće su bile trošne i skromne, djeca plaha i željna svega.
Ne može se opisati koliko su ljudi ovdje siromašni, rekla je jedna moja studentica prošli tjedan dok mi je prepričavala stanje u Petrinji.

Na TV-u stalno ljude oko epicentra pitaju kako se osjećaju, dođe mi da bacam stvari po kući.
Treba mi da država funkcionira.
Treba mi da se ne pita tko je Srbin, a tko Hrvat.
Treba mi da su ljudi na vlasti odgovorni.
Treba mi da odgovorni svima sagrade kuće.

Bespomoćna sam. Neki naši studenti izgubili su domove.
Kuham. Dišem.
Preživljavanje umara… sjetim se da je sada, u ovoj katastrofi, cjelodnevna aktivnost samo preživjeti. Pokušavam požuriti, ali ne ide.
Sjetim se Maslowa i njegove piramide. Prvo primarne potrebe.
Pečem kolače.
Osjećam da profesionalno još ne mogu ništa doprinijeti. A i nije još trenutak, prvo svi trebamo preživjeti, biti sigurni da je situacija završena.
Uplaćujem donacije.

Tražim godinu izgradnje naše zgrade.
Nemam koncentracije za posao, no istovremeno mi je žao što su praznici, bolje bi bilo ne misliti.
Neću stići unaprijediti nastavu za ovaj kolegij u siječnju.
Okej. Možda ću biti prosječna. Žao mi je, ali brinem za sebe i svoje.
Spremam. Dišem.
Nakon ovog ožujka i svih događaja, ozbiljno razmišljam o životu izvan Zagreba.
Tek kad ona zaspi puštam dnevnike, a onda plačem.
Čitam Seizmološku službu na Twitteru, čitam o vrstama trešnje i znakovima potresa.
Nisam baš prisutna. Teško mi ide igranje lutkama, no bojanje mogu.

Psujem.
Loše spavam.
Priviđa mi se ljuljanje i kad ne trese.
Nadam se.
Šetam.
Mislim na svoje studente s Banije i njihove obitelji.

Koliko je vremena prošlo? Ovaj je tjedan dugačak kao mjesec dana.
Dan po dan.
Voljela bih da je život fer.
Lažem joj da će potresi koji dolaze biti samo manji.
Vodim je u park. Uzima onog istog konjića i od kamenja gradi kuću koja se srušila. Konj je doživio potres.

Ne mogu kontrolirati život, veći je od mene.
Za sada je važno preživjeti sve ovo…bazične potrebe.
Jesam li normalna da ovako reagiram, uhvatim tu potrebu da se požurim.
I onda si kažem – normalna reakcija na nenormalne okolnosti.
Smije mi biti teško.
Sve što se u čistom preživljavanju osjeća, sve je u redu.
Ali trebala bih biti efikasnija. Efikasnija mama, efikasnija psihologinja, govori druga.
Sada još ne mogu, skupljam snagu, treća će.
Smijem li sve ovo napisati da netko ne pomisli da je banalno?
Smijem li sve ovo napisati ako je netko izgubio sve?
Hoće li nekog povrijediti što sam sa svojima, dok razmišljam o njima, o svijetu, o pravdi?
Gledam puno mladih kolega kako hrle pomagati. I ljutim se malo jer mislim da često ne znaju što rade. Žele dobro, sigurno, no nisu načisto sa svojom nemoći, svojom slabosti…prebrzo ostave sebe i idu drugdje, uvjereni da pomažu. A više od svega odbacuju svoju slabost.

I onda se sjetim knjige Lewis Herman – Trauma i oporavak – pa prokopam.
Trauma nije samo rezervirana za pojedince koji imaju neke specifične osobine ličnosti.
Ugnjetava nas društvo, raznim oklopima, a priroda nas sve više uči da nismo gospodari svijeta i svemira.

