PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Voljela bih da me voliš

Prvi je ljubavni odnos ustvari mjesto potpune ranjivosti – biologija nas tjera na akciju i na otvaranje, što samo po sebi donosi i veliki rizik/strah (da ćemo biti odbačeni) i nadu (da ćemo biti prihvaćeni). Sve što tom iskustvu zaljubljivanja i prvih veza pripada u neku ruku može obilježiti naše kasnije odnose.

Ljubav kao univerzalno ljudsko iskustvo

Krajem prvog razreda srednje u autobusu kojim sam svaki dan išla do škole za oko mi je zapeo plavooki dugokosi dečko. Ustvari, pomalo je podsjećao na Petra Grašu koji se tada tek probijao na sceni. Iako mi je danas to nezamislivo, u to mi je vrijeme bio jako zgodan. Dečko iz busa često je nosio crnu majicu s ogromnim crvenim znakom Red Hot Chili Peppersa. I marte, naravno. Duga kosa i tome pripadajuća alternativa u ono su vrijeme zaista bili IN. I, objektivno, dečko iz busa bio je presladak. I prilično kul, za razliku od mene koja sam na dnevnoj razini promišljala kako se namjestiti da se ne vidi da sam nesigurna. Nekoliko sam ga mjeseci vrlo otvoreno gledala. Raspitala sam se tko je i u koju školu ide, a onda sam izvukla tu zericu hrabrosti i nazvala ga, iz javne govornice, da me nitko doma ne čuje jer još nije bilo vrijeme mobitela, a kućni je telefon stajao u centru kuće, daleko od ikakve privatnosti. Dečko iz busa poljubio me za moj 15. rođendan i ostali smo zajedno iduće tri i pol godine. I sad dok ovo pišem, dvadesetak i više godina kasnije, pomalo se smijuljim prisjećajući se svih detalja. Taj mi je odnos u tom trenutku zaista postao centralan i mogu čak reći da mi je spasio život: kroz tu sam prvu pravu uzvraćenu ljubav stekla podršku i najboljeg prijatelja s kojim sam rasla, počela graditi samopouzdanje i smisao. Pišem ovo ne zbog vlastitog otkrivanja, nego zato jer mislim da je riječ o univerzalnom ljudskom iskustvu, procesu koji se događa svima i za sve nas ima ogromnu važnost. Svi se zaljubljujemo, volimo, patimo zbog ljubavi, mirimo se i prekidamo.

Sve što tom iskustvu zaljubljivanja i prvih veza pripada u neku ruku može obilježiti naše kasnije odnose. Način na koji se povezujemo s onima koji su nam intrigantni, koliko povjerenja imamo, koliko ih blizu puštamo…

i još puno toga…zasigurno je pod utjecajem toga jesu li nam prva iskustva bila obilježena tihim patnjama i neuzvraćenim pogledima, praćenjem nedodirljivih, teškim prekidima ili pak vedrom prštavom razmjenom koju smo u nekoj fazi života prerasli. Iz ovih stručnih cipela znam da je i pitanje u koga se zaljubljujemo jako pod utjecajem dinamike u obitelji u kojoj smo odrasli. Neki psihoterapijski pravci jako naglašavaju i da na naše veze jako utječe kvaliteta odnosa s roditeljem suprotnog spola, no o tome će biti riječi u nekim budućim tekstovima. 

