925STUDIO
Triger. Slabost, mučnina, vrtoglavica, gubitak daha, emocionalna bol, bol u utrobi, drhtanje... Osjećaj nelagode, neugode, srama, krivnje, povrijeđenosti, bespomoćnosti, jada, ljutnje... Ili ništa od toga – samo tupilo uslijed odvojenosti od sebe same. Osjećaj zapletenosti u mučni događaj iz kojeg je teško izaći sama.
Progovoriti o položaju žena u društvu uvijek znači otvarati i neugodne i teške teme. Jedna je od njih i iskusto seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja žena. Rane se zacjeljuju u osami, iza zidova vlastitih soba - dok se na van čini da je baš sve u redu.
Ne tako davno, javno dijeljenje iskustava mnogih žena o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju otvorilo je vrata cijelom društvu i dozvolilo mu da uđe u njihove sobe, da provire u jedan drugi, tajni život djevojčica, djevojaka i žena o kojem se malo govori i zna u javnost. To je život obavijen šutnjom, sramom i osamljenošću i, da, on teče paralelno sa životom u kojem je sve u redu.
Važno je reći da mnoge žene trpe nasilje, a seksualno nasilje i uznemiravanje još je uvijek obavijeno šutnjom. Psihologija šutnje daleko je dublja i složenija od pojedinačnog teksta ili razgovora koji bi ju pokušao objasniti. Ponekad je i samim seksualno uznemiravanim i zlostavljanim ženama teško odgovoriti na pitanje zašto šute o svojim iskustvima.
Zlostavljanoj osobi može biti jako teško jasno i logično opisati svoje iskustvo kao i razloge svog ponašanja i svojih odluka. Preplavljenost emocijama ili zaleđenost zbog ovakvog iskustva traje dugo, a vraćanje na temu može predstavljati ponovno podsjećanje na samu traumu – to je triger koji pokreće slabost, mučninu, vrtoglavicu, gubitak daha, priziva emocionalnu bol, bol u utrobi, drhtanje... Ponovo izaziva osjećaj nelagode, neugode, srama, krivnje, povrijeđenosti, bespomoćnosti, jada, ljutnje...
Ili ništa od toga – samo tupilo uslijed odvojenosti od sebe same. Osjećaj zapletenosti u mučni događaj iz kojeg je teško izaći sama.
Šutnja proizlazi iz traumatskih osobina samog događaja, njegove stravičnosti i nakaradnosti, jezivog iskustva kojim se povjerenje u čovjeka, koje je nerijetko potpuno i apsolutno, pretvara u potpuni unutarnji rasap.
I zato je teško progovoriti o svom iskustvu. A tu je još i suočavanje s društvom, njegovim pitanjima, komentarima i odsustvom senzibiliteta za ovu temu.
* * *
Trauma je težak, uznemirujuć i mučan događaj u kojem prijetnja kojoj smo izloženi nadilazi naše kapacitete da je svladamo ili izbjegnemo. Tijekom događaja u kojem pokušavamo zadobiti kontrolu nad situacijom (oduprijeti se silovatelju, pregovarati, obraniti se, pobjeći) u jednom trenutku spoznajemo da nemamo nikakve šanse pred stravom koja nam prijeti. Shvaćamo da smo zarobljeni u situaciji u kojoj je uzaludan sav uloženi napor u borbi za sebe te da nam ništa od postojećih, vlastitih ili vanjskih resursa u tom trenutku ne može pomoći. Prijetnja je tolika da gubimo osjećaj sigurnosti – osjećaj koji predstavlja osnovnu i univerzalnu ljudsku potrebu. Kad je taj osjećaj narušen silovanjem ili konstantnim uznemiravanjem - dakle nasiljem koje je počinilo drugo ljudsko biće, tada gubimo osjećaj normalnosti života. Uslijed izravne ugroženosti fizičkog i psihičkog integriteta koji ne uspijevamo obraniti, posljedično se javlja dubok osjećaj prestravljenosti i bespomoćnosti. Budući da se nasilje odvija u sferi intimnog i seksualnog, javlja se i osjećaj neugode, krivnje te dubokog srama što otežava dijeljenje tog iskustva s drugima.Takav nas događaj značajno mijenja i probija naš doživljaj i iskustvo normalnosti i sigurnosti života.