Poricati strahote je nemoguće i iznimno je važno govoriti vlastitu slabost, dati si na nju pravo, izreći svoju istinu.
U ovom je trenutku samo važno govoriti, pronaći taj jezik, opisati.
Isto je tako važno da država funkcionira i da nam bude stabilni oslonac koji će nam osigurati kakvu takvu stabilnost – da ljudi imaju gdje spavati, što jesti, da mogu raditi. Zato jer smo se svi blisko susreli sa smrću i još uvijek se bojimo za vlastitu sigurnost i sigurnost svojih najdražih.
Sada je kod velikog dijela nas koji smo pogođeni aktiviran sustav uzbune i samozaštite, možda je čak i došlo do odvajanja pamćenja, spoznaje i emocija.
Ponovno proživljavamo 12.19 h, 29. prosinca, dolaze slike, vraća se osjećaj užasa. A onda slijedi otupjelost.
Ako je i vama tako – sve je po knjizi... vaše su postavke tvorničke – živo ste biće od krvi i mesa. Kaže Herman i još razni drugi, tako bi nam moglo biti nekoliko mjeseci, do godine dana, nakon što situacija završi. Kod nekih bi se reakcija mogla i protegnuti – to je siguran znak da je važno potražiti podršku.
Svakako nas treba brinuti i osjećaj tupila, odsječenosti, osjećaj da samo promatramo svoj život ili pak osjećaj da je dio nas umro.
Da bismo ponovno izgradili povjerenje u život i svijet, ključna je povezanost s drugima. Država zato najprije mora pružiti sigurnost i zaštitu. Na zajednici je da osigura empatiju i međusobnu solidarnost, to nam zaista može spasiti život.


Tek kad se uspostavi ta osnovna sigurnost, tek tada ćemo zajedno dalje. 



Mihael Kozina: Jeka „znanja“

„Gdje su moje cure? Nadam se da su žive i dobro. Sigurno su se prepale. Samo da nisu u liftu…“ odzvanjala mi je glavom svaka misao kada sam osjetio potres. Taj sam se utorak u 12.28 jako, jako prepao. Iskustva prethodnih potresa očito nisu bila toliko emocionalno preplavljujuća za mene. Ovaj me izbacio. Nagonski sam posegnuo za mobitelom, nazvao suprugu i provjerio jesu li ona i kćeri dobro. Samo sam želio što prije otići do njih. Žurno sam izašao iz stana sa snažnom slikom nas kako se samo grlimo. Srce mi je snažno lupalo, preplavila me velika uzbuđenost. Imao sam osjećaj da se i dalje sve trese, ali bilo je to samo moje tijelo. Znam da su sve to normalne reakcije. I ne znam volim li ili ne volim u tom trenutku sve što znam. Kompletno znanje koje imam o reakcijama na traumatski događaj ne štiti me od toga da ih doživljavam. Ječe znalačke misli:

Konačno dolazim do svoje obitelji. Čvrst, dug, gotovo vječan zagrljaj. 

Opet ječe znalačke misli:

Kćeri su mi male, posjeo sam ih u krilo i čvrsto držao. Želio sam da osjete da je sve ok, da su sigurne i da smo mi tu za njih. Bez puno riječi. Bez puno objašnjenja. To će doći nešto poslije. 

Kad je šok malo popustio i kad sam se dovoljno uvjerio da su svi moji dobro, krenuo sam razmišljati kako mogu biti od koristi. To je prirodan refleks i jedan od najboljih mehanizama nošenja sa stresom. Aktivirati se i maknuti se s mjesta bespomoćnosti. Tada sam već znao da je Petrinja epicentar potresa i da je vjerojatno potpuno razrušena. U misli su mi došli učenici i nastavnici iz tog kraja, ali i Zagreba. Pokušao sam stati u cipele tih nastavnika. Što će reći svojim učenicima? Kako će ih podržati? Misli su mi išle više prema mladima. Djecu lako i brzo zagrlimo, privijemo i povežemo se s njima. Mlade često možemo tako lako preskočiti jer podrazumijevamo da oni razumiju, a nekako su nam preveliki (a i oni sebi) da ih grlimo i mazimo kao djecu. 

Mladi su mi stalno bili u glavi. Pokušao sam iz svoga dosadašnjeg iskustva rada sa srednjoškolcima zamisliti kako bi izgledao naš razgovor u tom trenutku. Kaos. Bujica riječi, pitanja, mogu li me čuti?

Jesam li u ovome trenutku od ikakve koristi?! Usporimo. Vratimo se na početak. 

Ne posjedujemo budućnost. Možemo zajedno navijati, vjerovati, nadati se da će biti bolje. 

Što će biti, nitko ne zna. 

Držite se, ljudi.

