Čekam godišnji. Odradit ću još tri, četiri dana i onda ništa ne želim raditi. Samo ću se razvlačiti po stanu i bivati s obitelji. Nešto ću kuhati, pospremati i družiti se s prijateljima. Želim raditi ono što mi fali u mom svakodnevnom rasporedu. Ali – taj trenutak još nije došao! Raspored kaže da ovaj utorak ujutro trebam (ispravim u glavi ovo trebam u hoću/želim) napisati par rečenica o zahvalnosti. Marina je rekla da hoće od svakoga nešto kratko o zahvalnosti. Gdje baš zahvalnost?! Otpor koji osjećam prema tome gotovo se može materijalizirati. Zamišljam kojeg bi oblika, boje, veličine bio taj otpor. Došla mi je slika mrkog i strogog profesora u sivom odijelu. A zahvalnost mi je kao velika baby roza šećerna vata. Nisam očekivao da će se taj profesor potpuno rastopiti nad prizorom šećerne vate i pretvoriti se u malo zaigrano dijete. To je bio prvi znak da ću možda i nešto napisati. Drugi je znak bio papirić koji je ispao iz vrtićkog ruksaka moje kćeri na kojem je pisalo: Baš je lijepo biti ja, ljepota svijeta u meni sja. Ponovio sam to par puta u sebi i podsmjehnuo se. Ostatak vremena nisam mogao izbaciti tu rečenicu iz glave… baš je lijepo biti ja. Iz zanesenosti me trgnula misao o prolaznosti vremena i još svega sat vremena na raspolaganju da nešto napišem. Znam već dulje vrijeme kako je osjećaj zahvalnosti povezan s boljom kvalitetom života i generalno većom dobrobiti. Ako upišete zahvalnost u Google tražilicu, izaći će više od milijun znanstvenih članaka u kojima je jedna od ključnih riječi zahvalnost. Sposobnost da osjetimo zahvalnost dio je optimalne samoregulacije kojoj svi težimo i koja definira mentalno zdravlje. (Zadnje tri rečenice bile su potrebne kako bih udobrovoljio strogog profesora u sivom odijelu.)

Nije mi dugo trebalo da iskreno osjetim zahvalnost na svim ljudima koji mi nedostaju i za koje ne pronalazim mjesta u svakodnevnom rasporedu. Osjećaj da mi fale motivira me da posegnem za njima i njihovim društvom. Upravo su moji prijatelji utkani u osjećaj kako mi je lijepo biti ja i svjestan sam da su oni ljepota svijeta koja u meni sja. Zahvalan sam što sam uspio savladati vještinu povezivanja s drugima i što sam dopustio da mi drugi budu važni i ostave traga u mome životu. Dugo sam podrazumijevao da je mogućnost da se povežemo nešto što svi imamo. Svakodnevni rad s ljudima naučio me kako svi imamo potencijal da se susretnemo i hranimo iz kontakta. Kako bi se taj potencijal razvio u vještinu, važno je da donesemo odluku, postanemo svjesni potrebe za drugima i fokusirano radimo na povezivanju. Budite blagi prema sebi pri tome i nemojte odustati. Zahvalan sam na sposobnosti učenja. Nikada nije kasno za učenje kako voljeti i biti voljen. Jedva čekam godišnji.