Testovi. Odgovaranja. Matura. Kolokviji. Ispitni rokovi. Nastupa to razdoblje -  bliži se kraj školske i akademske godine i ovo bi trebao biti last push u učenju prije dugo, duuuugo očekivanog ljeta i barem privremene bezbrige. Svima je jasno da je sada vrijeme za stisni i odradi što se odraditi mora pa tako i meni, ali koliko god da mi je jasno, toliko mi je i teško ostati koncentrirana i produktivna. Bavila bih se sto i jednom stvari samo da ne moram sjediti u sobi ili u knjižnici i učiti, ali sve vrijeme koje nisam nad knjigom izjedaju me stres i krivnja. Želim ići van, sjediti na kavi s prijateljima, ići u kino i kazalište, planirati ljetovanje, ali bez grča u želucu jer se zabavljam umjesto da učim. Potpuno je logično da postoji trud i rad koji se očekuje i vrijeme koje se treba uložiti za uspjeh na faksu ili u školi, ali je li baš normalno da smo do te mjere opterećeni sa svojom produktivnošću da ne postoji slobodno vrijeme u kojem ne osjećamo stres jer imamo slobodnog vremena? Jer čak i kad dođe vikend, ili praznici, ili ljeto, i dalje imamo osjećaj da trebamo nešto raditi. 

Čudno je mirovati, čudno je nemati posla... Uvijek smo uvjereni da višak vremena treba otići na nešto drugo, također produktivno. Ako imaš vremena, onda bi ono trebalo biti pametno trošeno, tvoja kreativna, pokretačka energija mora biti usmjerena na nešto. Nije pohvalno da sjediš i ništa ne radiš.

Mirovanje podrazumijeva određenu razinu samodostatnosti i zadovoljstva s tim kakvi smo - čini se kao da stoji u potpunoj antitezi sa željom za napredovanjem i rastom. 

S učenjem se pogotovo često pronalazimo u ovakvoj situaciji. U kojem trenutku prestaje učenje? I najrevnija, najdiscipliniranija osoba teško se nosi s osjećajem da je prošla sve gradivo i da je dovoljno učila. Ako ga je i ponovila sto puta, a ima još malo vremena, ponovit će i sto prvi. Zato i volimo toliko odgađati taj početak rada na nečemu – prokrastinacija postaje ključ kontroliranja i upravljanja svojim vremenom. Znaš točno koliko te posla još čeka i ne dolazi trenutak u kojem si završio jer ćeš morati raditi do zadnjeg trena. Što kasnije počneš, to više smanjuješ šansu da će doći vrijeme u kojem sam moraš procijeniti da si dobro odradio posao i da si gotov – i zato nikad nisi gotov. Jedino moguće slobodno vrijeme kupljeno je unaprijed od budućeg tebe.  

Jako smo naučeni na hustle culture, ideju o konstantnom napretku, guranju naprijed, koja kao svoj cilj postavlja uspješnu karijeru za koju se isplati žrtvovati trenutnu uživanciju (čitaj: sve druge aspekte života), odnosno dugoročnu ispunjenost koju nam može pružiti samo – rad. Iako se u posljednje vrijeme počeo javljati pushback prema ovakvom lifestyleu, duh vremena u kojem živimo, bez sumnje, obilježen je svojevrsnim kultom zaposlenosti, u kojem je svaki trenutak praznog hoda nepoželjna anomalija, a trošenje vremena na išta što ne omogućava konstantan linearan napredak prepušteno je neambicioznima ili nedovoljno odlučnima. Ovakav okvir razmišljanja ne dopušta puno nijansi - ništa osim konstantnog rada i produktivnosti nikada neće biti dovoljno. Ovdje vječno vrijedi ona stara vrijeme je novac i ako ispratimo tu analogiju, slijedi da smo ga izgubili ili čak ušli u dugove (koji se nikad ne mogu vratiti jer vrijeme nije zapravo novac) ako ga potrošimo, a jedino isplativo i korisno jest – ulaganje. 

To znači da i naši hobiji i interesi postaju mjesto potencijalnog ulaganja. Ugodno se ne združuje s korisnim, već mora postati korisno. Jedini način da si omogućimo i, naposljetku, dopustimo vrijeme za ono što volimo jest da ga učinimo isplativim. Što uopće znači ta isplativost? Znači li to da nas nešto čini pametnijima, ljepšima, talentiranijima, boljima? Da time stječemo korisne vještine? Da dobro izgleda na CV-u? Ili sve od navedenog, dokle god svrha leži izvan same stvari? Užitak sam po sebi nije dovoljno isplativ, često ne zahtijeva neku nadarenost ili znanje i utoliko njegova potencijalna korisnost nije mjerljiva – užitak je koristan samo onome tko uživa i samo u tom trenutku. To baš i nije u skladu s onim dugoročnim uspjehom pod cijenu trenutnog odricanja. Dakle, uživanje dobiva negativni predznak, a mi dobivamo dodatni zadatak – od svojih hobija napraviti nešto. 

Ulazimo u natjecanja, što s drugima, što sami sa sobom. Moramo biti bolji nego što smo bili jučer. Ako nismo dobri, nije ni isplativo – moramo se truditi još više da potrošeno vrijeme ne bude uzaludno. Moramo pratiti rezultate, brojati uspjehe...

U ovakav mindset možemo upasti s izvanškolskim aktivnostima, kao što su često sport ili glazba, ali i interesima bilo koje vrste; čitanje se svodi na križanje odrađenih knjiga s liste, slušanje glazbe i gledanje filmova svodi se na razvoj istančanog, profinjenog ukusa. Make it your thing, iskoristi tu svoju strast do kraja, istakni se. 

Za koga? Komu služi ta naša silna produktivnost? Kako prepoznati trenutak u kojem ona nadilazi vlastite potrebe za razvojem i zdravim stavljanjem energije u pogon, a postaje surovi diktator, apsolutni početak i kraj? Kada počnemo od sebe raditi brand, proizvod, robu koja se mora stalno unaprjeđivati da bi izbjegla da je se odbaci, valja se sjetiti da nismo stvari. Potrebno nam je baviti se onime što nas veseli, a nije korisno. Dapače, potrebno nam je i vrijeme u kojem ne radimo apsolutno ništa. Ništa nije rupa bez dna iz koje se ne da pobjeći  ili snježna mećava koja zatrpava sve pred sobom i iza sebe ostavlja samo neprekidnu bjelinu bez obrisa. Ništa je odmor koji omogućava daljnji rad. Ništa je vrijeme za sebe, vrijeme za refleksiju koju ne ometa ništa drugo. Ništa je nagrada za rad. 

Prije vječne zaposlenosti, statusni je simbol bio odmor, vrijeme odvojeno za sanjarenje i mirovanje. 

Nije li ono što se skriva u neradu upravo ono što si radom želimo omogućiti? Nije li ono o čemu sanjamo i što planiramo aktualizirano tek kroz produktivnost?

Od besposličarenja ne treba bježati pod svaku cijenu, ali ga također ne treba postavljati kao krajnji cilj. Kao i u mnogim stvarima, balans je ključan da se s frustracijama izađe na kraj. Ne mora svaka aktivnost služiti podizanju naše tržišne vrijednosti. Dovoljno je i da je smislena ili svrhovita samo nama. Kad uživamo i odmaramo, jačamo kreativni duh koji daje smisao budućem radu. Imati vremena za sve ponekad se čini kao nemoguća misija, ali s vremena na vrijeme smijemo i moramo izabrati stati.

‍