Karla Perica: Ah shit, here we go again 


Još me uvijek strah jutarnjeg mraka. Ako se slučajno probudim i vidim da kazaljke pokazuju 6 sati, sledi mi se krv u žilama jer se ožujka sjećam i huk predosjećam. Mačak voli spavati u velikim ladicama ispod kreveta, ali očito osjeti moj nemir pa se i sam krene meškoljiti, na što se opet smrznem od straha misleći da se tlo poda mnom ponovno pomiče. Ne znam je li gore to ili kad mi usred noći skoči na krevet koji se potom zatrese, a sve samo kako bi mogao grickati lampice iznad moje glave. Smetaju mu, on želi spavati u mraku, a ja bez njih ne mogu.

Regresirala sam u djetinjstvo, biti sama u mraku ponovno mi je nešto najstrašnije. U ožujku sam prvih tjedan dana nakon potresa spavala s mamom na kauču i upaljenom noćnom svjetiljkom u kutu prostorije. Moja lijeva ruka drži maminu, desna čvrsto stišće LED baterijicu. Pored mene obavezno mobitel, što ako zatrese, a ja ne mogu odmah provjeriti magnitudu i lokaciju epicentra? Obavezno spavam u čarapama i toplijoj odjeći, što ako treba istrčati van? U prosincu se sve ovo ponovilo, samo što sam sada spavala uz dečka, kao i svake druge noći, međutim njegov mi je zagrljaj sada bio potrebniji nego ikada ranije. Kad se barem samo ne bi trzao u snu.

Najveći potres u povijesti naše zemlje zadesio nas je u snu. Da, znam, još smo uvijek spavali u podne. Ja sam pohrlila ispod svog radnog stola i povukla i Mihaela i posteljinu i srušila stolicu u panici. Skvrčeni smo se pod stolom čvrsto držali jedno za drugo, kad se već ne možemo osloniti na tlo pod nogama. Slavko, naš mačak, već je odšprintao pod krevet i skukuljio se što dublje, što više uza zid. Kad se ljuljanje smirilo, sagnula sam se i gledala ga, njegove sjajne oči u mraku, prestrašene koliko i moje. Nakon nekoliko minuta izašao je van i legao se lickati na kauč. Od tad više nije trčao pod krevet, ni na jedno slabije podrhtavanje i odlučila sam mjeriti svoju reakciju po njemu.

Prve smo večeri odustali od spavanja u krevetu jer nas je bilo previše strah ponovno spavati na mjestu na kojem nas je potres već probudio. Odlučili smo upaliti dokumentarce Davida Attenborougha i pokušati zaspati na kauču. Televizija je pružila prividnu utjehu, malo svjetlosti i nadglasanu tišinu. Bilo što samo da ne osluškujem i najtiši zvuk u daljini. Nije išlo. Tijelo mi nije dopuštalo da ušuškam stopala pod dekicu, već sam ih napola držala na podu u šlapama. Na svako sam podrhtavanje trčala pod stol, a jednom sam od silnog straha čak i vrisnula. Slavko se ni jednom nije prepao niti otrčao pod krevet, osim kada sam ja vrisnula. To me prepalo više od ičega. Činjenica da je moj strah u očima i ušima mog mačka poprimio veći intenzitet od podrhtavajućeg tla pod njegovim mekim bijelim šapicama.

Složili smo si po podu krevet od popluna i jastuka te odlučili spavati ispod stola koji se nalazi uz nosivi zid, kako ja ne bih svako malo tamo jurila. Mislila sam da će mi ležanje na podu pomoći, prizemljiti me, kao što ovaj tip improviziranog kampiranja inače djeluje. Grounding mi je svakim trzajem tla gubio sve više smisla i utjehu više nisam mogla pronaći nigdje. Umjesto ovčica, brojala sam sve stvari koje mogu pasti na mene u snu. Danima smo prije potresa gledali speedrunove igre GTA: San Andreas pa ne začuđuje što mi se u misli uvukao legendarni voiceline kada CJ kaže: I hate gravity. Možda nam je YouTube algoritam nešto htio poručiti s obzirom na to da je San Andreas rasjed u kaliforniji poznat po potresima. U danima koji su slijedili, koliko god to bilo ironično, pokazalo se da su mi ti speedrunovi sačuvali razum i omogućili mi da se opustim i nasmijem, barem nakratko.

Prvu sam noć/jutro pod stolom odspavala 2 sata čvrsto i 2 sata nikako, međutim tek nakon što je svanulo. Slavko mi je hodao oko glave pa bi se popeo iznad stola i virio nam dolje. Nije mu ništa bilo jasno. Zašto ste se toliko uspaničarili?

