Ponekad nam se zbog visokih očekivanja oko ljetovanja dogodi nešto slično kao i s božićnim blagdanima – pored puno zamišljanja, uzbuđenja i predstavljanja što bi i kako trebalo biti, stvari ispadnu prilično drugačije.

Zahtjevna vremena. Pandemija, potres, poplave i razorne oluje. Nepoznato, razorno, ograničavajuće. Bespomoćnost, strah, gubitak, ljutnja, tuga, očaj. I poneki dobar dan. Živimo već neko vrijeme prilično intenzivno.

Nisam upao na faks. Osjećam se tako glupo. Tko će sada svima odgovarati na pitanje – a što si upisao, a kako to da nisi…?

Na što miriše ovaj grad, kako je mom tijelu dok hoda ovim ulicama, što mi čini soundtrack ovog mjesta, jesu li ljudi nasmijani, promatraju li jedni druge?

Planiranje, organizacija i izvedba ljetnih planova uvijek je stresor, a svake se godine mnogi od nas moraju suočiti i s nelagodom pokazivanja svog tijela na plaži i kako smo ga "tretirali" cijelu godinu...