Ususret petoj godišnjici mature imala sam noćnu moru. Sanjala sam da sam sa svojim razredom na izletu u nekom velikom gradu i da smo se taman uputili prema Bloody Mary muzeju. Nemam pojma što je to, ali na putu prema muzeju meni je iz ruksaka svakih nekoliko koraka ispadala dekica pa sam svako toliko zastajkivala i gurala dekicu natrag u ruksak, zbog čega sam kaskala za ostalima i ušla u muzej u potpunosti sama. Pokušavala sam ih sustići među prostranim koridorima mračnoga muzeja, no niti sam ih čula niti vidjela, iako sam bila sigurna da su svi zajedno krenuli u istome smjeru. Usred neizdržive tišine, mraka i samoće, pronašla sam krv na podu i istrčala van iz muzeja. Ne znam što sam očekivala, ne pronaći krv u Bloody Mary muzeju? 

Ne znam ni što sam očekivala, nemati noćnu moru netom prije ponovnog okupljanja ljudi s kojima sam provela svaki školski dan u gimnaziji, a od kojih sam u druželjubivom kontaktu ostala s njih možda četvero, realno dvoje?

Strepila sam sjesti za stol i reći da protekle godine nisam radila ama baš ništa. Da sam se, dapače, ispisala s faksa i namjerno odlučila ne raditi ništa, znajući da su neki vjerojatno već završili studij i pronašli posao. 

Kao i brojni drugi studenti, u nekom periodu studiranja počela sam propitivati jesam li na pravome mjestu. Posumnjala sam u svoj odabir, prestala pronalaziti smisao u učenju o lingvističkim pravcima i apstraktnim književno-teorijskim konceptima dok svijet gori. Nakon završene gimnazije upisala sam anglistiku i komparativnu književnost jer sve što sam znala o sebi bilo je da volim čitati i da sam dobra u engleskom. Svi moji ostali potencijali i talenti ostali su neistraženi i neizazvani, što zbog straha od odbijenice s boljih studija, što zbog jednostavno nedovoljnog poznavanja sebe s 18 godina. 

Nakon puberteta prestajemo rasti, a gotovo sam sigurna da je to zbog pritiska nad glavama.

Novopečeni punoljetnici trebaju odlučiti o svojoj budućnosti dok se još nisu ni otrijeznili od maturalca.

Puno njih zbog tog pritiska srlja u nasumično izabrane studije koje žele promijeniti čim završi prva godina. Ja sam o tome počela ozbiljnije razmišljati na drugoj godini, no bilo mi je žao ne završiti barem preddiplomski. Bila sam dobra na faksu, imala odlične ocjene i generalno mi nije bilo mrsko studirati, no cijelo vrijeme osjećala sam kako ne pripadam, držeći se istovremeno inferiornijom i superiornijom od ostalih.

Kada sam upisala studij, bila sam uzbuđena biti okružena progresivnim mladim ljudima koji dijele moje interese i afinitete, a onda sam se ponovno osjećala isključenom. Shvatila sam da ja nisam čitala Madame Bovary i ostale klasike s 12 godina, već onda kada su mi bili zadani za lektiru u srednjoj školi, jer nisam došla iz kulturno obrazovane obitelji, već iz radničke klase, koja na policama u dnevnom boravku ne drži knjige, već čaše za goste. Nisam se mogla poistovjetiti s ljudima koji su odrasli na izložbama, predstavama i čitanjima poezije. Što je najgore, bila sam ljubomorna.

Osjećala sam veliku nepravdu što su oni bili izloženi književnosti i umjetnosti od malih nogu dok sam ja to sve morala otkrivati sama, uz minimalni doprinos školstva. 

Moj osjećaj inferiornosti bio je veoma sličan iskustvu Connella iz romana Normalni ljudi Sally Rooney, još jednom studentu književnosti iz radničke obitelji, i poput njega sam ubrzo na brojne svoje kolege počela gledati kao na ljude za koje je kultura bila klasna predstava, a književnost fetiš zbog svoje sposobnosti da obrazovane ljude povede na lažna emocionalna putovanja kako bi se poslije mogli osjećati nadmoćni neobrazovanim ljudima o čijim emocionalnim putovanjima vole čitati. 

