Ovo nije tekst za zaljubljene i romantične.
Zaljubljenost je, sama po sebi, vezana uz onog tko ju doživljava, a manje je vezana uz tu drugu the osobu u koju smo zaljubljeni.
Možemo reći da smo u stanju zaljubljenosti u značajnoj mjeri okupirani sobom. Neprestano smo svjesni ugode tog drugačijeg, pomaknutog stanja. Zaljubljenima se čini da su jako povezani s ljubljenim subjektom, no više je riječ o tome kako oni osjećaju sebe u prisustvu i interakciji s drugom osobom ili u svojoj fantaziji o njoj. Događa se tu (na duge staze pogrešan) zaključak da smo progledali; u potpunosti se razumijemo; čitamo si misli; to je to; to je ljubav. Paradoksalno, moguće je da uopće ne vidimo dobro – niti sebe, niti drugoga, niti što nam se događa uslijed silne pobuđenosti. Samo znamo da želimo biti zajedno. Kako se osjećamo s tom osobom, upravo nas tjera natrag k njoj.
Puni smo senzacija, mnoštvo je fizioloških, kemijskih procesa zbog kojih se osjećamo uzbuđeno pa i nervozno, a opet poletno, jako optimistično, ponekad čak i euforično. Evolucija je sredila da nam taj nalet kemije mijenja i percepciju – stvarnost postaje malo zamaskirana. Da nema tog magičnog osjećaja, da se doživljavamo odmah jako racionalno, pitanje je koliko bi dugo trajala uzajamna zainteresiranost. Upravo nam ta lagana pomućenost percepcije služi kao ljepilo za odnos i daje nam vremena. Tek se polako, u tom vremenu koje nam zaljubljenost daje i u kojem ona slabi i nestaje, uzajamno razotkrivamo i jasnije vidimo. To je njezina misija, za dvoje je ljudi učinila što je trebala - dala nam je šansu za povezivanje, a za par mjeseci ili koju godinu njezina trajanja imamo sve više informacija na osnovu kojih možemo stvarati realističniju sliku odnosa. Poteškoća nastaje ako to ne želimo učiniti – ne prihvaćamo realitet, nego žudimo za magijom koja nas je obuzimala na početku smatrajući da ćemo se u vezi zauvijek tako osjećati. Kada nestane taj osjećaj, neki prekidaju vezu i idu dalje do novog partnera, tražeći novo obećanje - novu magiju koja će zasigurno potrajati.
Nestala je kemija, nije to više to. Izjava je savršeno točna. Sada je pitanje postoji li nakon okupiranosti sobom i svojim senzacijama u tom odnosu koji smo započeli nešto zbog čega bismo ga htjeli i voljeli nastaviti? Bismo li se mogli razvijati uz tu osobu? Ići u boljem smjeru sa svojim životom? Ova pitanja neizbježno znače prepoznavanje i razrješavanje vlastitih tema koje više nemaju veze s ugodom i sentimentom, nego je to sada suočavanje sa samim sobom.
Mašta je prilično izražen aspekt zaljubljenosti. Zaljubljenima misli lete u imaginarne zagrljaje, poljupce, maženje, a ljepota i ugoda crpe se iz zamišljenih događaja i stanja. Ovdje živi i vječna romantika. Mogli bismo reći da je to i plodno tlo za inspiraciju i umjetnost.
Maštanje i zamišljanje sjajne su ljudske sposobnosti: služe nam kao mjesto odmora, utjehe, nadahnuća, osnaživanja. Predstavljaju mogućnost alternativnog života u kojem možemo sve što želimo - zamišljati nepostojeće i ponavljati postojeće ljubavne i seksualne scene, zaustaviti sve, biti romantični, vratiti se unatrag, trajati minutama u trenutku, ubrzati prema kraju, ponoviti sve bezbroj puta, prekinuti imaginaciju jer je postalo dosadno ili zato što sada moramo sići na stanici.
Na imaginacijsko platno projiciramo svoje želje i čežnje – što bismo i kako bismo htjeli raditi zajedno, kako bismo željeli da se voljena osoba odnosi prema nama, kreiramo intimne scenarije koje nikada u potpunosti nećemo prepričati (ili možda tek odabranom nekome). Od svih filmova koje ste odvrtjeli u glavi - koliko ste ih podijelili s drugima?
Život u fantaziji može nas nekada malo i preuzeti i zasjeniti realitet koji je važno s vremena na vrijeme testirati - što ja zamišljam u odnosu s nekom osobom, a što je stvarnost s tom osobom? Ovdje nam dobro dođe razgovor s dobronamjernim i prizemljenim prijateljem ili članom obitelji.
Prostor za fantaziranje životno je igralište u našim glavama na kojem možemo zamišljati ugodno i popravljati neugodno, uvježbavati različite vještine pripremajući se za ono što nam je u stvarnom životu teško – posebno kada se radi o komunikaciji i socijalnim vještinama.
