PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Ajde više!

Tih sat vremena zajapurenosti i sve plićeg disanja pod maskom ukazalo mi je da gubim strpljenje, i to brzo. U svijetu u kojem je gotovo sve dostupno nadohvat prsta, naša sposobnost čekanja znatno se smanjuje.

Video: Karla Perica

Strpljiva sam osoba, ali ne da mi se čekati. Ovo je bila svojevrsna ironična mantra koju sam si ponavljala u trenutcima u kojima sam izvolijevala da se nešto dogodi odmah i sad. Nije mi bio veliki problem pričekati nekoga kad bi kasnio, smiriti želudac da se strpi dok ne napravim nešto za jelo ili poslušati nečiju zamorno sporu prezentaciju do kraja. Oduvijek sam za sebe vjerovala da sam zaista strpljiva osoba, sve dok prošle godine nisam upisala tečaj keramike. 

Na prvom nam je susretu zadatak bio oblikovati kuglu od gline iz koje smo potom mogli oblikovati što god smo htjeli, no prvi korak morala je biti jedna lijepa glatka savršeno okrugla kugla. Okej, nije trebala biti savršena, no sat vremena kojih sam uložila u oblikovanje iste trebalo je, po mojoj limitiranoj procjeni i nepostojećem znanju, rezultirati jednom savršenom kuglom. Međutim završila sam posljednja i opetovano sam trebala asistenciju jer mi je kugla, bez obzira na sve moje neumorne pokušaje zaobljivanja, iznova postajala sve grbavija i nepravilnija, s brojnim udubljenjima i izravnatim plohama. 

Tih sat vremena zajapurenosti i sve plićeg disanja pod maskom ukazalo mi je da gubim strpljenje, i to brzo. Iz sekunde u sekundu krajičkom oka pogledavala sam tuđe kugle, želeći svoju baciti od zid da se raskelji u kašastu katastrofu kakva i jest. Na svakom novom susretu bila sam suočena s prisilnim saznanjem da mi ne ide sve iz prve, da nisam u svemu dobra i da sam očito puno nestrpljivija nego što sam mislila. 

Usprkos grču pri pomisli na radionicu vraćala sam se svakog tjedna jer sam bila svjesna kako je ovo nešto što sam već dugo htjela i na što sam se napokon obvezala te kao takvo ne smijem napustiti samo zato što mi ne ide. Ipak bih se nakon ta tri sata s glinom u rukama osjećala kao da sam barem trunku napredovala, čak i onda kad bih samo napravila najružniju grbavu šalicu ikad. 

Kada sam upisala tečaj, nisam znala da zapravo upisujem nešto što će za mene postati osobni tečaj treniranja strpljenja. To je ipak bio napredak do kojeg mi je nenadano postalo najviše stalo. U trenutcima frustriranog zaglađivanja gline i produbljivanja svojih plitkih udaha, učila sam kako se smiriti u situaciji u kojoj strmoglavo gubim strpljenje i ustrajnost.  

Ovo je tako debilno, kaj će mi uopće kuglasta glinena zdjelica? Ionako se sva raspukla. Kaj ću ja tu sad tri sata, ne da mi se, 'oću ić doma gledat Euphoriju grrr aaaa ughhh… I tako dok ne bih uzela pauzu za disanje. 

Mislim da je duboko disanje najveća moć koju možemo imati nad svojim neželjenim reakcijama na stresore. Udah na nos, izdah na usta, disanje u trbuh, a ne u pluća, kako bismo osjetili širenje cijelog torza i otpuštanje napetosti.

Nešto od ovoga naučila me mama dok sam kao dijete imala bolove u crijevima, a nešto yoga dok sam kao studentica imala bolove u leđima. Već tih nekoliko prvih udaha osjetno smiruje i mene i moj živčani sustav te mi daje priliku da uzmem predah, resetiram se i pokušam ponovno. 

Čak i kad nemamo kontrolu nad situacijom, možemo imati kontrolu nad svojom reakcijom. Imamo moć smiriti se dubokim disanjem u nepredviđenim okolnostima koje nas čine nestrpljivima, poput prespore vožnje tramvajem dok kasnimo negdje ili čekanja reda na prepunoj blagajni. Svi ovi naporni trenutci mogu biti prilika za svima nam prijeko potrebnu pauzu. Ionako moramo čekati, zašto ne bismo nakratko predahnuli, možda čak i blago zatvorili oči? 

Ovo je nešto što često sugeriram svom partneru koji radi od doma kao programer u razvoju računalnih igara te provodi puno vremena pred kompjutorom čekajući da engine u kojem radi nešto obavi. Dok on čeka, najčešće upali YouTube ili Facebook da pogleda neki kratki video i nabaci ležerni skrolić, no gotovo uvijek zapne i provede previše vremena na razbibrigu, čak i kad je dočekao ono što je čekao. Ne samo da bi mu kratki predah i zatvaranje očiju pomoglo s pauzom od ekrana i posla, već bi također u procesu trenirao svoje strpljenje i radio na rješavanju te navike bježanja u beznačajan content čim nema što drugo raditi.

U svijetu u kojem je gotovo sve dostupno nadohvat prsta, naša sposobnost čekanja znatno se smanjuje. Praćenje paketa možda je najbolji/najgori izum ikad jer hrani našu nestrpljivost. Svakoga dana pratimo kad će nam stići paket, ljuteći se čim ga nema onda kada je to bilo predviđeno. Čak i kad se radi o pozitivnom nestrpljenju, nekom tipu uzbuđenja, to je i dalje nešto na čemu bismo trebali poraditi. Umjesto da naručimo ručak i buljimo u ikonicu bicikla na karti 20 minuta, za to vrijeme mogli bismo sami napraviti neki brzinski ručak. Ne samo da bismo bili dovoljno strpljivi sami napraviti jelo, već bismo uložili trud i vrijeme te zbog osjećaja postignuća takav ručak sigurno cijenili više od onog naručenog. 

Taj isti osjećaj postignuća javlja mi se dok na polici gledam u svoje glinene uratke s tečaja keramike. Ne zato što je toliko lijepa i korisna ova okrugla kutijica s poklopcem, već zato što u njoj vidim kuglu iz koje je nastala. Vidim pukotinu po sredini koja je prijetila pucanjem, no kugla nikad nije pukla. Vidim udubljenja svojih prstiju i produbljenja svojih udaha. Baš poput gline koja se morala oblikovati, ispeći i glazirati, vidim sebe kako prolazim kroz sve korake ispred sebe, prihvaćajući ih pažljivo i strpljivo. 


Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
moje tijelo, sramim se