Nije do srca nego do glave

Kao i na početku ove moje priče, u razdoblju srednje škole velik broj ljudi po prvi se puta jako zaljubljuje. Te su emocije preplavljujuće i obilježene su snažnom tjelesnom komponentom. Kada se sjetim sebe, sama činjenica da mi je netko toliko fizički privlačan da osjećam tjelesne reakcije bila mi je zapanjujuća. Svi već znate - onaj tko je jako zaljubljen ima poteškoća u koncentraciji i mišljenju, stalno razmišlja o osobi koja mu se sviđa, osjeća preplavljujuće uzbuđenje, intenzivne senzacije u trbuhu, noge mu se tresu. To ima i fiziološku podlogu, a neuroznanstvenici koji istražuju utjecaj ljubavi na mozgovne regije naglašavaju da su u pitanju vrlo kompleksni moždani procesi. U prvoj fazi zaljubljenosti luči se dosta kortizola, hormona koji je vezan uz stres i reakciju bori se ili bježi koja je posve evolucijska. Kada nam se netko počinje sviđati nismo sigurni hoće li nam simpatije biti uzvraćene, hoće li nas odbiti, hoće li prvi kontakti i izlasci proći dobro, što druga strana očekuje i kada napraviti koji korak. Kada se veza realizira, naš mozak doslovno preplave i zaliju dopamin i oksitocin, posebice ona područja mozga koja su zadužena za euforiju, osjećaj ugode i nagrađivanje. Nevjerojatno je da su kod korištenja sredstava ovisnosti aktivirana ista područja u mozgu! Kako se aktivira baš to područje mozga zaduženo za nagrađivanje, mi žudimo za tim nekim baš zato jer se zbog njega/nje osjećamo tako dobro! Možemo imati dojam da smo potpuno ovisni o potencijalnom partneru/partnerici i imamo porive koji uključuju razne tjelesne razmjene, od maženja, ljubljenja pa do spolnih odnosa. Uz to se otkrilo da se u istoj fazi zaljubljenosti deaktiviraju ona područja mozga koja su odgovorna za osjećaj straha, ali i područja koja su zaslužna za donošenje odluka. Zanimljivi su nalazi znanstvenika da zaljubljenost smanjuje naš osjećaj stresa, smanjuje krvi tlak, povećava osjećaj sigurnosti i povezanosti te stišava osjetljivost na bol. Bez obzira na to kojeg smo spola/roda i seksualne orijentacije, svi prolazimo kroz isti fiziološki proces i iskustvo.

Koja je važnost prve veze?

Kada gledamo genezu ljubavnih interesa kod mladih, krajem osnovne škole velik dio mladih uglavnom već ima prva iskustva zaljubljivanja i nekih kratkih, prolaznih veza. U srednjoj adolescenciji zaljubljenost prerasta u seksualne veze dok krajem adolescencije mladi već budu spremni i upustiti se u dugotrajnije odnose. Kada se god dogodila, istraživači ističu da je prva veza koja se realizira posebno stresna: u nečemu smo prvi puta i nemamo slično iskustvo iz kojeg bismo crpili paletu ponašanja i situacije na koje bismo se naslonili. U tim prvim zaljubljenostima još istražujemo kako, eksperimentiramo, pitamo se kako se ponašati, analiziramo i strahujemo. Opterećuje nas potreba da se svidimo i budemo prihvaćeni.

Prvi je ljubavni odnos ustvari mjesto potpune ranjivosti – biologija nas tjera na akciju i na otvaranje, što samo po sebi donosi i veliki rizik/strah (da ćemo biti odbačeni) i nadu (da ćemo biti prihvaćeni). Ranjivost ljubavnih početaka usložnjava i razdoblje u kojem ih proživljavamo.

Studije iz područja cjeloživotnog razvoja navode da je posebno rizično kada se zaljubljujemo ili pak u veze ulazimo dosta rano tijekom adolescencije ili pak relativno kasno, s našim subjektivnim osjećajem da kaskamo za našim vršnjacima. Uz to, čini se da je rani ulazak u partnerske odnose posebno osjetljiv i rizičan za nas djevojke – u literaturi se može naći da je stupanje u veze u ranijoj dobi kod cura povezano s bržim ulaskom u pubertet, izraženijim tjelesnim sazrijevanjem i jasnije definiranim ženskim atributima. Tada se cure uglavnom povezuju sa starijim dečkima, a što su dobne razlike veće, kao da je za djevojke veća šansa da će prijeći svoje granice bez obzira na to koliko su spremne na neke korake. U našem istraživanju adolescenata u Hrvatskoj vidjeli smo da je otprilike 40% adolescenata u vezi, a toj se brojci treba pribrojiti i određeni postotak onih koji su prekinuli vezu. Ako se i složimo da je barem polovica mladih u srednjoj školi imala iskustvo bivanja u vezi, dobar dio onih koji nije želi biti primijećen i sanjari o ljubavi. Opisala sam na svom vlastitom primjeru – bila sam posve pogubljena i osjećala sam se gotovo nevidljivom u srednjoj školi. Ušuškanost koju mi je donijela zaljubljenost i uzvraćena ljubav pomogle su mi da upoznajem sebe i gradim svoj identitet. Iz nekih događaja koji su se odvili kasnije, sada mogu reći i da je relativno brz ulazak u vezu koja je jako dugo trajala nešto manje godio mojoj samostalnosti pa sam tek u kasnijim godinama učila biti sama. Potrebna su nam i iskustva povezivanja s drugima, ali i sposobnost da budemo sa samima sobom da bismo jednog dana imali kapaciteta za dugotrajniji odnos. Gore sam spomenula da je rizično i kada u prve odnose ulazimo kasnije – studije govore da je takvo iskustvo popraćeno osjećajima samoće i preispitivanja vlastite vrijednosti, a kod nekih mladih može biti vezano uz sniženo raspoloženje, osjećaj besmisla i letargije.

