Vjerujem da su nam se svima kroz ovu maglu, poznatiju kao 2020. godina, probile neke sjene za koje nismo ni znali da nas prate. Kad je karantena stupila na snagu početkom godine, začudila sam se koliko mi se život zapravo malo promijenio. U mojoj su se kući mobiteli i kvake dezinficirali i prije. Izlaske i velika druženja ionako sam već dulje vrijeme izbjegavala. Nije mi bilo strano ostajati kod kuće, ostajati sa sobom. Jedina je razlika bila ta što je izolacija sada bila nametnuta izvana i što su izolirani sada bili gotovo svi. A to je značilo da više nisam imala dobru izliku za izbjegavanje druženja – ona su sada bila online.

Sjećam se kako sam po društvenim mrežama zbunjeno gledala ljude koji nisu znali što bi sa sobom u vlastita četiri zida. Bila sam zbunjena jer sam bila uvjerena kako čovjeku ne može biti dosadno u vlastitome društvu.

Osjećala sam se zanimljivijom od njih, ponosila sam se time kako meni nikada nije dosadno, kako uvijek imam nešto raditi sama sa sobom.

Ono što tada nisam shvaćala je da moć samozavaravanja rijetko ima jaču konkurenciju.

Izolacija mi je definitivno potvrdila da sam introvertirane naravi, ali mi je isto tako potvrdila nešto što bi inače nasrnulo na moju odmahujuću ruku, a to je da sam neizmjerno usamljena. Bez obzira na to što imam prijatelje, obitelj i što sam u vezi, oduvijek sam patila za svojom "ekipom", za time da imam ljude koji me "kuže", "svoje ljude" s kojima mogu biti u potpunosti svoja. 

Iako sam najviše razmišljala o usamljenosti i nepripadanju tijekom izolacije, ovaj bi mi se osjećaj žudnje za bliskim osobama paradoksalno najviše javljao dok već jesam bila u društvu. Javljao bi se u trenutcima u kojima bih ja htjela pričati o svojim interesima, no potom bih odustala čim bih shvatila da nikoga ne zanima ono što mene zanima. Tada sam mislila da me trenutni prijatelji ne ispunjavaju i da se jednostavno trebam okružiti zanimljivijim ljudima (prijatelji ne moraju dijeliti iste interese!). Sada mi je jasno da je taj osjećaj superiornosti bio obrambeni mehanizam koji me štitio od toga da si priznam koliko sam duboko nesigurna u sebe.

Osjećaj da ne pripadam svojemu društvu jer sam bolja od njih zapravo je bio osjećaj da oni ne pripadaju meni, da ja nisam vrijedna svojih postojećih prijatelja.

Moje su se nesigurnosti očitavale u ušutkavanju same sebe čim poželim reći nešto smiješno ili zanimljivo, no predugo pričekam pa prođe trenutak. Počela sam se editati. Osjećala sam se kao da se stalno prilagođavam tuđoj viziji sebe, kao da se namještam za fotku na kojoj ne želim izgledati kao da sam zalutala među ove divne ljude.

I tada sam shvatila: ništa te neće učiniti toliko usamljenom kao manjak samopouzdanja. Moja zamišljena "ekipa" nije ništa bolja od moje sadašnje ekipe, već sam upravo ja ta osoba s kojom se nisam dovoljno zbližila. Provođenje vremena s njima nije mi ugodno upravo zbog mene same, stalno sam u grču, popravljam se, znam da sam pogrbljena... Kad sam sama, taj grč nestaje. Uvjerila sam se da to olakšanje predstavlja sreću i da mi je najbolje držati se postrance i biti sama sa sobom (jesam li već spomenula koliko jaku moć samozavaravanje ima nad nama?). Zato sam samoinicijativno izbjegavala druženja. Zato mi nije teško palo kad se od nas tražilo da se ne družimo. Zato nisam išla na HNK. Zato sam često bila loša frendica.

