PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Bliskost offline

Mi kao socijalna bića trebamo druge ljude i oni trebaju nas. Načini kako ćemo se povezivati da bismo pripadali ovise o našim (rano)životnim iskustvima povezivanja. Poriv u nama da uspostavljamo i održavamo odnose te da budemo dio nama važnih grupa vrlo je jak.

Što nam je važno?

Kada pitamo ljude što im je uistinu važno, većina će reći da su to drugi ljudi u njihovim životima - njihova uža i šira obitelj i drugi važni ljudi koje su upoznali i upoznaju kroz svoj život. Ono što je sigurno u našim životima jest da ćemo se zbog naše socijalne prirode sretati, upoznavati i povezivati  s mnogima, a s nekima ćemo se i rastajati. Mi kao socijalna bića trebamo druge ljude i oni trebaju nas.

Iz te potrebe i u dubokoj želji da se osjećamo povezani i bliski često nismo niti svjesni što sve radimo da bismo ostvarili kontakt s drugima – čak se i ponašamo glupo i osramotimo se, a nekad riskiramo u ponašanju i ispadne sve dobro. Nekad nepromišljeno idemo preko svih svojih granica i izdajemo sebe da bismo bili dio nekog društva.  Dogodi se i da su sukobi i svađe za neke ljude glavni načini kako uspijevaju ostvarivati kontakt s drugima. Ponekad jednostavno ne znamo bolje od toga.  

Ispod mnogih destruktivnih ponašanja ljudi nalazi se duboka potreba da se osjećamo povezani s drugima i da pripadamo.

Takva ponašanja lako možemo prepoznati u svom životu ili svojoj okolini. Na primjer, kada smo duži period jako napeti i uznemireni, a ne uspijevamo ostvariti dobar kontakt s roditeljima (oni su možda zabrinuti i inzistiraju na školi i svaki pokušaj razgovora vrti se samo oko učenja), tada osjećamo da obitelj nije mjesto gdje možemo izaći na kraj sa svojom napetosti, gdje možemo pokazati kako nam je. U razgovorima osjećamo da nismo shvaćeni ozbiljno i da svoje emocionalno stanje nećemo moći razriješiti s njima.

No, napetost je i dalje tu, u nama, i ako ne možemo kroz odnos s najbližima, tada pokušavamo na različite druge načine izaći s njom na kraj – posežemo za hranom, pretjerano vježbamo ili se na druge načine usmjeravamo na tijelo (pretjerano čistimo lice, čupamo obrve), konzumiramo alkohol ili marihuanu.

Pretjerujemo i s online  životom - gledanje YouTubea satima ili skrolanje ponekad nam pomaže da preusmjerimo svoju pažnju na nešto drugo, odnosno odvojimo se od osjećanja i barem neko vrijeme ugasimo i otupimo tu napetost. Često i sami znamo da smo previše pred ekranom, i sami znamo da bismo trebali učiti, no povratak u nelagodu je težak (to je onaj osjećaj kao da si ne možemo pomoći) i pod nakupljenim pritiskom nastavljamo raditi stvari koje nisu nužno dobre za nas – još više smo online, jedemo i kad nismo gladni,  pušači žude za još jednom cigaretom... Ovo je tek jedan mali primjer kako održavamo stanje u obitelji kakvo je - ako smo dobili dojam da nema mjesta za naše emocije i da su jedini mogući razgovori oni koji se tiču škole, tada ćemo surađivati s roditeljima i nećemo ih opterećivati time kako je nama. No štetit ćemo sebi. 

To je i jedan od načina kako čuvamo odnose u obitelji, da bismo joj pripadali. On je destruktivan i ovakvo stanje ne treba održavati – potrebno je govoriti o tome kako smo i tražiti  podršku - ako ne u obitelji, onda izvan nje, kako bismo razriješili situaciju, a, između ostalog, i prepoznali uzrok svoje napetosti. Dijeljenje onoga što nam je teško i aktivno traženje podrške važan je način kako učimo biti odgovorni prema sebi. Očito je da autodestruktivna ponašanja nisu dobra za nas, no mi ljudi toliko težimo tome da pripadamo – pa ćemo igrati i protiv sebe, često na štetu vlastitog integriteta.

