PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Zahvalnost: veliki ljudi

Primala sam transfuzije krvi stranaca kojima nikada neću moći izravno zahvaliti. Znam samo to da su vlasnici A+ krvne grupe jednog dana odlučili pokloniti dio sebe strancu kojemu će ona značiti toliko puno toga. Još uvijek pamtim trenutak kada mi se zahvaljujući njima u tijelo vratio osjećaj topline.

925STUDIO

Nedavno sam dobila priliku osjetiti posebnu vrstu zahvalnosti prema ljudima koji nas okružuju. Neke od njih nisam nikada srela niti neću, neki su bili stranci, ali to više nisu, a neki su oduvijek bili ovdje, a da nisam bila svjesna kakvo su blago. Intenzitetom je moj osjećaj zahvalnosti prema svima njima toliko snažan da ga živo osjećam i sada dok o njemu samo mislim i pišem. 

Trebao je to biti više-manje rutinski zahvat, operacija zdjelične endometrioze, bolesti praćene bolnim menstruacijama i priraslicama u raznim zakutcima ženskih reproduktivnih organa i zdjelice, a koja pogađa tako veliki broj nas, čak 10%. Prođu godine prije nego li ju liječnici uspiju pronaći i prepoznati i prije nego li vam se ukaže prilika da se vaše ime nađe na dnevnom redu jednog od rijetkih kirurga specijaliziranih za to stanje u našoj zemlji. Ginekolozi su još uvijek nedovoljno senzibilizirani za ovu bolest, a osiguravanje liječenja ženama kojima je ono potrebno svedeno na tek desetak liječničkih kreveta u državnim bolnicama. Vrijeme je da budemo vidljivije i glasnije, drage žene! Niti jedna od nas ne bi trebala čekati mjesecima i godinama na liječenje samo zato što znamo kako izdržavati bol. 

Trebala sam se probuditi s tri točkice na svom trbuhu. Trebala sam se i moći vratiti svom uobičajenom životu i poslu nakon 3 tjedna. Svjesna sam toga da je trebanje dosta nepouzdana kategorija. 

Laparoskopska operacija krenula je krivim putem i pretvorila se u kompliciran zahvat nakon kojega sam se probudila s trbuhom potpuno umotanim u gazu i velikim rezom koji se protezao sredinom mog trbuha. Žila se našla na neobičnom mjestu – tako kažu. Prvi tren nakon buđenja bila sam gotovo sretna misleći kako je najgore iza mene, nesvjesna stanja u kojem zapravo jesam. Bad luck, bile su između ostalog riječi liječnika. Ako ništa drugo, endice, kako joj mnogi tepaju u želji da ju učine simpatičnijom, više nema.

U danima i tjednima oporavka koji su uslijedili događao mi se težak intenziv iz razumijevanja moje neraskidive povezanosti sa svijetom i prilika da osjetim posebnu vrstu zahvalnosti prema ljudima koji su u trenutcima nečije nemoći i ranjivosti spremni biti tu

Za vrijeme operacije izgubila sam puno krvi. Zbog toga sam tijekom i nakon zahvata primala transfuzije krvi stranaca kojima nikada neću moći izravno zahvaliti na tome. Znam samo to da su vlasnici A+ krvne grupe jednog dana odlučili pokloniti dio sebe strancu kojemu će ona značiti toliko puno toga. Još uvijek pamtim trenutak kada mi se zahvaljujući njima u tijelo vratio osjećaj topline.  

Medicinske sestre, te nepoznate žene kojima ništa moje nije bilo strano niti previše. Spremne su sjesti uz tvoj krevet usred noći i pričati priče o padanju i ponovnom ustajanju, o bolnosti ljudskog iskustva i koje nisu isključivo osobne, koje svi mi prije ili kasnije doživimo. Ono što je sigurno, bolnost je lakše podnijeti kada u njoj nismo sami. Dovoljno je da je uz nas potpuni stranac spreman nam biti najbliži na svijetu. 

Prijateljice koje postaju sestre. U tim prvim danima umivaju te i kupaju vlažnim maramicama. Skrivajući se od liječnika, krijumčare svoje domaće juhe jer se baš od njih ozdravljuje. Poklanjaju plišana bića koja se nikada ne bi usudio sam zatražiti jer možda baš ne priliči godinama (ili radnom mjestu ili čemu sve već ne). A onda se uloviš kako s tim životinjskim stvorenjima noću u bolnici vodiš ozbiljne razgovore i osjećaš se bolje. 

Majka kojoj napokon dozvoliš da to bude. Da te hrani i drži za ruku u trenutcima kada se čini da ovo nikada neće proći. Tuđe majke i očevi koji brinu o tebi baš kao da si njihova. Partner uz kojeg se šuškaš i koji čuva tvoj mir. Kolege s posla koji ti daju prostora da tvoj jedini posao bude pobrinuti se da ponovno budeš dobro preuzimajući i tvoj dio posla na sebe. 

Tek kada sam se po prvi puta kao odrasla našla u situaciji da nisam mogla brinuti o sebi sama, uspjela sam jasno kao nikad ranije ugledati silinu bliskih ljudi, ali i potpunih stranaca koji će tada biti tu da se za nas pobrinu. Nekima će to biti posao i bit će za to plaćeni, što tu brigu ne umanjuje. Dio će njih to učiniti iz čiste ljubavi prema nama. Umirujuće je znati da kao ljudi imamo kapacitet za toliko davanja i zahvalna sam na iskustvu kroz koje sam to mogla tako intenzivno osjetiti. 

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Veze: svađamo se

Petra Čeč
psihologinja i edukantica psihoterapije pod supervizijom
volim, brinem, rastem