Nekad bih postala toliko anksiozna u nečijem društvu da bih totalno disocirala. Više bih se fokusirala na to kako se ja činim drugima, umjesto na to što ja jesam, sebi i drugima. Nisam se mogla prepustiti razgovoru s osobom ispred sebe jer sam tražila isprane tragove svog identiteta u njihovim očima. Zato sam često i samoj sebi loše društvo. Nije uvijek zabavno i ugodno i prepuno stimulirajućih aktivnosti kao što sam prije mislila da je. Nekad ni ja ne znam što bih sa sobom u svoja četiri zida. Nekad se samo sklupčam pod dekicu i objavim nasumičan story u nadi da će mi se netko od mojih prijatelja javiti. A sve ovo vrijeme imam njihov broj. I mogu ga okrenuti. I mogu s(v)e okrenuti.

Živjeti kroz tuđe oči štaka je koju je možda ponajbolje objasnio lik Tally Schifrin iz HBO serije Girls: I need to see how other people see me because it’s the only way that I can see myself. Čim je Tally izrekla te riječi, referirajući se na to kako svakoga dana upisuje u Google vlastito ime i čita što ljudi o njoj pišu, meni se vratilo sjećanje na skrolanje vlastitim Instagram profilom kako bih odgonetnula što je to zbog čega me ljudi smatraju vrijednom njihova vremena. Tko sam uopće ja kad prestanem pozirati? Kako mi nije bilo jasno da taj odgovor neću pronaći zabilježenog na internetu?

Daleko od toga da sam sada samopouzdana i opuštena, ali barem sam si osvijestila koliko moja nesigurnost šteti i meni i osobama koje imaju tu ludu životnu želju družiti se sa mnom. I sarkazam je problem, znam, znam, pustite me hehe.

Šalu na stranu, postoje zapravo ozbiljna područja mog života koja također pate zbog toga što živim kroz tuđe oči. Moja rigidnost i preopterećenost dojmom same sebe prenosi se i u svijet video igara (hehe kako sam šalovita). Nisam fan first person igara. Kao i u životu, uvijek moram zoom outati, udaljiti se od sebe, vidjeti se u trećem licu.

Prvo mi je lice dezorijentirajuće, ne vidim iza sebe, pored sebe, oko sebe toliko dobro kao u trećem licu.

Ne vidim dovoljno precizno kuda idem, gdje točno stojim, kako se krećem. Ali to je i poanta, zar ne? Ne mogu kontrolirati svaki dio svog postojanja. Trebam samo živjeti. Iz vlastite perspektive.

Ipak, nije dovoljno sagledavati život jedino iz prvog lica jednine. I solo gejmanje je u potpunosti drukčije iskustvo od igranja s drugima. S obzirom da ja inače preferiram biti solo igračica u svemu pa tako i u video igrama, bilo mi je teško družiti se s prijateljima tijekom karantene putem online igara. Vratio se grč. Ovoga je puta bio manje primjetan. Mogli su samo čuti moj blago podrhtavajući glas, ali ne i osjetiti isijavajuću vrućinu iz mog šlafruka. Usprkos mojoj nelagodi, bilo mi je drago. Oduvijek mi je bilo super kako moj dečko svake večeri gejma s prijateljima, sa svojom ekipom. Gledajući ih svake večeri kako zajedno istražuju otvorenost svijeta i bezbroj mogućnosti u WOW-u (World of Warcraft), potaknuli su me na razmišljanje.

Kada sam upitala svog dečka voli li više igrati WOW sam ili s prijateljima, bez razmišljanja je ispalio kako više voli igrati s prijateljima. Kada sam ga zamolila da mi objasni zašto, rekao je da je WOW s prijateljima opuštajuća aktivnost bez previše razmišljanja u kojoj svi mogu skupa sudjelovati, a da je solo WOW isključivo grind. Samo se boriš i dižeš levele. Nedavno je ipak odlučio igrati sam i čula sam ga kako mi samozadovoljno poručuje iz druge sobe: "Karla, uskoro ću biti bolji od Pere!", što me natjeralo da povučem paralele između WOW-a i stvarnoga svijeta. WOW je kao život. Ubijaš stvari i ispadaju im kul stvari iz džepova. Hehe. Naravno da ne. Ali WOW je kao život jer je i u životu sve puno teže i napornije bez prijatelja, a kad se držimo sami, počnemo se natjecati s njima. I to još u svijetu koji ne bi trebao imati podjelu na gubitnike i pobjednike. Možda ne bih trebala tražiti odgovore na životna pitanja u WOW-u, ali idući put kad mi netko kaže da je život igra, odgovorit ću da život nije bilo kakva igra.

Život je open world first person RPG. I svi trebamo svoj guild.