Načini kako ćemo se povezivati da bismo pripadali  ovise o našim (rano)životnim iskustvima u tome kako smo se naučili povezivati.

Ako se u našoj obitelji ne pokazuju emocije, a odnosi su se gradili kroz kritiziranje i prigovaranje, postoji značajna šansa da ćemo ponavljati slične obrasce u ostvarivanju svojih kontakta i odnosa, mada ti obrasci nisu dobri za nas i ne vode nas u zadovoljavajuće odnose. Ili ćemo eksperimentirati s novim načinima u želji da ostvarimo ispunjenije odnose. U tom smislu eksperiment je niz naših pokušaja i pogrešaka u odnosima kojima testiramo sebe u vanjskom svijetu i koji nas vode do vlastitih iskustava i zaključaka. Na taj način intenzivno učimo o komunikaciji i odnosima s vršnjacima, ali i svijetu izvan obitelji. 

Poriv da uspostavljamo i održavamo odnose te da budemo dio nama važnih grupa u nama je vrlo jak. Mi smo, u osnovi više socijalni nego individualni (što je prilično suprotno narcističkoj kulturi koja se oblikuje savršeno uređenim nerealnim fotografijama i pričama na društvenim mrežama).

Stvoreni smo da se povezujemo - određeni dijelovi našeg mozga zaduženi su za stvaranje veza s drugim ljudima; možemo reći i s drugim živim bićima jer se povezujemo i sa životinjama, a to znaju svi oni koji imaju i vole svoje kućne ljubimce ili životinje o kojima brinu. Koliko nam je to suštinski važno osjećamo onda kada ne pripadamo - jedno od najbolnijih ljudskih iskustava je psihičko ili fizičko isključivanje osobe iz grupe i osjećaj nepripadanja. Nažalost, mnogi su tijekom djetinjstva i adolescencije to doživjeli, no mnogi to i sami rade drugima. Potreba za povezivanjem i kontaktom također je i u osnovi naših interaktivnih virtualnih života - zbog nje imamo niz skinutih aplikacija, profile na društvenim mrežama i zato tako često uzimamo mobitel u ruke i provjeravamo statuse i poruke. Uspostavljanje kontakta, komunikacija, izgradnja i održavanje, ali i završavanja ljubavnih, prijateljskih i drugih važnih odnosa danas se intenzivno odvija na niz online i offline načina. 

Odnosi koji ne uključuju fizičko bivanje zajedno i koji se temelje prvenstveno na online interakciji  do neke nas mjere mogu ispuniti, no u osnovi nas u značajnoj mjeri ostavljaju emocionalno gladnima.  

Zašto nam je važna fizička blizina?  

Povezanost i osjećaj bliskosti, pored emocionalne i psihološke, ima i snažnu fizičku dimenziju - koja je i preduvjet za duboko povezivanje. Gotovo smo uvijek i tjelesni kada smo povezani s nekim s kim smo - mi

To znamo jer tada spontano želimo biti blizu jedni drugima, a najjače to osjetimo kada nam nedostaje netko koga volimo, kada nije tu. Ponekad možemo osjetiti da nas tijelo boli od želje za fizičkim kontaktom s tom osobom. Povezani, bliski hodaju blizu jedni drugima.

Spontano se dotičemo kada pričamo s osobom s kojom smo u vezi, članovima obitelji, prijateljima, a da toga često nismo niti svjesni, niti to radimo namjerno. 

