Svake godine na staru godinu, prije nego što se krenem spremati za doček Nove, otvorim staklenku u koju sam na početku protekle godine zapisala svoje želje, ciljeve i nade za nadolazeću godinu. Uzmem komad papira i olovku i krenem bilježiti pluseve u stupce postignuto i nepostignuto. Na kraju zbrojim koliko se toga ostvarilo u odnosu na sva nadanja iz staklenke i ponosno gledam u taj omjer. Zatim papiriće bacim u košaru za reciklažu, a one koji označavaju ciljeve koje još uvijek nisam postigla ostavim sa strane. Vratim im se mamurna na novogodišnji dan i odlučim želim li odustati od njih ili ih želim vratiti u staklenku i ponovno ih pokušati ostvariti. Onda ispisujem nove papiriće s novim nadama za novu godinu.

Ne sjećam se kada sam točno počela ovu tradiciju sama sa sobom, vjerojatno tijekom srednje škole, jer bi moja sanjarenja, da ih nisam zabilježila, isparila s nekim drugim oblačićima. Jedino se sjećam osjećaja spokoja i olakšanja gledajući u hrpu papirića na krevetu. Imala sam svoj mali ritual s kojim sam obilježavala kraj jednog perioda i početak novoga. Osjećala sam se kao da vrijeme ima smisla i kao da ipak nisam potratila cijelu godinu. To je bila rijetka situacija u kojoj sam se više fokusirala na pozitivnu stranu stvari. Iako su me papirići s neprovedenim zamislima gledali s blagom osudom, ja na njih nisam obraćala previše pozornosti. Ajme, napokon sam uspjela skupiti hrabrosti i skejtati u javnosti. Ajme, zapravo sam pokazala nekome svoju poeziju. Ajme, stvarno nisam nikakvu odjeću kupila ove godine. Ajme, fakat sam se zbližila s tom osobom.

Svaki ajme uspio bi nadglasati i najgori opet. Opet nisam ni pokušala to ostvariti. Opet sam zaboravila da mi je to jednom bilo bitno. Opet mi nije bilo stalo do toga. Nisam se previše zadržavala na tome i nisam žalila za neostvarenim. Ove sam godine ipak požalila. Ne zato što mi je pandemija onemogućila neke planove, već zato što staklenku na početku 2020. nisam čak ni ispunila. Ispraznila sam ju od prošlogodišnjih snova, oprala u perilici suđa i dala mami za zimnicu. Mislila sam da je krajnje vrijeme da prestanem s tom djetinjastom i besmislenom tradicijom.

Sad kada se godina bliži kraju, pokušavam arhivirati mentalne papiriće i sama rekonstruirati što sam sve ostvarila ove godine. Napokon sam se ispisala s faksa. Napokon sam pogledala sve Vardine filmove. Dobro, skoro sve. Napokon sam uselila s dečkom, i to taman na vrijeme da skupa dočekamo Božić. I sada kada bismo zajedno trebali uživati u božićnom ugođaju, umjesto da učim na svojim greškama, ja ih ponavljam.

Nismo okitili bor. Nismo radili keksiće. Nismo stavili vijenac na vrata. To su ionako besmislene tradicije, zar ne? Teško je najednom pokupiti božićni zanos kad godinama s prijezirom gledate gužve po adventu i ironično uzdišete: Isss, kak volim žićbo, buraz, kako volim žićbo, uf, ah. Ne pomaže ni to što oboje imamo rođendan u prosincu i to još s jednim danom razlike pa si nemamo ni običaj davati božićne poklone. Sve je to ionako konzumeristička izmišljotina, šta ćemo trošit pare, aj sa mnom kupit skin u Doti huehue.

No drugima je stalo do tih malih besmislenih tradicija. Moji su nam roditelji donijeli mali bor u tegli kako bismo ga nakon blagdana mogli držati na terasi i imati ga za sve nadolazeće Božiće, dok ne postane previsok da stane pod strop. Osim optimizma za budućnost, Borko B je sa sobom donio i drvne uši, zbog čega je usred noći bio prognan na terasu. Malo je reći da nismo bili entuzijastični oko blagdana.

Sutradan nisam bila entuzijastična ni oko šetnje po hladnoći, no trebala sam otići po nešto do svojih doma. Prolazila sam svojom novom ulicom i zastala ispred jedne prizemnice čiji se prozor u gustom mraku večeri nametao zamagljenom svjetlošću. Vidjela sam ženu kako precizno aranžira lampice i ukrase po prozorskoj klupčici. Zavjesa joj je glumila kazališni zastor, a žena je bila obasjana razlivenom svjetlošću minijaturnih žaruljica. Imala je osmijeh na licu. Smiješila se, sama sa sobom, samoj sebi. Ne znam tko je ta žena, tek sam se doselila, no zatekla sam se kako uživam zamišljajući je kako kiti ostatak kuće, dok pjevuši poznate božićne melodije, a za njom se širi miris cimeta. Izgledala je zabavljeno, kao da nema nikakvih drugih briga, barem nakratko. Požurila sam naprijed kako me ne bi slučajno primijetila, nisam joj htjela uništiti taj trenutak. Hodala sam dalje i nisam se mogla prestati smiješiti. Živim li ja u neposrednoj blizini Bake Mraz? Ugurala sam lice u šal kako nitko ne bi vidio s kolikim blesavim osmijehom cupkam nasred ulice. Nisam mogla vjerovati da sam pala na fabriciranu magiju Božića. No jedino zbog ljudi čarobnijih od nje.