Osim osjećaja neadekvatnosti uzrokovanog klasnim sramom, često mi je bilo stvarno obeshrabrujuće i teško studij književnosti smatrati korisnim u tržišnom ozračju koje cijeni samo STEM, digitalizaciju i smart ovo, smart ono. Još me i studiranje jezika kojega danas naizgled svi znaju i samostalno koriste guralo još dublje u ponor propitivanja doprinosa društvu te doprinosim li uopće ikako.

Ukratko, završila sam preddiplomski studij 2019., nastavila istim smjerom upisujući diplomsku razinu, s nje se ispisala 2020., a svoju diplomu iz 2019. dobila u pošti tek 2021. I eto, nakon cijele zavrzlame i ganjanja referade da mi preda zasluženu diplomu, ona sada stoji u nekoj ladici kao podsjetnik da sam postigla nešto, no ne i dovoljno. Što je bakalar u moru punom većih riba? 

Isprva nisam mislila uplesti socioekonomsku pozadinu u cijelu priču, no pisati o svojem studentskom iskustvu bez nje činilo mi se dosta nelogičnim. Mislila sam pisati isključivo o svom gap year iskustvu, o svojim nedoumicama, beznađu i potpunoj zbunjenosti koju čovjek osjeća kad ne zna što bi dalje sa sobom.

Htjela sam naglasiti kako gap year nije ono što ljudi zamišljaju kad planiraju uzeti godinu dana pauze da se nađu. To većini ljudi nije godina bogata iskustvima, putovanjima i novim poznanstvima koja trijumfalno rezultira pronalaskom sebe. To je godina u kojoj sjediš sama u sobi i okupiraš se sadržajima svih vrsta kako bi usporila svoj um i odvratila ga od toga da iz minute u minutu mučno prevrće sve moguće opcije za budućnost.

Ne možeš ni na duga putovanja s prijateljima jer oni za razliku od tebe imaju obaveze, ispite i rokove, a ti se uslijed te realizacije osjećaš bezvrijedno, beskorisno i napušteno. Ne pomaže ni to što cijelu tvoju slobodnu godinu traje neka pandemija, jelda? Ali zapravo ne otežava stvari previše jer ionako nemaš kamo. Niti imaš para za putovanje, niti volje za životom. Imaš samo gorku slobodu i neodlučnu izgubljenu sebe.

A onda sam na nagovor prijatelja koji je također prošao kroz gap year beznađe igrala Night in the Woods, igru u kojoj se protagonistkinja vraća u svoj rodni gradić nakon što se ispisuje s faksa, a tamo nailazi na prijatelje koji su ostali u tom malom gradu, radeći za blagajnama jer nisu uopće imali opciju otići na fakultet. Ostalo mi je zapečaćeno u pamćenju kako mi jedan od likova na moje konstantno žaljenje i hejtanje faksa govori This thing you're so over already is my wildest fantasy. Ja sam imala opciju otići na faks i odbacila sam tu opciju kad sam je se zasitila, dok oni koji tu opciju nisu imali vječno fantaziraju o studiranju. Postala sam negativac. Očito sam zaboravila i na ove rečenice iz romana Tatin sin Dine Pešuta, o još jednoj izgubljenoj mladoj osobi koja je studirala anglistiku i komparativnu književnost:

Ona je bila ta koja je željela i ponavljala da studiram što god poželim i samo ono u čemu sam dobar, jer ona nije mogla. To je ipak bilo previše slobode. Jer nešto odabrati podrazumijeva poznavati opcije. Imati izbor je više stvar ekonomske privilegije i klase nego osobnog izbora. Moj otac nije znao što se može odabrati, stoga je morao raditi rukama. Moja majka nikada se nije usudila pomisliti u čemu bi mogla biti dobra, pa je završila kao računovotkinja. Snalazili su se. I iako su mi cijeli život tvrdili suprotno, ja sam upio tu ideju da ne zaslužujem više od onoga što sam dobio. 'Ti samo trebaš biti sretan', govorila bi mi mama, 'za ostalo ćeš se snaći'.