Može li ljubav biti opasna?

Razni su prevencijski znanstvenici ispitivali kako veze utječu na kvalitetu života mladih te su se složili da je za odgovor na to pitanje vrlo važno ispitati koliko je veza kvalitetna, koliko je intenzivna, kako je utjecala na prijašnja prijateljstva, ali i upoznavanje novih ljudi, ima li nekih efekata veze na odnos s roditeljima. Štetno je kada se zbog ulaska u vezu i zadržavanja tog odnosa odlučimo na potpunu promjenu dosadašnjeg ponašanja i promjenu navika.

Iako velik dio nas kad smo zaljubljeni želi puno vremena provoditi s tom osobom, dobro je i dalje održavati kontakte s bliskim prijateljima, njegovati svoje interese i hobije.

Studije pronalaze da je kod djevojaka koje imaju lošu sliku o sebi često vidljivo da su u nekim vezama koje imaju ovisnički karakter. Neki su mladi u vezama u kojima partner kontrolira njihovo ponašanje, iskazuje silnu ljubomoru, određuje im s kim će se družiti, raspolaže lozinkama računa njihovih društvenih mreža i slično. Takvi odnosi nisu zdravi za razvoj i ako ste u takvoj situaciji, to je dobar alarm za traženje pomoći. Uz to, studije potvrđuju povezanost rizika za probleme mentalnog zdravlja i ljubavnih problema. To je posebno zahtjevno ako mladi imaju poteškoća i u drugim odnosima, s roditeljima ili prijateljima. Mladi se u savjetovalište jako često jave nakon velikog ljubavnog razočaranja ili turbulentnog prekida. I ja sam sa svojih sedamnaest mislila da ću zauvijek ostati s dečkom s početka ove priče. Nitko nas ne uči kako prekinuti, kako nastaviti život nakon, kako se zaliječiti i posložiti. Studije pokazuju da prekidi posebno pogađaju djevojke, kod kojih je pokazana povezanost romantičnih odnosa i depresivnosti te samoozljeđivanja – čini se da one djevojke koje imaju depresivne smetnje imaju više poteškoća u romantični odnosima, ali i obrnuto. Istraživanja pokazuju da je polovica mladih koja je doživjela prvu depresivnu epizodu imala i prekid u zadnjih godinu dana o čemu čitajte ovdje. 

“By nature we are all addicted to love … meaning we want it, seek it and have a hard time not thinking about it. We need attachment to survive and we instinctively seek connection, especially romantic connection. [But] there is nothing dysfunctional about wanting love.”
Berry, 2013
Literatura
Braithwaite, S. R., Delevi, R., & Fincham, F. D. (2010). Romantic relationships and the physical and mental health of college students. Personal relationships, 17(1), 1-12.
Connolly, J., McIsaac, C., Shulman, S., Wincentak, K., Joly, L., Heifetz, M., & Bravo, V. (2014). Development of romantic relationships in adolescence and emerging adulthood: Implications for community mental health. Canadian Journal of Community Mental Health, 33(1), 7-19.
Lenhart, A., Smith, A., & Anderson, M. (2015). Teens, technology and romantic relationships. Pew Research Center, 1-77.
Price, M., Hides, L., Cockshaw, W., Staneva, A. A., & Stoyanov, S. R. (2016). Young love: Romantic concerns and associated mental health issues among adolescent help-seekers. Behavioral Sciences, 6(2), 9.
Sloboda, Z., & Petras, H. (Eds.). (2014). Defining prevention science. New York, NY: Springer.
nastavi čitati
škola, kontakt