* * *
Odgovoriti na pitanje zašto žene šute teško je i zato jer samo pitanje implicira da postoji neki jasan, racionalan i jednostavan odgovor koji bi u jednoj ili par rečenica objasnio davno ili nedavno nasilno iskustvo te opisao kako je to kad nestane cijeli tvoj dotadašnji život. Takav odgovor nažalost ne postoji jer naš um ne može jasno, racionalno i jednostavno opisati traumu – kako je to kada jednim ili kroz više nasilnih događaja nestane i uruši se ono što si znala i vjerovala o sebi, svijetu i drugim ljudima. Zalediš se ili se odvajaš od sebe jer je to jedini način da podneseš to iskustvo. Posljedično, dovodiš u pitanje mogućnost oslanjanja na vlastite snage, kao i povjerenje u druge ljude.
Tvoja je unutrašnjost izlomljena. Koordinate tvog osobnog svijeta potpuno su izmijenjene dok vanjski svijet ostaje isti kakav je netom bio: najčešće nitko ne zna niti primjećuje što si doživjela.
Ako zna ili sluti – najčešće šuti. Zašto oni šute? Ovo se pitanje ne postavlja tako često - loptica se u pravilu baca u krilo silovane ili uznemiravane žene.
A njoj je, i uz najbolju volju, teško naći riječi kojima bi bar djelomično odgovorila na pitanja ispitivaču oboružanim zašto pitanjima. Pomalo nezadovoljan odgovorom, on ostaje u svom logično-racionalnom raspoloženju zaključujući da nije baš dobio neke odgovore dok se ona još jedanput savija u svom pokušaju, rasulu i bespomoćnosti, ne shvaćajući da svoje traumatsko iskustvo ne može sažeti u racionalan i jednostavan odgovor. Često i u čudu pred samom sobom pita se zašto ne zna odgovoriti na to glupo pitanje. Je li ipak nešto pogrešno s njom?
Pitanje zašto žene šute, u čemu je problem? često arogantno pitaju oni koji jako loše procjenjuju vjerojatnost pojavnosti seksualnog uznemiravanja i silovanja, a kada su suočeni s osobnim izjavama žrtava, kao i statistikama koje govore o učestalosti, oni ne zastaju nad njima, nego nadograđuju svoja zašto pitanja – u potrazi za još više nečega što je neodgovorivo. Uvjereni da se to događa rijetko, samo određenom profilu žena sumnjivog morala, negdje daleko, u nekoj divljačkoj zabiti bez struje i vode.
Strahote seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja u mirnodopskim uvjetima – kada bi život trebao teći normalno, mnogima su izvan zamislivog, samim time izvan spoznajnog, a onda i izvan empatijskog. Mnogi stvarno vjeruju da se to baš ne događa. Kada se zlostavljanje i uznemiravanje opisuje, zvuči uznemirujuće i strašno. To se ne uklapa u takozvani normalni život. Stoga se može činiti i da je nevjerojatno da se to uistinu događa. Kada nije dio našeg životnog iskustva, čini se nerealno.
Broj žena koje su doživjele neka od tih iskustava uistinu je velik - no tišina je još veća. Stoga je, kada se o tome i progovori, jednostavnije vjerovati da se događa rijetko, da nije istinito i da se pretjeruje. Vidjeli smo da tako razmišljaju mnogi muškarci i žene, ali vidjeli smo i puno podrške, empatije i topline za sve žene koje su podijelile svoja iskustva.
Nisam nikad čuo da se nekome dogodilo. Ne poznajem ženu s tim iskustvom. Možda je točno da nismo čuli – između ostalog i jer se o tome šuti, ali vrlo vjerojatno nije točno da ne poznajemo, nego ne znamo da poznajemo.
* * *
A kako je u društvu? Pa to je poznato: patrijarhalni narativ, uvriježeni mitovi o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju, zakoni prema kojima je prihvatljiv rok za prijavu seksualnog uznemiravanja unutar tri mjeseca, trome i okrutne institucije, stigmatizacija i propitivanje žrtve, nedostupnost podrške, šutnja onih koji znaju ili slute...
Sve sami uvjeti za otvaranje svojih intimnih rana društvu, zar ne? I svi se ti uvjeti međusobno nadopunjuju da održe šutnju. Tko li ih je oblikovao?
Mnoge se žrtve ne povjeravaju niti članovima svojih obitelji ili drugim bliskim ljudima čak i onda kada su njihovi odnosi skladni. Često zato jer misle da bi opteretili ili osramotili obitelj, kao i zbog srama pred roditeljima, bratom ili sestrom. Ne zaboravimo i da se seksualno zlostavljanje djece i žena nerijetko događa unutar uže i šire obitelji, kruga poznanika, kolega ili obiteljskih prijatelja – na mjestima koja bi egzistencijalno trebala biti najsigurnija na svijetu. Stravičnost iskustva seksualnog zlostavljanja teško je uopće sagledati i razumjeti ga.