Putem sam voajerski promatrala prozore kuća tražeći još takvih trenutaka, koji će me uvjeriti da Božić nisu popusti i gužve, već toplina doma, mali trenutci ispunjenosti, ozarena lica. Tri su kuće za redom imale identičnu dekoraciju Djeda Božićnjaka na ljestvama. Jedna je kuća imala disko projekciju rotirajućih pahulja. Sve mi je to nekako bilo kičasto, ružno, hladno, prazno. Isto kao i centar grada kojim sam prošla autom kasnije navečer. Bio je okićen, no siromašan, bez žamora i pokreta, bez ljudi. Takav je izgledao napušteno, zaboravljeno, sablasno. Kao da je odjednom iskrsnulo neko bitnije slavlje i svi su tamo potegnuli, ne ostavljajući za sobom ni traga. Nisam mogla vjerovati da mi je sada nedostajalo ono što sam prije najviše mrzila.

Šetnja je završila i stigla sam u obiteljski dom. Polako ulazim. Vidim da su okitili sjenicu, stubište, ogledalo u hodniku. Osjetim miris keksića i glasove svojih roditelja kako se prepiru oko nečeg u kuhinji. Znači, sve je ipak po starom. Uf, dobro, već sam se bila prepala. Na televiziji se vrte reklame poput: Najbolji je poklon vrijeme koje daješ drugima, ali samo ako mirišeš po našem parfemu!; Hej, možda ništa ne valja ove godine, ali još nam uvijek stigneš dati svoje pare!; Požuri po najbolju ponudu jer Božić nije Božić ako ne spiskaš sve kod nas!

I tada mi sine da nisam nabavila poklon za roditelje. Do sada to nije bio problem jer sam živjela pod njihovim krovom i nisam im ništa darivala. Dok smo bili djeca, sestra i ja smo znale pronaći nešto u kući i dati to roditeljima kao dar. Tako smo više godina za redom uzele neki parfem iz kupaonice, nespretno ga zamotale i poklonile mami, a ona bi se svaki put obradovala kao da smo joj kupile novi. Ove sam im godine na tečaju keramike planirala napraviti šalice. Međutim, napravila sam jednu šalicu i onda se tečaj morao otkazati zbog, pogađajte, Covida-19. Ha ništa, ponovno ću biti dijete, ovoga puta malo maštovitije, i napraviti im kuglice od kokosa koje ću im servirati kao totalno originalan i osoban poklon, a napravljen je po maminom receptu za koji sam je prije par dana pitala. I za koji mi je dala nešto sastojaka. Ups. Bitno je samo da će napokon njoj netko napraviti kolače.

Volim poklanjati nešto što se može konzumirati. Znam da nije neka plastična glupost koja će im stajati na polici godinama, nego će me se sjetiti svakoga puta kada zagrizu keksić ili ispiju posljednji gutljaj čaja koji sam im darovala. Tako sam prijateljici koja živi tipografiju poklonila tjesteninu u obliku slova. Svaki put kada je bude sipala u juhu, sjetit će se mene. Ili će pokušati ispisati neku rečenicu u tanjuru. Send nudes.

Na odlasku mi je mama dala nekoliko borovih grančica što ih je nabrala u šumi. Ponijela sam ih doma i stavila u vrč koji mi glumi vazu. Eto, to će mi biti bor. Dignem pogled i ugledam Borka na terasi kako tužno virka kroz prozor na hladnoći, sam, u mraku. Sjetim se nasmiješene žene iz osvijetljenog izloga, pardon, prozora. Pomislim kako možda meni neke tradicije nisu bitne, no drugima jesu, i čine ih sretnima. Zgrabila sam lampice koje sam uzela od doma i njima ogrnula Borka. Sada virka malo sretnije i malo mu je toplije. Skoro mu vidim i osmijeh.

Svjesna sam da božićna euforija, kao i sama riječ euforija, najkraća riječ koja u sebi sadrži sve samoglasnike, tako puna ushita i intenziteta, traje doista kratko.

Usprkos tomu, odlučila sam se prepustiti ugođaju i selektivnom slavlju Božića. Neke ću tradicije zadržati, a neke tek započeti. Otići ću doma za Badnjak i okititi bor sa sestrom. Pit ću topli čaj i slušati 10 Hours of Christmas Jazz pod dekicom s dečkom dok gledamo neki katastrofalno loš božićni film.

Pokušat ću se uljuljati u onu slatku stranu Božića i ignorirati gorko grizodušje koje se svake godine samo povećava, znajući da se iza svega blagdanskog krije samo zarada. Pokušat ću se ugledati na svoju nepoznatu susjedu i dati si dopuštenje, bez ustručavanja i srama, nasmiješiti se svjetlosti, pogotovo nakon ovakve godine. A oživljenjem nepotrebno zanemarenog rituala, potrudit ću se unaprijed osigurati bolju 2021. Ispunit ću staklenku, a možda ovaj put čak i s nekim drugim. Možda je toj tradiciji falilo upravo to, ono ključno u tradicijama - zajedništvo.

Baš si cringe postala. Načula sam kako ovo neka žena govori svojoj kćeri u parku. Mama ju je pokušala fotografirati pored Djeda Božićnjaka, a djevojčica je neugodno pozirala s namrgođenim izrazom lica. Ono što joj je mama zapravo rekla bilo je: Baš si Grinč postala. Očito sam čula ono što sam podsvjesno mislila o svom novopečenom božićnom entuzijazmu.