I.

‍

Vrtim film od proljeća do danas. Iskreno, onaj prvi lockdown došao mi je kao naručen, cijeloj mojoj ekipi. Kad su nam u školi taj petak rekli da krećemo online od ponedjeljka – tulum! Bili smo maturanti, čekala nas je državna matura, iskreno škola je smetalo i oduzima vrijeme, pripreme se peglaju vikendom u Trinomu. To je tako, svaka čast odanima i vjernima školi, da bi' riječ rekao. Tulum je trajao do nedjelje.

Potres! Usrao sam se kao nikada do sada. Ne volim se vraćati u to i ne želim kukati. Zgrada je dobila prvo narančastu pa mističnu zelenu, a da se ništa nije promijenilo u međuvremenu. Uglavnom, ako još jedan rokne, odosmo.

Moji su doma pucali, mama je radila od doma, bila je nesnosna. Kužim stres, kaos, virus, potres, ali ono – nesnosna. Tata je smišljao čarolije da spasi posao, morao otpustiti dvoje ljudi, proganjao brata da da više koji ispit jer će ga torpedirati iz stana, mene je gospodski ispoštovao jer sam valjda isti on. Voli sebe kroz mene, kako uživam u tome. Kako je prolazilo vrijeme, tulum je splašnjavao.

Gadio mi se ekran.

Sve bih bio dao da mogu uz monotoniju njezinog glasa 45 minuta o Ustavu Republike Hrvatske spavati na klupi. Šetao sam psa deset puta dnevno, pušio i ubijao orbit iz navike, iako su svi sve znali, a kao nitko ništa ne zna. Mama puši kao smuk, tata je prestao prije tri godine i sad je naporni anticigara guru.

Svibanj je donio novi život. Zaljubili smo se u klupicu.

Hodočastili smo pred taj HNK, oltar nove slobode u ovom ludilu.

Znam da još nisam stigao do tog dijela, ali – j* vam sve pa zar niste mogli staviti koji wc tamo na parkiralište kod Mažuranca, koje smeće više i dati nam ono što nas je spašavalo od ludih doma, od ludih u školi, od ludih u državi. Mene sama pomisao na tu klupicu navečer dizala iz ponora otkazane maturalne, otkazane norijade, otkazanog života. Raska nam je napisala oproštajno pismo, svakog je pojedinačno spomenula i napisala neku ludu foru, kakva kraljica. Andro – falit će mi tvoje meko Š i Andro bez -j-, oplakao sam sve što mi se nakupilo.

I tako. Upisao sam faks. Ljeto je progutalo koronu. Sve je kao prije. Dubrovnik i baba. Dala mi je da pušim, ali samo u đardinu, da me ne vidi. Ona puši od jedanaeste i zajedno sprdamo našeg gurua. Andro, zvao je dotur Luigi! I pras. Uživa, to je neki lik iz njezine serije. Ne kužim, ali kidamo se zajedno. Pomislim često da bi baba mogla umrijeti. Lupam se po glavi na tu misao. Ne mogu to.

Evo nas, studeni, zahuktava se opako vidco. Znamo samo da nitko ništa ne zna, samo Lauc zna.

Rekao je naš luđak iz filozofije jednom da ne vjerujemo onima koji su došli do istine.

Lik je rekao da ćemo znati da smo zreli kad ga počnemo za desetak godina citirati svakodnevno. Evo me, zreo prije vremena, lagano mi je dosta ovog sranja.

‍

II.

Imam jednu veliku manu. Kad u sebi prelomim kraj, bilo čega, nestanem. Zakucao me ovaj 7. 12., iako sam oduvijek mrzio obljetnice.

Redovni ponedjeljak, vraćam se s faksa, gospođa otvara vrata s dezinficijensom u rukama. Ne protivim se, ruke su se same ispružile. Cipele su ostale pred vratima da odleže. Jesam, jesam, aha. Tako je. U pravu si. Slažem se. Nemam snage. Dalje ide samo jeka njezinih rečenica, skužio sam da ne treba ni moj pogled, ni kimanje, ni odgovor. Skužio sam da me ne vidi. Ne čuje. Ne sluša. Priča s dezinficijensom u rukama, priča bez kraja, bez smisla. Očajno joj fali tata. On ju je, po mojoj skromnoj procjeni, davnih godina prestao gledati. Danonoćno radi. Ona je prokleto sama, očajna. A kad sjedne za taj Zoom i krene voditi sastanak, kužim da hladnoćom svake nenadj* rečenice potiskuje jezivu samoću.

Oni ne znaju da ona u pauzama dezinficira svaki pokušaj da bude sretna.

U sobi je kaos. Na krevetu hrpa veša, svježe opranog i potom odbačenog jer sad trebam dalje nastaviti sam. Sušenjem veša završava usluga. Zrakom se širi miris čistoće, ali ne one sterilne i prisilne od maloprije, ovako mirišu oblaci. Oblaci, bokte!

Nježnost me danas ranila u svim svojim oblicima.

Čujem buraza u sobi kako se svađa s P, vjerojatno peti put danas i tako već nekoliko godina. Ne hodaj s onim tko studira isto što i ti. Primamljivo je na početku, a onda kreće ubojica svih veza – tko će biti pametniji. Bolesno. Ona je the doktorica, zlica iz prve klupe koja nikome nikada nije dala da prepiše njezinu zadaću jer mora biti najbolja. On je na petoj godini medicine shvatio da je fulao faks, da zapadnjačka medicina nema smisla jer počiva na bolesti, a ne zdravlju, da su studenti medicine brutalni narcisi. Valjda baš zato najmirisniji narcisi završavaju u političkoj vazi uvenulog društva. Još uvijek je službeno doma, nosi si gaće po ruksacima, spava kod nje dok se ne posvađaju. Frajer je lumen, a još je uvijek u svojoj sobi s dječjim ormarom maltene, faks mu visi, a rasturio sve godine dosad… da ne govorimo o vezi s P - kakav mazohizam. 

Ne volim se usred dana okupati obiteljskim gnjevom, to je najgori virus.

Dođe mi da se, kako je izjavio kreten Trump, pročistim dezinficijensom iznutra jer ako ubija izvana i iznutra će. Osjećam da sam u nekoj produženoj samoizolaciji obiteljskog unutarnjeg čišćenja od proljeća. Svi smo doma. A nitko doma ne želi biti. Bježanje na najjače, a nitko ne odlazi. Dom na respiratoru.

Uglavnom, nije ništa od toga bitno. Danas bih, 7. 12., tebi morao donijeti cvijeće jer bi ti to tako htjela, jer se za obljetnice kupuje cvijeće, jer to tako sve tvoje frendice. Klinci, 7. 12., davno, džamija, znao sam da si tamo jer mi je već peta frendica rekla da me hoćeš iako nisam znao zašto bi me itko htio. I tako 4 godine. Bila si super cura, a ja sam stalno htio da budeš netko drugi. I ja sam htio biti netko drugi. I nisam htio da me hoćeš. Otišao sam, nestao. Tebi nije bilo jasno. Zvala si, nisam se javljao. Pisala si, nisam odgovarao. Sreli smo se par puta, pravio sam se da smo super stari znanci. Bok, bok, eeeeeeeeeeeej…………...

Oprosti, L.

‍