Ovisno o tome koliko smo bliski – rukujemo se, tapšamo, iz zezancije naguravamo, grlimo (ok, u vrijeme korone baš i ne), držimo se za ruke, ljubimo, mazimo, kao što u nekom trenutku odlučujemo i o tome da ulazimo u intimne odnose, što je najveći izraz fizičke bliskosti. Fizički, tijelom možemo pokazati naklonost, ali i postaviti vlastite granice. Fizička nas prisutnost drugih umiruje, pogotovo kada osjećamo jake neugodne emocije poput straha ili uznemirenosti. Ugodne se emocije pojačavaju kada smo zajedno i kada ih dijelimo s drugima. Naše tijelo percipira drugo tijelo, a našim empatijskim kapacitetom povezujemo se s drugima. 

Tu smo -  licem u lice, čujemo glas i osjećamo drugu osobu. Osjećamo kako govori, kakav joj je pogled, kakvi su njeni pokreti, kako reagira na nas. Osjetimo kako zrači. Također, i sami se izražavamo - riječima, tijelom, emocijama – i mi djelujemo na druge. Događa se važna razmjena. To se ne odnosi samo na jako bliske odnose jer u svakom susretu mi, više ili manje, registriramo drugu osobu i reagiramo jedni na druge – što nam je važno da bismo se osjećali dobro i sačuvali osjećaj pripadanja široj zajednici. Zato su nam važni i odnosi s poznanicima, susjedima, profesorima, trenerima. Važni su i naši mali razgovori s prodavačima, prolaznicima, konobarima... Iskustva interakcije s ljudima čine nas sigurnima u ovom svijetu, daju nam povjerenje u ljude i u život. Razmjene s drugima nismo u potpunosti svjesni. Sve što zaprimimo kroz stvarno iskustvo s nekom osobom oblikuje naše dojmove koji su određujući za naš odnos prema njoj.   

Odnosi 

U obiteljskim, ljubavnim i prijateljskim odnosima emocionalno smo i psihički jako povezani. 

Te odnose prepoznajemo kao najvažnije - no to ne znači da se u njima uvijek dobro osjećamo! 

U životu ostvarujemo i odnose u kojima je manje privatnosti i otvorenosti - s nastavnicima, trenerima, instruktorima, poznanicima, susjedima... Iako je u njima nešto veća distanca, i ovi nam odnosi mogu biti vrlo važni i u njima možemo naći podršku. To su odnosi koji nam mogu značajno obilježiti periode naših života – pogotovo ako se nosimo s puno poteškoća u vlastitoj obitelji ili prolazimo kroz težak period. Kada uspijevamo graditi i održavati stvarne odnose, osjećamo unutarnju sigurnost, stabilnost i zadovoljstvo. Mogli bismo reći da osjećamo emocionalnu sitost – emocionalno smo dobro. 

Suprotno tome – socijalna izolacija, odnosno drastična odvojenost od drugih za većinu je ljudi nepodnošljiva, praćena iskustvom duboke boli i potištenosti.

Za povezivanje, ali i dobar, ispunjavajući odnos ključno je kako se osjećamo u društvu druge osobe.

Taj je osjećaj važniji od izgleda, stila odijevanja i razlike u nekim našim osobinama. Važan je za razvoj prijateljstva, ali i za razvijanje međusobne privlačnosti koja pobuđuje dublje osjećaje i može nas voditi u ostvarivanje veze. 

U prijateljskim i partnerskim odnosima u kojima se osjećamo dobro ugodnije nam je pričati o sebi, lakše se otvaramo i možemo izraziti svoja emocionalna stanja u svoj njihovoj punini. Iskustvo da nas druga osoba prihvaća takve kakvi jesmo ne događa se često u životu. Kada se to događa u obiteljskim, ljubavnim i prijateljskim, ali i manje bliskim odnosima (npr.s nastavnicima koji nas prihvaćaju takve kakvi jesmo), tada su nam to iznimno važni odnosi u životu. U takvim odnosima usudimo se biti ranjivi – možemo osjetiti i podijeliti svoju nelagodu, ljutnju, neugodu, bespomoćnost, neuspjeh, zabrinutost, zbunjenost,strah, sram... A da nas se ne ismijava ili popravlja. Oslobađajuće je kada možemo pokazati i one dijelove sebe koje skrivamo ili za koje mislimo da su drugima i društvu teški, neprihvatljivi ili nebitni. Odličnu podršku u tome moguće je dobiti i od stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja – školskih psihologa, terapeuta, pedagoga ili drugih ljudi za koje osjećamo da nas mogu i žele čuti.

