Ove akademske godine ispisala sam se s faksa i odlučila uzeti godinu dana za sebe (o čemu će biti više riječi u nekom budućem tekstu). Nakon prijašnje akademske godine provedene online i četiri godine na studiju u kojemu se nikad nisam pronašla, napokon sam se odvažila napustiti ga. Odlučila sam uzeti slobodnu godinu da dobro promislim što dalje, da se malo bolje upoznam i posvetim brizi o samoj sebi. Obećala sam si da ću se posvetiti svim onim dijelovima života koje sam tijekom studiranja zapostavila, ponajviše odmoru. 

Podsjetila sam se na junakinju romana My Year of Rest and Relaxation Ottesse Moshfegh i njen suludi plan da odvoji godinu dana kako bi spavala, vjerujući da će tolikom količinom sna obnoviti sve svoje stanice i probuditi se kao preporođena osoba. Moj plan bio je nešto manje sulud – oporaviti se od sagorijevanja na fakultetu tako da pristupim self-careu kao prioritetu.

U posljednjih se nevjerojatno stresnih godinu dana puno pričalo o terminu self-care koji je već dulje vrijeme bujao na internetu i nažalost postao samo još jedan buzzword. Može se opisati kao briga o sebi i vlastitoj dobrobiti, no s popularizacijom wellness kulture uspio se reducirati na osobnu njegu i tetošenje kozmetikom.

Nakon maske za van radi skrivanja, stavi masku za unutra nakon umivanja. I sve će biti u redu. Navodno. 

Vođenje računa o svome izgledu i higijeni nije ništa loše. Dapače, važno je dobro se osjećati u svojoj koži i nekad je zaista lijepo malo se razmaziti kupkom i hidratantnom maskom za lice, pogotovo usred stresnog perioda. Što je onda meni self-care skrivio? Zašto me toliko nerviraju reklame koje prodaju takvu ideju smirenosti i zadovoljstva? Priušti si pet minuta za sebe, ali se u isto vrijeme riješi tih dubokih bora i začepljenih pora. 

Potiče nas se na brigu o sebi dok nas se, onako usput, podsjeća na sve ono što bismo trebali promijeniti na sebi. Kako je to self-care ako se nakon toga osjećam samo gore? I tako self-care polako prerasta u self-hate, pretvarajući se u sredstvo mijenjanja sebe umjesto u praksu održavanja sebe na stabilnoj, funkcionalnoj i zadovoljnoj razini. Self-care se ne može kupiti u luksuznoj bočici, već se prakticira na svim razinama života, i uključuje mnogo više od pukog salonskog tretmana. 

Često se govori kako se ne možeš pobrinuti za druge dok se ne pobrineš za sebe. Briga za druge podrazumijeva podršku, razumijevanje, ponekad fizičku pomoć, razgovor… Kako onda kod sebe zaboravljamo na ove emocionalne, mentalne i fizičke aspekte njege? Lakše nam je fokusirati se na instant-užitak, kao što je recimo bingeanje Netflixa. 

Do prije šest mjeseci nisam imala Netflix, a onda sam se preselila u stan u kojemu su se stanodavci zaboravili odjaviti. Pomislila sam kako će se ovo savršeno uklopiti u moj plan oporavka. Međutim, rijetko sam se osjećala lošije nego nakon cijelog dana gledanja nekog usranog reality showa. Nakon burnouta bilo mi je teško raditi bilo što što zahtijeva više mentalne energije od toga, no gledanje takvih gluposti nije mi pomagalo. Morala sam promijeniti režim. 

Sjećam se da sam pri početku karantene prošle godine svaki dan vježbala yogu i da sam se osjećala odlično. Yoga mi je tada otvorila prostor u kojemu sam se uistinu mogla posvetiti samoj sebi, ali na način da sam se kasnije osjećala bolje, a taj bi osjećaj znao trajati i cijeli dan. Sama tjelovježba nije ugodna i ne pruža zadovoljstvo, dapače, nekad me toliko frustrira vlastita zakržljalost da bih se na mjestu mogla rasplakati u toj polu-pozi, no pruža mi dugotrajan učinak zadovoljstva koji me prati nakon što učinim nešto dobro za svoje tijelo i um. To je pravi self-care. Ne nešto što me trenutno otupljuje, već nešto što zahtijeva trud i posljedično ima blagotvorne učinke na mene.

Sve što održava naše zdravlje, poput kretanja, dovoljne količine sna i adekvatne prehrane, može spadati u self-care. Ali u to spada i mentalno zdravlje.

