Ne znam, ne znam, ne znam… toliko sam puta čuo mlade kako odgovaraju na razna moja znatiželjna pitanja. I zaista im vjerujem. Vjerujem da ne znaju kako su, zbog čega nemaju motivacije za učenje, ponekad ni za druženje. Ne znaju često ni što vole, ni što žele. Moguće je da sam možda i prva odrasla osoba koja im postavlja takva pitanja. Volim kad se zapitaju i obavezno napomenem da ne očekujem brz odgovor. Želim im omogućiti ne znati prostor. Udžbenici iz razvojne psihologije navode kako je cilj adolescencije kao razvojnog razdoblja odgovoriti na tko sam ja pitanje. Ma lako je pitati, ali nije lako dobiti odgovor. Činjenica je da cijeli život tražimo i osluškujemo odgovor na ovo veliko pitanje. Možda bi zato točnije bilo reći kako se u adolescenciji tek počinjemo pitati tko smo, a važno je da propitivanje traje cijeli život. 

To prvo tko sam ja može biti prilično zbunjujuće i preplavljujuće. Čini se kako je to ipak nešto dulji proces i svakako neočekivano i neželjeno kaotičniji. 

Adolesccenciju kao proces generalno možemo podijeliti na individuaciju (izlaženje iz obiteljskog okvira) i kontakt s intrapsihičkim (osvještavanje različitih dijelova sebe i početak integracije). Međutim, nekoliko je važnih razvojnih zadaća u adolescenciji:

• Razvoj autonomije – vježbanje samostalnosti donošenjem odluka i većom samoregulacijom ponašanja 
• Intimnost – formiranje prijateljskih veza s vršnjacima i partnerskih odnosa 
• Formiranje rodnog identiteta 
• Seksualnost – stupanje u prve intimne odnose, istraživanje sekusalnosti
• Motiv za postignućem – sposobnost samoprocjene vlastitih  postignuća, postavljanje ciljeva
• Kriza identiteta i rješenje krize identiteta – razvoj samopoimanja, tjelesne slike o sebi, spoznaje o sebi i drugima i integracija.

Uff, malo se smrznem nakon svakog nabrajanja što sve adolescencija traži od nas. Na sve to obično dolaze zahtjevi okoline koji idu u smjeru da sve mora ići po špagici i svako skretanje sa zacrtanog puta smatra se pogreškom. Kao da odrasli zaborave kako odrastanje - stjecanje vlastitih iskustava - ujedno znači i nošenje s razočarenjem, tugom i povredama. 

Adolescencija je složeno razvojno razdoblje samo po sebi.

Cilj je adolescencije pronaći svoj način bivanja u ovome svijetu, doživljavati sebe ozbiljno i postati osoba s jasnijim granicama i kapacitetom za kontakt.  

Fleksibilnost

Mladima je važno omogućiti prostor u kojem neko vrijeme mogu istraživati odrasli svijet i vraćati se djetinjem, a da ih se pritom ne posramljuje. Sjećam se sebe, bilo mi je potpuno prirodno kao srednjoškolcu samostalno putovati i imati pravo samostalno odlučivati koliko ću ostati vani s prijateljima, s kime ću se družiti i što ću raditi. Istovremeno, imao sam i jasnu potrebu da me se zaštiti od odraslog svijeta i egzistencijalnih briga, da se netko pobrine i ostvaruje moje želje. Uglavnom, preuzimanje odgovornosti za vlastiti život išlo mi je nešto teže. Trebao sam prostor kako bih mogao u nekim dijelovima života biti odrastao, a u nekima još zadržavati dječju poziciju. Nije to jednostavan proces ni za mlade ni za roditelje. Naprotiv, često je to mjesto nerazumijevanja i zbunjenosti s obje strane i nerijetko rezultira svađom. Danas sam svjestan kako mi je tada trebalo bezuvjetno prihvaćanje i prostor kako bih bio upravo takav kakav jesam, a da me se ne pokušava popraviti ili promijeniti.

Poprilično sam siguran kako ne postoji normalan razvoj, nego samo podržan odnosno nepodržan razvoj.

Mnogi mladi nisu spremni platiti cijenu odrastanja jer najčešće oko njih nema dovoljno okolinske podrške. 

Nema natrag

Kada jednom zagazimo u širi svijet, nema natrag. Čini se kako to intuitivno svi znamo i ako ne osjetimo dovoljnu količinu podrške, zapnemo na već spomenutom ne znam mjestu. Sigurna privrženost i osjećaj pripadanja obitelji može nam pomoći da se u navedeno istraživanje upustimo s nešto više sigurnosti. Mladi tada mogu istraživati svijet jasno znajući da se imaju gdje vratiti i na koga se mogu osloniti ako im bude potrebno. Važno je pritom imati osjećaj kako roditelji i ostali važni odrasli vjeruju da ćemo uspjeti naći svoj način bivanja u ovome svijetu. Njihova vjera u nas otvora nam prostor da počnemo sami vjerovati u svoju sposobnost samostalnog života. Iz te pozicije krećemo kreirati jedinstveni identitet koji je satkan od raznih dijelova koje težimo integrirati tijekom života. 

Siegel navodi kako vršnjaci, grupe izvan obitelji i društvo u cjelini igraju važnu ulogu u razvoju identiteta mlade osobe. Adolescentski umovi počinju svjesno i kreativno propitivati dublja značenja života, prijateljstva, svoje roditelje, školu, zapravo propituju sve.

Tako ćemo i mi u daljnjim tekstovima pokušati zagrebati nešto dublje u različita značenja adolescencije.

Literatura

McConville, M. (1995). Adolescence: Psychotherapy and the Emergent Self. A Gestalt Institute of Cleveland Publication

McConville, M. & Wheeler, G. (Eds.) (2001). The Heart of Development. Gestalt Approaches to Working with Children, Adolescents and Their Worlds. Volume II: Adolescence. A GestaltPress Book.

Siegel, D. J. (2017.), Oluja u mozgu, Snaga i svrha tinejdžerskog mozga, Hrafa Split