Prirodne katastrofe poput potresa također predstavljaju traumatsko iskustvo, no one se podnose drugačije od trauma nastalih uslijed seksualnog nasilja. Podnose se uz punu podršku zajednice i često nepoznatih ljudi – u nošenju s tim iskustvom drugi su ljudi glavni resurs na koji računamo i ta je računica točna. Priroda poruši, ljudi se udruže i pomažu.
Seksualno nasilje često počini žrtvi poznata osoba. Tu ljudi skrnave ljude. Pripadnik tvoje vrste. Seksualno zlostavljanje događa se i djeci. Stravičan je taj čin izdaje čovjeka prema čovjeku - manifestacija nadmoći, dominacija koja proizlazi iz nemogućnosti samoobrane slabijeg što poništava cjelokupni integritet kao i sve ono što pripada intimnoj sferi osobe. Mnogi s tim iskustvom ostaju sami cijeli život. Mnoge djevojke i žene doživljeno su iskustvo prvi put opisale i podijelile tek nedavno na društvenim mrežama pokreta Nisam tražila/Nisi sama.
* * *
Možemo žene htjeti više razumjeti. Time se pomičemo iz pozicije nedovoljno empatičnih i nezainteresiranih za razumijevanje seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja tražeći odgovore na svoja zašto pitanja koja se, bez iznimke, sva odnose na nju: Zašto ona nije...zašto ona je...zašto sada... zašto tada... Trebamo odustati od ideje da ćemo dobiti odgovore u par jednostavnih i jasnih rečenica koje ne premašuju kognitivnu i emocionalnu angažiranosti zašto? – zato razine.
Jer za osnovno razumijevanje bilo kojeg traumatskog iskustva, osobito seksualnog zlostavljanja, potreban je otvoren um, empatijski kapacitet, iskrena zainteresiranost, volja i vlastita strpljivost u tome da bolje razumijemo žene koje se nose s tim iskustvom, kao i da razumijemo kako to da o tome šute.
Svaki put kada zainteresirano slušamo i ne postavljamo previše pitanja, kada u tom slušanju pokušavamo razumjeti to što čujemo, kada je iskustvo osobe važnije od našeg mišljenja o njemu (i zato mu dajemo prostora), kada imamo empatiju za to teško iskustvo - tada čujemo i pozadinu iz koje osoba govori i bolje razumijemo njen unutarnji svijet. U takvom se odnosu razotkriva i sam odgovor na pitanje zašto netko šuti o teškom iskustvu – a svaka osoba ima svoj jako dobar razlog za šutnju.
Postajemo bliži i pomičemo prepreke koje sprečavaju mnoge djevojke i žene da govore, da budu osnažene, a onda i prijavljuju zlostavljače. Prepreke su u značajnoj mjeri u njihovoj okolini - u obitelji, u važnim odnosima, na radnom mjestu, u društvu. U nama s kojima se ne usude pričati o sebi.
Još jednom, važno je razumjeti neke od prepreka zbog kojih se osoba povlači ili ne želi govoriti o svom traumatskom iskustvu:
Umjesto postavljanja prepreka, možemo htjeti razumjeti više. To činimo kada joj vjerujemo, pažljivo je slušamo, ne prosuđujemo i ne osuđujemo. Kada stavimo malo sa strane svoja očekivanja i ideje, kao i prijedloge i rješenja. Htjeti razumjeti više znači i htjeti vidjeti kakvo je to naše društvo u kojem se događaju seksualna uznemiravanja i zlostavljanja, tko smo i kakvi smo ljudi? Koji su sve društveni uvjeti koji omogućuju javljanje i održavanje zlostavljačkih obrazaca? Prepoznajemo li ih? Kako ih svatko od nas održava i sudjeluje u njima? Kakvi su obiteljski odnosi u kojima djevojke o takvim iskustvima ne govore svojim roditeljima ili drugim osobama od povjerenja? Kakva obiteljska i životna iskustva oblikuju zlostavljače? Kako provoditi prevenciju, prepoznati rizične obitelji i pojedince?
Što nas sprečava da prekinemo šutnju? Zasigurno možemo gledati drugačije na licemjeran kriterij po kojem se samo žrtvu pita zašto šuti. Promjena i skupljanje hrabrosti nije samo njezin zadatak jer ona već jest nevjerojatno hrabra.
.jpg)