Primijetila sam kako mi je od velike važnosti izdvojiti vrijeme za razumijevanje svojih osjećaja, umjesto da ih odgurujem i bježim od njih čestim pogledavanjem na mobitel, kao da se išta hitno događa. Uzeti papir i pokušati zapisati kako se osjećamo ili popričati s nekim zahtijeva puno veću količinu truda od bezumnog otupljujućeg skrolanja, no mislim da svi znamo što nam od toga zapravo pomaže. 

No što kad konstruktivan self-care pretvorimo u eskapizam? Primjerice, kada se odlučim udaljiti od previše negativnih informacija, zna mi se dogoditi da po mjesec dana ne pročitam nikakve vijesti osim naslova onih koje iskoče na društvenim mrežama. I onda kad odjednom pogledam dnevnik, shvatim koliko sam toga propustila. I bude me sram. Zaista se zgrozim nad svojim eskapističkim udovoljavanjem i počnu me progoniti osjećaji krivnje. Drugi nemaju tu privilegiju da se mogu samo tako isključiti iz ostatka svijeta, dok se ja se tu nešto patnički koprcam u luksuzu svoje preosjetljivosti i sebičnosti. 

Nekad je stvarno potrebno utišati vanjske izvore stresa i zabrinutosti kako bismo se resetirali, no kao i u svemu ostalome, najvažnija je umjerenost.

‍Self-care u svojoj srži i jest održavanje ravnoteže u sebi.

Ne samo između naših emocija, uma i tijela, već i između naših osobnih, profesionalnih i društvenih odgovornosti, a upravo se potonje najviše zanemaruju u današnjem self-care konceptu. Nekad je doprinos drugim bićima hranjiviji od bilo kojeg drugog oblika brige o sebi jer nas zajedništvo podsjeća da imamo svrhu. 

Doduše, to ne znači da onda kada se brinemo o sebi nemamo svrhu. Dapače, kao što je već spomenuto, kad se dobro brinemo o sebi, možemo se bolje brinuti i o drugima. Stoga je potrebno baviti se onim aktivnostima zbog kojih se osjećamo dobro neko produljeno vrijeme. Otići u šetnju umjesto provesti večer pred televizorom. Odlijepiti se s ekrana dok jedemo i radije uživati u svakome zalogaju. Iskoristiti vikend za neki hobi koji smo zanemarili. Ili si dopustiti da za vikend ne radimo baš ništa. Nekad nam je i to potrebno.

Self-care nije nešto što se može kupiti, i definitivno ne zahtijeva izdvajanje cijele godine, već se može svakodnevno mikrodozirati. Kako bismo održali balans između sebe, posla, svojih hobija, obitelji i prijatelja, važno je svjesno puniti baterije i  zapamtiti da nije narcisoidno i sebično brinuti se o sebi. Sve te stvari radimo kako bismo se osjećali i služili sobom bolje.

Ne vježbamo da smršavimo i izgledamo poput fitness modela, već da se dobro osjećamo u svome tijelu, da mu odajemo poštovanje tako što ga činimo snažnim i održavamo funkcionalnim.

I u procesu mu postajemo zahvalni što nas nosi kroz ovaj svijet. I nismo superheroji! Nekad će neki aspekti naših života prevagnuti pa će ostali pasti u drugi plan. Jedino je bitno da se kontinuiramo vraćamo na klackalicu i trudimo održati ravnotežu.

Ja imam fore još neko vrijeme slobodno chillati, ali pod stresom jer i dalje ne znam što dalje i jesam li išta naučila o sebi. Ako išta, barem sam naučila da se više isplati namučiti u tih dvadesetak minuta tjelovježbe kako bih se ostatak dana osjećala dobro nego zabavljati pred ekranom nekoliko sati kako bih se potom osjećala isto kao i sadržaj koji sam upravo konzumirala – isprazno. 

I nije to sam tak. Teško je to naučiti i potom se natjerati živjeti u skladu s naučenim, a ne ponovno zapasti u stare načine nošenja sa stresom. Uvijek je najteže započeti, iznova rasprostrijeti prostirku. 

Naučila sam i da ove kolumne služe kao jedna vrsta self-carea. Kad ih završim, osjećam se kao da sam nešto dobro učinila za sebe, jer i jesam. I koliko god mislim da previše pišem o sebi i ponekad ne pronalazim smisao ili svrhu u njima, očito negdje duboko u sebi vjerujem da ipak doprinosim drugima.