PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Zagrli se - o suosjećanju prema sebi

Suosjećajanost prema sebi traži hrabrost. Veliku hrabrost da u trenutcima kada nam je teško ne potisnemo tu groznu neugodu stanja u kojemu jesmo i pravimo se da se ono ne događa. Osjetiti težinu i priznati si da nam je nešto teško i scary, a da se pritom ne osuđujemo i ne ljutimo na sebe, nije nimalo lako. Prvi je to korak u razvoju suosjećanja prema sebi.

925STUDIO

Suosjećati s težinom i patnjom drugih beskrajno je važno. Većina će se nas s lakoćom složiti. Tako kreiramo pravednije, humanije i sretnije društvo i samo se tako kolektivno razvija i raste. Međutim, kada je teško, čak je 78% ljudi suosjećajnije prema drugima nego prema sebi. Kako to da je tako puno nas spremno sebi uskratiti razumijevanje, ohrabrivanje, navijanje, nježnost i podršku onda kada nam je teško iako ih lako i bezrezervno pružamo drugima kada je to potrebno?   

Imati suosjećanja prema sebi znači primijetiti kada nam je teško, željeti si dobro u tim trenutcima, nježno se odnositi prema sebi i imati želju i namjeru na mudar način umanjiti neugodu i patnju koju osjećamo. Iako je posljednjih mjeseci bilo baš puno prilika za suosjećajno ponašanje prema sebi, nije to baš lako. Evo i nekih razloga zašto. 

Mnogo je nas rano iz svoje okoline automatski progutalo ili tijekom života razvilo vjerovanje da ćemo stalnim kritiziranjem sebe postati bolje verzije nas. Posljedično, možda već godinama vjerujemo tom strogom sustanaru, unutarnjem glasu, koji nam tijekom dana (nerijetko i noću) šapuće (nerijetko i vrišti) kako smo trebali ili bismo trebali nešto učiniti ispravnije, više, bolje, jače, uspješnije. Taj nam glas govori iz ljubavi - pomislimo - da nama bude bolje. Brine o nama. Ako se kritiziramo, sigurno idemo naprijed. Tako rastemo. Mi to samo sebe motiviramo. Želimo si dobro. Da budemo bolji, uspješniji, prikladniji, privlačniji, uklopljeniji, baš taman. Zapravo i više od taman. Mislimo, ako se prestanemo kritizirati, nešto sigurno neće biti u redu. Opustit ćemo se. Stagnirati. Svi i sve će nas prestići. A možda će nas svi i sve i manje voljeti ili čak napustiti.  Možemo povjerovati kako je samokritičnost najbolji put, pogotovo u trenutcima krize. Međutim, to stvarno - ali najstvarnije - uopće nije tako.

Kritizirajući sebe, mi ne rastemo.

Niti nas takav odnos prema nama samima podržava. Mnogo je vjerojatnije da nas svaki put potopi duboko na dno bazena. I onda još malo zadrži pod vodom. Brojna istraživanja danas to potvrđuju. Sklonost kritiziranju sebe povezana je s narušenim mentalnim zdravljem, stalnom zabrinutošću, paničnim napadima i depresivnim simptomima. Pojačava osjećaj srama, ne osnažuje nas i kreira negativnu sliku o našem tijelu i o nama kao osobama. Jedna zanimljiva studija pokazala je da kritizirajući sebe, naš mozak i tijelo ulaze u takozvanu reakciju prijetnje i obrane. Kritiku koju uputimo sebi naš mozak doživljava kao prijetnju (bez obzira što ona dolazi od nas samih) pa reagira pokretanjem sustava obrane kako bi nas zaštitio od te (vlastite) prijetnje. Taj sustav obrane naše tijelo brzo ispuni hormonima stresa koji zapravo samo umanjuju našu motivaciju za ponašanje koje želimo promijeniti ili postići.

Samokritičnost nas zapravo paralizira. 

S druge strane, ukoliko u trenutcima težine i neugodnih emocija odaberemo biti suosjećajni prema sebi, naš mozak i tijelo reagiraju potpuno drugačije i postaju nam saveznici. Kada se prema sebi odnosimo s razumijevanjem, tada se osjećamo zaštićeno i sigurno, a naš mozak potiče proizvodnju takozvanih sretnih hormona u tijelu koji su sjajna podrška i motivacija za neka nova ponašanja. 

U situacijama kada nam je teško, radije zamahnemo bičem u našem pravcu nego što biramo suosjećati sa sobom jer vjerujemo kako je iskazivanje suosjećanja prema sebi znak slabosti i znak samosažaljenja. Ovo je česta predrasuda o suosjećanju prema sebi. 

Suosjećajanost prema sebi traži hrabrost. Veliku hrabrost da u trenutcima kada nam je teško ne potisnemo tu groznu neugodu stanja u kojemu jesmo i pravimo se da se ono ne događa. Osjetiti težinu i priznati si da nam je nešto teško i scary, a da se pritom ne osuđujemo i ne ljutimo na sebe nije nimalo lako. Prvi je to korak u razvoju suosjećanja prema sebi. Kada se otvorimo prema težini koju osjećamo, to nas pokreće da potražimo rješenje za situaciju u kojoj se nalazimo. Suosjećanje nas tako usmjerava prema većoj dobrobiti. Baš zato nema razloga bojati se da ćemo zbog suosjećanja prema sebi zaglaviti u nekom beskonačno nepomičnom stanju, postati lijeni i prestati rasti.

Zdravo je suosjećanje prema sebi i mudro. Potiče nas da biramo pametna ponašanja kada primijetimo da nam je teško.

Na primjer, možda ti se večer prije ispita može učiniti kako bi baš bilo suosjećajno prema sebi dati si da pogledaš novu seriju jer znaš da će te to opustiti. I to stvarno može biti dobro rješenje za oslobađanje osjećaja napetosti koji osjećaš zbog ispita. Trenutak u kojemu to prestaje biti suosjećajno (i mudro) rješenje je kada odlučiš u toj noći pogledati nekoliko sezona te serije i sutradan na ispitu padaš u nesvijest od umora. 

Suosjećanje prema sebi u krizi razumije nas, podržava i nastoji nam mudro pomoći dok nas pritom tretira onako kako bismo se mi odnosili prema nekome do koga nam je baš jako, jako stalo. 

Zamisli da tebi najbliže biće, frend, cura, dečko, ima problem koji tebe mori. Što bi bile tvoje riječi, ton, pokret kojim bi pokušao suosjećajno – hrabro, dobronamjerno i mudro pomoći? Pokušaj tako popričati sa sobom. Neka to bude tvoj početak traganja za suosjećajnijim sustanarom. Ljepše je živjeti s njim. 


nastavi čitati

Strah: što drugi misle o meni?

Josipa
Edukatorica, istraživačica i psihoterapeutkinja
brinem, tko sam