Za ovu mi je godinu na izmaku teško naći superlative. Bila je izazovna i uglavnom sam za sve živo radila kao konj. Ništa nije išlo spontano i lako, sve što se moglo zakomplicirati – zakompliciralo se… Nije mi dalo da odahnem. Dolaze malo opušteniji dani i ispratit ću je sa zadovoljstvom. Zahvalna sam što sam preživjela, stoički i na nogama. Evo pusu si dajem.
Zahvalna sam svojoj izdržljivosti i marljivosti, optimizmu i činjenici da se mogu puno toga odreći i trpno ostati na jednom mjestu, dugo. Hvala mom međimurskom mentalitetu na bezgraničnom trudu i tvrdoglavom upiranju. Zahvalna sam što pod pritiskom izvučem iz sebe i zadnje atome snage i što se mogu smijati kaosu, cijeniti svakodnevicu i pokušati svaki dan ispočetka. 

Ne znam kako je vama, no moj je dojam iz života, ali i savjetovališta da u odrasloj dobi nismo baš veliki fanovi svojih obrambenih mehanizama. Nekako nam je, ako smo se barem malo pozabavili sobom, do tridesetih jasno da su te naše sheme nastale kao odgovor na neke težine u kojima smo rasli. Kada krenemo na terapiju, velikim dijelom nastojimo prepoznati svoje obrasce i osloboditi se njihovog automatskog pojavljivanja. Sjajna je stvar, čak i istraživanja potvrđuju, da mi kroz psihoterapijski rad zaista uspijevamo doći do puno promjena koje su vidljive i na anatomskoj, tj. neurološkoj razini. Ponekad je razlika između dobrog i lošeg terapeuta u tome koliko brzo krše obrambene mehanizme i stare obrasce – poanta nije da prekrižimo stare sebe, poanta je da naše stare verzije preuzmu kada je potrebno, a ipak na scenu puste i neke nove načine. Iako puno toga možemo postići na terapiji, u stresnim situacijama često (opet) ponavljamo naš obrazac. I osjećaj je kao da smo obuli neke stare, ali preudobne cipele, neke koje same znaju svoj put i same odlučuju kamo ćemo krenuti. 

Zato vas samo želim potaknuti da se zahvalite onom sebi koji je te cipele razgazio, dobio brojne žuljeve i svaki ih put obuvao iznova. Taj vas je ja doveo do ove točke sada i omogućio da postanete ja koji jeste. Nemojte ga sasvim zatirati, barem ne prije nego ga izgrlite. Njegove su cipele za preživljavanje.  Upravo se tim cipelama i staroj sebi koja je na svojim leđima ponijela ovu godinu zahvaljujem. U situacijama krize važno je neke stvari dobiti na mišiće i nastaviti funkcionirati iako nam se svijet koji smo znali urušava. Treba nam vremena da pregrupiramo snage i da shvatimo tko smo sada u ovim novim okolnostima koje nismo priželjkivali. Zato sam zahvalna i svim sranjima koja su isplivala – bila su tu već i prije pa je poštenije znati na čemu smo, bez ikakvog fejkanja. 

Kada bih radila popis za godinu koja dolazi, željela bih upravo manje svih ovih stvari kojima sam sada zahvalna. Paradoksalno. Čvrsti su ti stari oklopi i zato bi bilo dobro barem malo omekšati u idućih 12 mjeseci.

Biti manje izdržljiva, a više uživati. Manje raditi i manje se stiskati. Više živjeti, a manje preživljavati. Biti mekša, a ne tvrđa.

Da prizovem tu energiju, prvo sebi dajem počast i hvalu. Još ne znam što će biti dogodine, no bit će iskrenije i dublje.