Osjećaj krivnje nadjačao je ostale i isplivao iz ponora u kojemu sam provela cijelu godinu. Moji roditelji također nisu imali opciju izabrati, cijeli su se život snalazili kako bi meni jednog dana osigurali pravo na izbor vlastite budućnosti. I zaista sam upisala ono što sam tada htjela i u čemu sam bila dobra, no nisam bila sretna, i nisam mislila da zaslužujem biti među svojim kolegama. I onda kada sam okončala taj studij, na što sam također imala pravo izbora, mjesecima sam pokušavala obznaniti to roditeljima koji su mi sve to omogućili. Listajući svoj dnevnik iz tog perioda nailazim na ovaj zapis: Trenutno se mučim s time kako reći mami (i tati) da mijenjam smjer, najviše se bojim reći iz financijskih razloga. Ili? Je li to samo objektivna briga koju pokušavam prioritizirati? Možda se bojim nečeg drugog. Da me prestanu gledati kao savršenu studenticu? Da ne shvate uopće što je to što ja studiram i čime se želim baviti? Možda me strah uopće pričati s njima, biti ona koja pokreće razgovor?

Gap year u svojoj je srži suočavanje sa strahovima svih vrsta. Godina dana pauze od života ne uzima se bezveze ako sve u njemu štima. Odjednom više nema predavanja, kava i cjelodnevnih posjeta knjižnici iza kojih se možeš sakriti od svojih strahova. S njima iznenada provodiš svaku minutu, iako su oduvijek bili tu, samo ne ovoliko izraženo, tj. rjeđe su te hvatali samu. 

Puno se strahova prelomilo. Uselila sam s dečkom, napokon otišla ginekologu (!), naučila si sama kuhati, prati veš i plaćati račune te počela pisati ovu kolumnu u kojoj prelamajući leđa nad laptopom i grleći svoju ranjivost lomim još strahova, i to javno. I joj da, upisala sam novi faks koji kreće za tjedan dana! Prije nego što ovo primite kao onaj trijumfalni kraj gap yeara kada osoba napokon shvati što želi, moram napomenuti kako sam upisala privatni faks, što znači da očito nisam ništa naučila jer sam se bacila u okruženje kojemu ću vjerojatno još manje pripadati, a još k tome izravno sudjelujem u izdaji vrijednosti besplatnog obrazovanja.

Odabrala sam studij na privatnom faksu jer takav program još ne postoji na državnima, što je sasvim legitiman razlog, no ne mogu se riješiti osjećaja da ja postajem osoba koja fetišizira smart književnost i smart pisanje? Kao ful sam uzbuđena oko novog faksa, a realno upisala sam samo studij dramaturgije s nadogradnjom video igara i digitalnog doba kojeg kulturno-umjetnička zajednica neće cijeniti jer se ne radi o pravoj akademiji. Uz to, postala sam osoba koja piše o svojim emocionalnim putovanjima koja ne bi bila ono što jesu bez lažnih emocionalnih putovanja iz drugih tekstova. Veličam nužnost bolova u leđima od sjedenja za laptopom dok citiram Pešuta i Rooney u istome tekstu, spajajući ih neumorno poput svih naših medija ove godine, a ako išta ljudi mrze čuti o sebi, to su onda usporedbe, čak i onda kada su laskave. Ljudi žele biti svoji. Ali tko sam ja? 

Dok se koprcam na rubu između radničke i visokoobrazovane klase, analognog i digitalnog, autentičnog i pretencioznog, pokušavam prihvatiti život protkan kontradiktornostima. Moj gap year bio je također na granici sna i noćne more, no najviše je nalikovao paralizi sna.

U stajanju, neodlučnosti i sveopćem izostanku vanjski nametnutih odgovornosti, u periodu u kojemu nisam više mogla crpiti samopouzdanje iz akademskog uspjeha i osjećaja produktivnosti, imala sam priliku vidjeti do čega mi je stalo kad sve ostalo što mi inače daje osjećaj vrijednosti nestane. 

Pred kraj svog epskog herojskog putovanja, tek nešto manje zbunjena, stižem na petu godišnjicu mature. Ulazim u muzej, pardon pivnicu. Nema Bloody Mary, naručujem Zlatnog medu. Pričamo gdje je tko, u kojem filmu. Haha. Ziher. Predobro. Nisam jedina koja je odužila studiranje. Skroz normalno. Pa da. Treba nam još prostora za greške. I onda mene zadesi isto pitanje. Kažem da sam proteklu godinu uzela slobodno. Kužim da nitko ni ne sluti sve panične napadaje kroz koje sam prošla u ovih godinu dana, vjerojatno misle da sam se ludo zabavila. Jebeno. Ne slutim ni ja da će me na idućem pitanju skoro još jedan presjeći. I? Kaj ćeš sad?