Ispijat ću kavicu na plaži, obasjana suncem, sjajeći se poput šljokičastog mora u daljini. Lagani povjetarac unosit će snagu u moju neraspletivu kosu natopljenu mirisima soli. Upijat ću u kožu ubode borovih iglica što padaju po mojem ispruženom tijelu u hladu. Pročitat ću svih pet teorijskih knjiga koje sam ponijela sa sobom jer protivim se laganom ljetnom štivu. Gackanje po plićaku u prevelikoj bijeloj košulji, Lana Del Rey, večernje šetnje uz obalu i poletne haljinice, to će biti to. Vratit ću se doma obogaćena nekim zanosnim morskim iskustvom, opuštenija, prosvjetljenija, ispunjenija.

To je otprilike neka vizija ljetovanja kakvu si predočavam svake godine, ne sluteći neizbježno razočaranje. Čim uđem u apartman, mahnito ću loviti slabi Wi-Fi signal te nakon nekoliko dana odustati i pomiriti se s time da zapravo nemam što ni vidjeti ni objaviti. Uigrana rutina doručak-plaža-ručak-šetnja-večera-film dosadit će mi u roku dva do tri dana. Na plaži ću početi cinično pogledavati ljude oko sebe, razmišljajući kako im je svima vrh godine boraviti na plaži jer je to jedino mjesto na kojem je društveno prihvatljivo izležavati se polugol cijeli dan ne radeći ništa. Highlight dana bit će mi smijati se turistima koji ni minutu ne uspijevaju održati balans na najpopularnijoj ovoljetnoj spravi koja ih puca pripitomljenim adrenalinom.  Dok oni tako u plićaku pedaliraju, veslaju i rone s dihalicom, ja ću omamljena suncem utonuti u san, a kad se probudim sat vremena kasnije na nešto praznijoj i mirnijoj plaži, pomislit ću wtf ovo je život.

Dok sam gljivila u Zagrebu, sve što sam priželjkivala bilo je plivati i odmarati se uz zvukove valova, bez briga i obaveza, a sada kada sam tu, ne mogu se zaustaviti kritičkim okom agresivno osuđivati svaku natruhu preskupog mamca za bogate turiste. U užarenoj kućici na plaži palačinku za 35 kuna priprema djevojka mojih godina. Masni sjaj na čelu odražava neprestanu vrtnju njenih moždanih vijuga koje pokušavaju izbrojati preostale dane do kraja sezonskog posla, a novac koji je zaradila vjerojatno će iskoristiti da pokrije nepoložene kolegije na studiju. Možda mi gledanje HBO serije The White Lotus neposredno prije odlaska na more nije bila najpametnija odluka.

Ali i ja sam dio problema. Već se danima žalim dečku kako mi je sve dosadno, da nemamo više što vidjeti i raditi, da mi fali Zagreb i naš mačak, a već par minuta kasnije guglam gdje u Puli mogu popiti boba tea. Uzbuđeno uzvikujem jeej, sretna što sam pronašla neku sitnicu koja će me nakratko okupirati i odvratiti od privilegiranog zanovijetanja. On mi se smije kad god uskliknem kako mi je dosadno, uspoređujući me s napornom bebom koja ne zna što bi sama sa sobom. Ne razumijem kako je njemu ovdje i dalje zanimljivo. Koja je to razlika između nas dvoje? Zašto je njemu na moru uvijek super, a meni ne, iako smo zajedno na moru i provodimo vrijeme na isti način?

Jednako kao što prije plaže razmazujem po sebi masne slojeve zaštitnog faktora, a onda se na plaži skrivam od sunca u najdebljem hladu, tako i za more pakiram pun kofer lijepe odjeće samo kako bih u apartmanu ležala pred laptopom u flekavoj majici koju nosim već četiri dana zaredom. Očekivanja koja dolaze uz hot girl summer rasplinjuju se u jedan realistični i gotovo uvijek nezaobilazni rot girl summer. Stvar je u tome da on nema nikakva velika očekivanja od ljeta, za razliku od mene. On zna da su mu dovoljne jedne kupaće, par majica i laptop za igranje video igre dok ne dođe vrijeme za odlazak na plažu. Ponekad se pitam je li on premiran za mene ili sam ja možda nemirna u svim krivim stvarima? 

Kada realno sagledam svoja srednjoškolska ljetovanja s prijateljicama, također sam bila neispunjena, no radila sam naizgled uzbudljivije stvari. Zapravo sam samo trošila previše vremena na sređivanje i previše para na koktele. Vratila bih se doma s tek pokojom lijepom uspomenom zajedničkog pijančevanja i u potpunosti zaboravila kako sam cijelo vrijeme priželjkivala biti sama i čitati u tišini, bez Lane Del Rey, jeftinog vina i razgovora o slomljenim tinejdžerskim srcima.

Možda je ljetovanje samo reset gumb. Prolazni period ugodne neugode nakon kojeg smo spremni vratiti se svojim životima i započeti novu akademsku godinu tajno priželjkujući odgovornost i okruženje na koje smo navikli. S krajem ljeta dolazi i kraj nekih snova. Možda nismo uspjeli dovesti svoj raspored spavanja u red, ili pročitati sve što smo htjeli, ili proživjeti neku ludu avanturu. Možda smo se samo izležavali, na ručniku ili kauču. Možda je to jedino što smo trebali. Baš poput djece koja se nakon popodnevnog drijemeža bude kao potpuno nove osobe. Dok nam po povratku u naše regularne živote iz kose ispadaju posljednja zrnca soli, važno je osvijestiti si da odlazak na more nije niti lječilište niti adrenalinski park niti festival partijanja. To je samo još jedno mjesto na koje dovozimo sve svoje probleme, kotrljajući ih poput punog kofera, nezgrapno, s naporom i čvrsto uz sebe.