PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

ZAŠTO? Nadomak smislu

Koji je smisao života? Zašto sam ovdje? Koja je moja svrha? Zašto postojim? Čemu sve to? Teška pitanja, i ne baš jednostavni odgovori.

925STUDIO

Preludij za potragu za smislom

Baš nas ovaj život izaziva. Gura do krajnjih granica. 

Deset dana prije kraja 2020. godine pripremljen je tekst o potrazi za smislom života. U sasvim drugačijem kontekstu. U kontekstu zahtjeva za prilagodbom koji je prošla godina stavila pred nas i u kontekstu ponovne potrage za smislom koja se događa periodično u našim životima i koja se posebno događa u izazovnim situacijama. Zapravo, ne odmah nakon što se dogode. Onda smo u modu preživljavanja. Najbolje što možemo. Pitanja dolaze poslije nekog vremena. Kada se sve pomalo smiri. I zato smo odučili objaviti tekst o potrazi za smislom života odmah poslije Nove godine. Prošlo je devet mjeseci od zagrebačkog potresa, pandemija još traje, no pomalo smo se prilagodili. Pred nama su bili neki drugačiji blagdani. Vrijeme u kojem živimo tražilo je nova rješenja. Da dobijemo ono što nam treba, da damo ono što želimo dati. To je zvalo na novi pogled na sebe i svijet u kojem živimo (globalno i unutar naših „malih“, svakodnevnih svjetova). 

I onda potres u Banovini. Užasni gubitci. Potpuni gubitak kontrole i bilo kakve predvidivosti.

Bespomoćnost. Tuga. Ljutnja. Očaj. Suze.

Potom podizanje ogromne energije. Ogromne. Postajemo jedno. Na trenutak se gube granice mene i tebe i postajemo ljudi. Tu smo jedni za druge. Na sve načine koje možemo smisliti. Najugroženijima pružamo svu moguću podršku. Čistimo gradove, šaljemo hranu i sve drugo što treba. S njima  tražimo utjehu. Plačemo. Radimo. Slušamo ih. Dijelimo zajedničku tugu. Dijelimo energiju. Da izdržimo. Jer sada je važno izdržati, preživjeti. Sačuvati „zdravu pamet“. I svima nam to treba. Treba nam taj zajednički napor. Onima koji su izgubili puno potreban je osjećaj da nisu sami. Da su dio društva koje suosjeća i brine. Nama ostalima potreban je osobni doprinos lakšem nošenju s gubitkom.  Koliko možemo. I kako znamo. To vraća vjeru da nismo bespomoćni čak i kada priroda oduči drugačije. I to je najbolje što sada možemo. 

A kasnije… doći će pitanja o tome što sve to znači za naš život. I koji je smisao. Taj je tekst tu i čeka na vas.


* * *


Tragate li za smislom života? Odgovorima na pitanja poput Zašto sam ovdje?, Koja je moja svrha?, Zašto postojim?, Čemu sve to?. Teška pitanja, i ne baš jednostavni odgovori. Danas, u ovoj suludoj i brutalno ograničavajućoj situaciji, situaciji pandemije, vjerojatno se pitamo još i više. Gubimo dio svog života. Stvari koje su nam davale neku razinu smisla, poput nekih društvenih uloga, zanimljivih prilika za nova iskustva, planova za budućnost. Čak i ako smo imali jasnoću o sebi i odgovor na pitanje kamo stremimo, sada većina toga traži ponovni unutarnji pogled. Suočavamo se s bespomoćnošću, neizvjesnošću, gubitkom, kaosom. Nije lako.

Međutim, u nama ljudima leži želja da razumijemo sebe i svijet oko nas, ona nas tjera na stalnu potragu za smislom. 

Ta je potraga ponekad motivirana našom potrebom za stalnim rastom. Jeste li znali - ako se ne razvijaju, svi živi organizmi počinju odumirati? Razvoj i napredak suštinska je potreba svakog živog bića. Potraga za smislom prirodni je, zdravi dio života, ona nas potiče na traženje novih prilika i izazova, ona hrani našu želju da zaista razumijemo ono što nam se događa. I ono dobro i ono loše. Ako pogledate unatrag u svoje živote, primijetit ćete da se pitanje smisla češće pojavljuje u trenutcima kada život nije u ravnoteži. Kada nešto nedostaje (ljubav, moć, sloboda, zabava), kada izgubimo strast, osjećamo nezadovoljstvo, frustraciju. Možda i dosadu, bezvoljnost. I, naravno, u tim trenutcima stvari postaju malo kompliciranije. Tada potraga za smislom može biti motivirana našim izbjegavanjem ili nedostatkom kapaciteta da se suočimo s izazovima u našim životima. A, s druge strane, može biti i znak naše proaktivnosti, znatiželje i želje da život ponovo dovedemo u ravnotežu, boljim razumijevanjem toga kako smo i onog što se događa oko nas. Važno je prepoznati ovu razliku. Neka povremeni osjećaj besmisla ne postane opravdanje za povlačenje i neživljenje života u njegovom punom bogatstvu. I ne zaboravite, ne možemo istinski osjetili ljubav, strast, ponos, a da istim intenzitetom ne osjećamo bol, tugu, bespomoćnost. Ili si dopuštamo ili ne dopuštamo osjetiti. Ne možemo birati, jedno bez drugog ne ide. Baš kao i život. 


* * *


Osjećaj smisla povećat će se ako prihvaćamo (i razumijemo) sebe, ako imamo osjećaj da možemo utjecati na svijet u kojem živimo i ako imamo osjećaj da se u njega uklapamo. 

