Prvi snažniji potres nakon velikog potresa u Zagrebu. Komešanje u kući. Osjećaj bespomoćnosti i straha, onaj, poznat još iz ožujka, ponovo je u ukućanima. Desetogodišnje dijete: „Znaš, mama, mi ljudi smo kao Hampty Dumpty, živimo naš život, sve je OK, i onda se nešto dogodi i mi padnemo sa zida i samo se razbijemo“.

Razbijemo li se kada se suočimo s teškim situacijama, situacijama kada nas preplavi osjećaj bespomoćnosti i imamo osjećaj da je sve izvan naše kontrole? Pandemija, potres, gubitak voljenih osoba, razvod roditelja…

Mnogi od nas bili su na tim mjestima. I imali smo osjećaj da smo krhki, da se možemo razbiti. Možda smo bili sami u tome, možda smo potražili pomoć bliskih prijatelja, važnih odraslih u našem životu, stručnjaka.  I da, malo smo napukli, i mnogi se od nas nisu razbili. Preživjeli smo, živimo i dalje naše živote, bogate osjećajima, ljudima, iskustvima. Možda malo drugačije, možda s pokojom pukotinom. Te nas pukotine čine upravo onakvima kakvi jesmo. Danas, sada, u ovom trenutku. Što je to ljepilo koje nas čuva da se ne razbijemo? Pomaže da se suočimo s izazovima koje život stavlja pred nas? Pomaže da nastavimo dalje, malo drugačiji i opet potpuni?

U literaturi se ovaj fenomen naziva otpornost. 

Otpornost se definira kao pozitivna prilagodba usprkos izloženosti negativnim događajima, odnosno sposobnost dinamičkog sustava (pojedinca, obitelji, zajednice) da se uspješno prilagodi smetnjama koje prijete njegovoj održivosti, razvoju ili funkcioniranju. Otpornost nije genetska predispozicija. Ona je naša urođena sposobnost prilagodbe i promjene (transformacije). Ona varira kroz vrijeme, odnosno ovisi o težini izazova koji je pred nama.

Otpornost se počela istraživati kada su stručnjaci i znanstvenici primijetili kako se neka djeca i mladi bolje nose s izazovima koje život stavlja pred njih od nekih drugih. Počeli su se pitati što je to što čini razliku. Najpoznatija je studija  provedena na Havajskom otočju, točnije otoku Kauai. Studija je pokazala kako je trećina djece koja je živjela u rizičnim okruženjima (siromaštvo, nepovoljni obiteljski uvjeti, zdravstvene komplikacije u ranoj dobi) uspjela stvoriti dobre živote. Prkosila su mitu da su djeca koja imaju loš životni start predodređena biti životni gubitnici. 

Znanstvenica Emma Werner pratila je razvoj 698 djece kroz 32 godine. Kada je istraživanje započelo, oko 30% djece koja su sudjelovala u istraživanju bilo je rođeno (i živjelo je) u siromaštvu, imalo je iskustvo zdravstvenih komplikacija prije rođenja ili odmah nakon rođenja, živjelo je u obiteljima koje su se suočavale s ozbiljnim problemima – česti sukobi roditelja, razvod, patologija roditelja (npr.  korištenje sredstava ovisnosti) te su majke imale završeno manje od 8 razreda škole. Dvije trećine djece koja su bila izložena četirima ili više navedenih rizika do 2. godine života razvile su probleme u učenju, probleme u ponašanju razvila su do 10. godine života, a do 18. godine bili su registrirani kao delinkventi ili su imali problema s mentalnim zdravljem. Ipak, jedna trećina te djece izrasla je u kompetentne, samouvjerene i brižne odrasle. Nisu razvili probleme u ponašanju ili probleme s učenjem tijekom djetinjstva i adolescencije. Uspjeli su u školi, stvarali su dobre obiteljske i socijalne odnose (prijatelji, poslodavci), postavljali su realne obrazovne ciljeve i očekivanja od sebe. Kada su napunili 40 godina nitko nije bio nezaposlen, nije imao problema sa zakonom i nitko nije bio u situaciji da bi morao tražiti pomoć socijalnih službi. Stopa razvoda, smrtnosti ili kroničnih bolesti bila je značajno manja nego kod drugih ljudi njihovih godina. Postignuća u obrazovanju ili karijeri bila su jednaka ili čak i viša nego kod djece koja su odrastala u puno povoljnijim ekonomskim i obiteljskim uvjetima. 

Što je činilo razliku? Koje su to ključne razlike između onih koji su postali zadovoljni članovi društva, onih otpornijih i uspješnijih od onih koji su se mučili sa životom?  