Prijateljski, obiteljski odnosi i veze u kojima možemo biti to što jesmo pune naše baterije i održavaju nas u dobrom psihičkom stanju.

Kada imamo barem jedan takav odnos (a odlično je ako ih imamo više) u nama se smanjuje razina stresa, javlja se manje agresivnih i destruktivnih poriva - i prema sebi i prema drugima. Osjećamo se opuštenije i sigurnije. Biti u takvom, kao i u više različitih, za nas njegujućih odnosa, predstavlja male, ali konstantne, redovne i dosljedne nagrade u našim neurološkim strukturama, kao i u cijelom našem sustavu. To osjećamo kao ugodu, zadovoljstvo, ispunjenost, smirenost što nas potiče na ponavljanje tih istih ponašanja. Uvijek se iznova veselimo i volimo viđati i družiti s ljudima koji su nam dragi. To je dio naše socijalne prirode – mi ljudi bez toga ne možemo, bez toga nismo dobro! 

Odnosi i pandemija 

Ako se osvrnemo na svijet u kojem živimo, u vremenu pandemije pravi je izazov kako zadovoljiti mnoge naše potrebe, prvenstveno socijalne, koje su kod mladih izražene u želji za izlascima i druženjem. Zbog ograničenja i fizičkog distanciranja pojačano smo svjesni koliko nam fizički kontakt nedostaje i koliko nam je važan – ne samo s vršnjacima, nego i s bakama i djedovima i drugim nama važnim ljudima.

Živimo u ograničenim mogućnostima zadovoljavanja različitih potreba od kojih je svaka važna, a istovremeno ih je teško izmiriti: važno je sačuvati zdravlje (zbog čega se sada manje viđamo i družimo) i važna je naša duboka potreba za socijalnim kontaktom.

Važna je naša strpljivost, ali i prilagodljivost. Ono što možemo jest održavati i njegovati zajedništvo - kako i koliko je to sada, uz mnoga ograničenja, moguće. U tom nas smislu mobiteli i tehnologija spašavaju, omogućuju nam da se ipak povezujemo i budemo u kontaktu, no ipak osjetimo koliko je dopisivanje drugačije od susreta uživo. Sasvim je normalno da čeznemo za večernjim izlascima i normalno je da se želimo okupljati, stoga umjesto potpunog odustajanja od grupnog druženja ili razmjene poruka koje traje satima možemo odabrati šetnju i razgovor uživo tijekom kojeg vidimo i doživljavamo jedni druge. 

To možda inače ne radimo i glupo nam je, no sada može biti prilagodba u danim uvjetima.

Ako se fizički distanciramo, što koristimo kao mjeru opreza u pandemiji, ne znači da trebamo odustajati od zajedništva. Kao i u svakoj krizi, i u ovoj je ključno pronalaziti nove načine prilagodbe situaciji.

 

Literatura
Wolf, M.(2019.), Čitatelju, vrati se kući – Čitateljski mozak u digitalnom svijetu,  Naklada Ljevak, Zagreb
Greenfield, S. (2018.),  Promjene uma – Kako digitalne tehnologije utječu na naš mozak, Školska knjiga Zagreb
Juul, J. (2014.), Obitelji s tinejdžerima, Naklada Pelago, Zagreb         
Pennington.D.C.(1977.), Osnove socijalne psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko


nastavi čitati
škola, kontakt