Možete biti zaljubljeni tjednima, mjesecima, a da se u stvarnosti ništa ne događa: zaljubljenost se održava uslijed boravka u istom stvarnom ili virtualnom prostoru, možda tek kroz površnu interakciju ili osoba čak ni ne zna da je dio naše fantazije. Neki ljudi kreiraju život oko svojih fantazija i ne poduzimaju gotovo ništa u stvarnom životu. Proživljavaju uloge koje su sebi namijenili - heroj, patnik, spasiteljica, zabavljač, popularna ili jako dominantna osoba… projicirajući u njih svoje duboke povrede, potrebe i želje. Samo po sebi to ne mora biti loše, no ako želje i potrebe samo zamišljamo, možemo se izolirati u svoj svijet i postati prilično usamljeni. Poduzeti nešto je i opasno – kretanje prema stvarnosti može ugroziti cijeli zamišljeni koncept priče koju sebi pričamo kao i naš savršen odnos koji održavamo u svojoj glavi. Zamišljeni scenarij i provođenje vremena u njemu; boravak u svom filmu može biti naše sigurno mjesto na kojem nam je jako lijepo pa je razumljivo zašto je nekada teško prekinuti tu vezu i zakoračiti u stvarnost. Umjesto čestog maštanja treba se usuditi započeti uljudnu komunikaciju, prići nekome ili poslati poruku - to je prijelaz iz fantazije u stvarnost.
Ako ostanemo zaključani u zaljubljenosti i fantaziji, doživjet ćemo malo pravog, životnog iskustva. Osim vlastite odluke, niti jedna vrata s tog lijepog, no ipak ograničenog i usamljenog mjesta ne vode u stvarnost.
Vrijeme zaljubljenosti istječe – dođe vrijeme kada postanemo bliži realitetu i stvarnije sagledavamo sebe, drugu osobu, odnose. Kapacitet za maštanje i dalje ostaje naš teritorij, sigurno vježbalište na kojem možemo okrenuti bezbroj situacija u svim mogućim smjerovima. Na nama je da odlučimo gdje i kako ćemo provoditi vrijeme koje nam je dano.
Broje li se događaji u mašti kao životna iskustva?
Zaljubljenom mladiću koji ne radi može se pojačati osjećaj nelagode i nezadovoljstva sobom zbog toga što besciljno provodi dane i nema novaca. Posao se neće sam naći, a stalo mu je da izađe van s djevojkom i osjeća da bi bio red da je počasti. Ili - ispiti na faksu čekaju, nije položila niti jedan, stalno odgađa učenje i mašta o ljetu. Njezin je dečko svjetlosnim godinama daleko - očistio je godinu i planira ljeto.
Birajte muku, zaljubljeni! U oba slučaja nelagoda raste. Dobrobit veze (neće zvučati dobro) upravo je u tome što pojačava naše nelagode i neugode. Bolne točke našeg života postaju vidljivije - ovaj put ne samo nama. U tom neugodnom susretu sa sobom možemo proglasiti nestanak kemije i prekinuti ili možemo prepoznati što nam zajedništvo s drugom osobom znači, procijeniti je li taj odnos za nas dobar i pokrenuti se.
Za razliku od zaljubljenosti, u ljubavi (posebno onoj na duge staze i kada nam je stalo) nije riječ o tome da se osjećamo stalno privlačno, privučeno, ugodno i uzbuđeno. U takvoj ljubavi mi svjesno biramo suočavati se sa sobom i biti uz drugu osobu dok on/ona čini to isto. To je puno dublji i tiši proces i po svojoj energiji prilično je drugačiji od zaljubljenosti.
Nigdje leptirića, nigdje euforije.
No vratimo se zaljubljenosti! Nosi nas uzbuđenost, imamo dodatnu energiju, život je savršen, a percepcija je prilično drugačija – uobičajeni problemi ili nisu toliko veliki ili su toliko nebitni da se njima ni ne bavimo. Pa postoji the osoba! Nije li to dovoljno? Možemo početi zapuštati naše uhodane navike ili zanemarivati obaveze koje su nam inače velike, važne i vrijedne.
Nerijetko se dogodi i da se udaljimo iz drugih važnih odnosa. Prijatelji i obitelj drastično padnu u drugi plan - do te mjere da se s njima više gotovo i ne provodi vrijeme, osim možda koliko traži minimum obiteljske nužnosti ili tek toliko da se prijateljstvo ne raspadne. U ovim grupama zna biti stradalih i ranjenih. Javlja se i fenomen otkad je u vezi, mi više ne postojimo… do te mjere da osoba gotovo u potpunosti izgubi kontakt s društvom i dobrim prijateljima.
Zaljubljenost je lijepa. Ali je i malo slijepa. Zaljubljeni to ionako ne vide!
.jpg)