Prihvaćanje sebe (samoprihvaćanje) je prihvaćanje svega onoga što jesmo. Dobrog i ne tako dobrog.

Samoprihvaćanje uključuje prihvaćanje kako izgledamo, samozaštitu od negativnih kritika te vjerovanje u naše sposobnosti.

Čini se zahtjevno, zar ne? Svi imamo teška iskustva oko ovih tema. Ne volimo neki dio sebe, negativne kritike nas pogađaju, imamo osjećaj neuspjeha. Zašto je tako? Odrastamo u svijetu u kojem nema dovoljno empatije. Ako su roditelji u godinama kada smo počeli formirati naš identitet i bili podržavajući i puni razumijevanja, onda nam je u životu postojao neki član obitelji, učitelj, prijatelj, vršnjak koji nas nije razumio, niti podržavao. Možda nije ni odobravao ono što jesmo. A da ne govorim o društvenim utjecajima kojima smo stalno izloženi. Na primjer mediji koji prodaju poželjni i naizgled općeprihvaćeni životni stil. Nije neobično da postajemo ovisni o prihvaćaju i odobravanju drugih i da je teško pronaći unutarnji kompas za to što jesmo. Put prihvaćanja sebe počinje s odustajanjem od samobičevanja za svaku pogrešku koju smo napravili u odnosima s partnerom, prijateljima, kolegama, u školi, na poslu. Poznat vam je taj osjećaj? Meni je (Ispala si smiješna! prevodim: misli - glupa sam, nesposobna, nedorasla; osjećaj - sram, sram, sram, ljutnja na sebe, osjećaj manje vrijednosti; tijelo - nemir prema tjeskobi. Uh!). U trenutku kada dođete do mjesta da napravite nešto krivo i pomislite Ovo sam skroz zeznula! bez okrutnih misli prema sebi, bez srama i bez velike tjelesne uznemirenosti, kada si možete oprostiti, na dobrom ste putu. Proces samoprihvaćanja započeo je.

Druga važna stvar koja nam pomaže u većem osjećaju smisla života je osjećaj da imamo utjecaj na okruženje u kojem živimo.  Imamo li oko sebe prijatelje koji nas vole i podržavaju, vršnjake/kolege s kojima dijelimo slične vrijednosti, posao koji nas ispunjava? I da, mnogi od nas to nemaju. Možda smo u situaciji da smo neko vrijeme u danu okruženi ljudima koji nisu podržavajući i žive nama neke strane živote, možda sada radimo nešto što nas ne ispunjava, učimo nešto što nas ne zanima. Bez obzira na takav moguć scenarij, mi imamo moć utjecati na neki dio prostora u kojem živimo.

Naš je izbor kako provodimo vrijeme (u aktivnostima koje nas hrane ili onim drugim), naš je izbor prepoznati prilike koje nam dolaze iz okruženja, naš je izbor okružiti se ljudima koji su dobri za našu dušu.

I ne treba nam mnoštvo prijatelja, ne trebaju nas svi kolege/učitelji/šefovi/profesori voljeti (važno je da imamo korektne odnose s njima). Treba nam nekoliko ljudi s kojima smo dubinski povezani i koji razumiju naše životne izbore. Razumiju tko smo. I podržavaju našu autentičnost. 

I na kraju, a povezno s prethodnim, osjećaj smisla veći je ako imamo jasnoću oko toga koje je naše mjesto u ovom svijetu. Ono je tamo gdje možemo živjeti svoje vrijednosti, talente, gdje možemo biti kreativni, stvarati i doprinositi. Mjesto nam je i s ljudima koje volimo. S onima koji nježno utječu na naše živote, na čije živote mi utječemo.

Stvarajući odnose s drugima, mijenjamo svijet oko sebe.

Možda vam se ovo čini preuveličano, no svaki puta kad ste u stvarnom, istinskom i autentičnom kontaktu s drugom osobom, to je mijenja. Mijenja i vas. Posljedično, mijenjamo (naš) svijet.

Rastemo, učimo, volimo. Pronađimo smisao u tome.   


Literatura
Chakraborty, T.,  Sampathkuma, K. & Muneeswaran, Y. (2017). To Exist is to Change: Preparedness to Embrace Change through Environmental Mastery and Subjective Vitality. ELK Asia Pacific Journals, 978-93-85537-03-5.
Garcia, D., Al Nima, A., Kjell, O.N.E. (2014). The affective profiles, psychological well-being, and harmony: environmental mastery and self-acceptance predict the sense of a harmonious life. PeerJ, 2:e259. 
Laszlo, B., Piko, B. & Steger, M. (2010). Meaning in Life: Is It a Protective Factor for Adolescents’ Psychological Health?. International journal of behavioral medicine, 18, 44-51.
Pillay, S. (2016) Greater self-acceptance improves emotional well-being. Harvard Health Blog, https://www.health.harvard.edu/blog/greater-self-acceptance-improves-emotional-well-201605169546
Reker, G. T. (2000). Theoretical perspective, dimensions, and measurement of existential meaning. In G. T. Reker & K. Chamberlain (Eds.), Exploring existential meaning: Optimizing human development across the life span (pp 39–58). Thousand Oaks, CA: Sage Publications.
Steger, M., Kashdan, T., Sullivan, B. & Lorentz, D. (2008). Understanding the Search for Meaning in Life: Personality, Cognitive Style, and the Dynamic Between Seeking and Experiencing Meaning. Journal of personality. 76. 199-228. 


Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost