Zaboravila sam koliko je naporno biti među ljudima cijeli dan. Upoznavanja, prve kave, small talk i ostavljanje prvih dojmova. Prvi tjedan na novom faksu. Nije čak jedino komunikacija ono što umara, već i samo bivanje među ljudima. Pun tramvaj, jedva se diše, treba mi sat vremena od doma do puno glasnijeg centra, a nemam slušalice. Imam samo Kindle i dosadnu teorijsku knjigu koju sam počela nadobudno čitati u ponedjeljak ujutro. Čak me i razgovori suputnika u tramvaju ne mame da im se znatiželjno prepustim, samo želim da sve utihne, da budem sama, u tišini, na miru, sa sobom. 

Svakoga dana ovog tjedna po povratku s faksa, usprkos zanimljivim predavanjima i generalnim zadovoljstvom novim studijem, strovaljujem se na kauč od iscrpljenosti. Ne toliko od mentalne ili fizičke koliko one društvene iscrpljenosti. Oduvijek sam znala da na spektru introvertiranosti i ekstrovertiranosti naginjem više na ovu introvertnu stranu. Prilično jasan pokazatelj bio je taj što preferiram manja druženja i što bi mi čak i nakon njih trebalo nekoliko dana da se rekuperiram i oporavim od socijaliziranja. 

Moj prijatelj ima dobru analogiju za ovu problematiku. Rekao mi je kako svatko od nas ima pet novčića kada odemo na nekakav parti ili druženje. Ekstrovert će s druženja otići bogatiji za pet novčića, dok će introvert svih svojih pet novčića potrošiti. Pritom novčići predstavljaju energiju koja nam se ili puni ili crpi tijekom druženja. 

Interakcije mi crpe energiju, dakle introvertirana sam, no ne i nužno sramežljiva, jednostavno nemam neku veliku želju često provoditi vrijeme s drugima.

Primjerice, moj dečko također je introvertirane prirode, no kad smo u društvu, on je većinom taj koji najviše priča i koji se najglasnije smije. Zato neki ljudi koji ga znaju isključivo s takvih druženja ne mogu vjerovati da on generalno nije baš društvena osoba te da mu je najljepše kad ima dovoljno vremena biti sam. 

Ako nam se također prečesto događa da se osjećamo neugodno u društvu, to bi se više dalo pripisati anksioznosti nego introvertiranosti. Primjerice, ja se ponekad pretjerano mučim sa svojom tjeskobom u društvenim situacijama, no znam da se najbolja taktika za smanjivanje društvene anksioznosti skriva upravo u izlaganju takvim situacijama. U proteklom sam tjednu svakodnevno uživo komunicirala s ljudima na faksu tijekom dana te sa svojim prijateljima uvečer, stoga mogu očekivati da će mi s vremenom i s većim izlaganjem takve situacije postati podnošljivije. Mislim, izazivat će mi manje tjeskobe, no to ne znači da me više neće iscrpljivati. Pohvalno je namjerno se izlagati što brojnijim interakcijama kako bismo smanjili razine svoje tjeskobe, no ponekad je zaista važno zastati i uzeti malo vremena i prostora kako bismo se posvetili samo sebi.

Možemo li u procesu njegovanja svojih introvertnih potreba i poriva postati razmaženi, tj. previše zaštitnički nastrojeni prema svome vremenu? Društvena spontanost nešto je što meni dolazi vrlo teško. Gotovo se nikad ne javim nekome s „Ej, 'oćemo danas na kavu“. Volim znati minimalno jedan dan unaprijed idem li nekamo i točno s kim kako bih se mogla mentalno pripremiti za to druženje. Primjerice, ako se radi o nekom partiju, volim znati koliko će ljudi tamo biti jer sam se više puta zbog toga našla u neugodnoj situaciji. Pitala bih tko sve dolazi, a prijatelji bi me dočekali s nekim ironičnim polupodrugljivim odgovorom, no zaista mi je to bitno, jer nije isto zateći se u sobi s pet ljudi ili s njih 25. Nakon posljednjeg će mi trebati puno dulje da obnovim svoj kapacitet za društvene aktivnosti. 

Introverzija je samo jedna verzija mene te definitivno nikad ne bih rekla da sam asocijalna, niti izjednačila introverziju s asocijalnim ponašanjem, jer zaista uživam u druženju sa svojim prijateljima. Kad se naša povezanost ojača nekim značajnim razgovorima, s takvih se druženja čak znam vratiti i ispunjena, kao da sam barem jedan novčić nadoknadila. Takve su situacije rjeđe no što bih voljela, ali samim time i posebnije. Tako sam se usred ovog kaotičnog tjedna zatekla u društvenoj situaciji koja mi je nenadano digla razine energije. Otišla sam na kavu s prijateljicom vratiti joj punjač koji je ostavila kod mene, ne očekujući da će me razgovor s njom napuniti za ostatak dana.

Dakle, introvertiranost je donekle i preferencija – svog društva, maloga kruga ljudi i dubljih odnosa naspram većih druženja, partija i ćaskanja. Mislim da je važno prepoznati kakav utjecaj interakcije s drugima imaju na naše razine energije. Tek tada možemo prilagoditi svoj društveni život svojim realnim potrebama. Primjerice, pišem ovo u petak navečer, dok je moj dečko na druženju s našim prijateljima. Da nisam svjesna koliko me ovaj prvi tjedan faksa društveno iscrpio, možda bih u ovome trenutku osjećala da nešto propuštam. Međutim, znala sam da bi me jedno veliko druženje, čak i sa svojim prijateljima, nakon cijelog tjedna prisilne socijalizacije u potpunosti iscijedilo te sam unaprijed odlučila ne učiniti si to. Iako trenutno radim, baterije mi se lagano pune samom činjenicom što imam stan u potpunosti za sebe i što u njemu vlada tišina, izuzev povremenog mljackanja mog mačka koji spava pored mog radnog stola. Prijatno.