Bila sam ponosna na sebe jer sam ovoga puta postupila dobro. U ožujku sam ostala zatečena i zalijepljena za krevet razrogačenih očiju, misleći da nas napada neka vanzemaljska sila. Dečko mi je rekao da je ponosan na mene jer sam ga u lavini straha ipak povukla sa sobom umjesto da sam ga ostavila i bježala spašavajući sebe i svoj mobitel poput Östlundovog turista.

Nisam spašavala mobitel, ali sam nakon potresa u ožujku sa sobom ponijela svoj laptop. Ovoga sam ga puta prekrila jastucima i stavila na mjesto na kojem ništa ne može pasti na njega. Osjećala sam se pomalo površno, ali garancije protiv potresa ne postoje, a ja više nemam stipendiju od koje si mogu priuštiti novi laptop. Uostalom, na njemu mi je cijeli život. Sve fotografirano, snimljeno, zapisano. Digitalni dokaz moga postojanja. Ako sam u opasnosti uspjela sačuvati analognu sebe, potrudit ću se spasiti i onu drugu, manje opipljivu, ali više podložnu ozljedama.

Bez obzira na to što sam usred potresa postupila ispravno, konstantna briga i pretjeran oprez koji me od tad drže nisu nešto pohvalno. Iako je briga evolucijski važna i u određenim situacijama potrebna, neprekidna briga ne doprinosi ničemu osim još većoj uznemirenosti. Gledam Slavka, on sigurno misli: Kaj sjediš sad tu i čekaš novi potres, što ti je? Hoću jesti. Mjau. I inače sam obgrljena oblakom tjeskobe, a sada mi je te nalete zabrinutosti još teže rastjerati. U ovoj neizdrživoj neizvjesnosti, jedino na što još mogu utjecati je moj dah. Udah 7 sekundi. Zadržati 4 sekunde. Izdah 8 sekundi. I tako dok se ne razvedri. Iza rastjeranih oblaka zahvalno mi se smiješi moj živčani sustav.

Miha ima sasvim drukčiju taktiku. Dok se ja nastojim umiriti i psihički i fizički, on stalno treska nogom. Govori mi kako tako navikava svoje tijelo na trešnju kao nešto normalno. Možda ima nešto u tome, u oslobađanju energije iz samoga sebe na isti način kao što to čini zemlja. Iste ga večeri hvata žgaravica od čaja od trešnje.

Izdahnuli smo 2020. i zakoračili u novu godinu. Zajedno smo ispunili staklenku želja. Dvije najvažnije su mi da se potresi i pandemije u potpunosti smire. Kad bismo ih barem mogli speedrunati. Nadam se da ćemo napokon svi moći mirno spavati i da neću više osjećati tu ljepljivu bolnu povezanost sa svim susjedima kojima vidim upaljena svjetla u 4 ujutro. Nadam se da se neću stalno brinuti za tatu koji radi u oštećenoj zgradi u centru. Nadam se da sva humanitarna i financijska pomoć koju pružamo najteže pogođenima uistinu pomaže. Nadam se da će uskoro ponovno spoznati osjećaj sigurnosti u svoja četiri zida. Nadam se.

Dočekali smo 2021. kod najbližih prijatelja, jeli ukusnu hranu, igrali društvene igre, uspjeli nakratko maknuti misli s trešnje. Međutim, shvatim da sjedim naslonjena na zid na kojemu se vidi vertikalna pukotina, i to još u zgradi u centru. Ponovno se uvukao onaj gusti oblak straha u moja pluća koji se bojim priznati prijateljima pa u šali skupa zapjevušimo noćas je zemljotres, hajmo sada svi na ples. Možda nam ni ne preostaje ništa drugo. Ne možemo predvidjeti, ne možemo utjecati, ne možemo spriječiti, ne možemo ništa. Možemo jedino živjeti kao i do sada, samo malo više osviješteni. Kao što mi je psihijatrica jednom rekla, potrebno je naučiti procijeniti koje su situacije za nas uistinu opasne, a koje samo takvima percipiramo. Razmišljam o tome, uvjeravam se da sva ova naknadna podrhtavanja tla nisu uistinu opasna po život, barem ne kao ono 29.12., i da se mogu osloniti na pukotinu, a onda u ulici grune petarda. Svi se na prepad trznemo i pogledamo. Priznamo si da smo se usrali od straha. Napokon.

Podijeli kaos - potresna otpuštanja: hej@pktn.hr

nastavi čitati

Strah: što drugi misle o meni?

Josipa
Edukatorica, istraživačica i psihoterapeutkinja
brinem, tko sam