Istraživanja pokazuju da naša sposobnost nošenja sa životnim izazovima, naša otpornost, jača razvojem naše sposobnosti snalaženja u socijalnim situacijama i odnosima, vještinama rješavanja problema, svjesnim i slobodnim donošenjem odluka i njegovanjem osjećaja smisla i vjere u budućnost.

Naša sposobnost snalaženja u različitim socijalnim situacijama i odnosima razvija se kako rastemo i učimo o svijetu koji nas okružuje. 

Sposobnost učinkovitog snalaženja u socijalnim interakcijama naziva se socijalna kompetencija. Autori Orpinas i Horne definiraju socijalnu kompetenciju kao razvojno prikladno znanje i vještine za miroljubivo i kreativno funkcioniranje u socijalnom okruženju. Socijalna kompetencija promiče otpornost. Mogućnosti pozitivnog odgovora na različite socijalne situacije, (kulturalna) fleksibilnost, empatija, brižnost prema drugima i komunikacijske vještine važan su dio otpornosti. 

Dakle, ovisi o našoj dobi, ali i specifičnosti situacije u kojoj se nalazimo i kulture u kojoj živimo. Naša vještina snalaženja u socijalnom prostoru ovisit će o tome koliko imamo razvijene vještine stvaranja i održavanja odnosa (s partnerom, prijateljima, vršnjacima, nastavnicima, poslodavcima, drugim odraslim osobama) te koliko dobro znamo, na pozitivan način, odgovoriti na socijalne situacije u kojima se možemo naći. Oboje proizlazi iz naših kognitivnih sposobnosti, emocionalnih procesa kroz koje prolazimo, vještina koje imamo, naše sposobnosti da procijenimo što se događa u socijalnoj okolini (u odnosima s drugim ljudima ili odnosima među drugim ljudima) te osobnim vrijednostima i vrijednostima kulture u kojoj živimo.

Vještine rješavanja problema uključuju našu sposobnost da apstraktno razmišljamo, da samo sposobni učiti iz naših iskustava te da smo sposobni smisliti alternativna rješenja i za kognitivne (npr. usklađivanje obaveza) i socijalne probleme (npr. probleme u odnosima). 

Puno možemo naučiti o sebi osvrćući se na svoja životna iskustva. Reflektirati prošlo iskustvo znači osvrnuti se unazad i dati smisao svojem iskustvu te učiti o sebi i drugima iz njega. Davanjem smisla našim iskustvima otvaramo put za kreiranje naše budućnosti.

Vještine koje doprinose rješavanju problema jesu i planiranje, kreativno razmišljanje te vještina prepoznavanja kada nam je potrebna podrška i pomoć (kao i traženje iste). 

Rezultati ranije spomenute Kauai studije pokazali su da su ljudi koji su uspjeli, unatoč izloženosti velikom riziku, aktivno tražili pomoći od pouzdanih vršnjaka ili odraslih u prevladavanju teških vremena.

Biti autonoman znači samostalno donositi odluke imajući u vidu okolnosti i moguće posljedice tih izbora. 

Autonomija se može definirati na različite načine. Tako ju neki definiraju kao snažni osjećaj neovisnosti, unutrašnji lokus kontrole, osjećaj moći, samopoštovanje, samoučinkovitost, samodisciplinu ili kao osjećaj vlastitog identiteta i sposobnost samostalnog djelovanja te sposobnost utjecaja na okruženje u kojem živimo.  Neki ju definiraju kao sposobnost gledanja na svijet svojim očima i življenje života vjerujući u sebe i svoje sposobnosti bez ideje da bismo u nekom trenutku nešto trebali ili morali.

Mnogo ljudi danas ne živi autonomno jer autonomija sa sobom donosi preuzimanje odgovornosti za svoje odluke, a ponekad i neizvjesnost (npr. nepredvidivost u reakcijama drugih ljudi ako odlučimo nešto što nije u skladu s odlukama većine). Ponekad nam se može činiti da život ne dopušta autonomiju. Imamo osjećaj da nemamo izbora. Ipak, treba imati na umu da u svakoj situaciji možemo donijeti nekoliko odluka, a koju ćemo donijeti ovisi o našoj procjeni posljedica te odluke. 

Nekada ćemo učiniti nešto što ne bismo htjeli kako bismo ostvarili našu autonomnu želju (npr. stavit ćemo trenutne potrebe partnera (npr. zajedno izaći van na druženje s prijateljima) ispred naših trenutnih potreba (npr. ostati doma i zajedno pogledati film) jer je naša autonomna želja provesti vrijeme s partnerom.

Ako razmislimo o razlozima zašto smo donijeli neke odluke, možemo vidjeti čime smo se vodili kao i da smo imali mogućnost izbora. Kada stojimo iza naših izbora, kada donosimo autonomne odluke, osjećamo da imamo veću kontrolu nad svojim životima čak i u teškom trenutcima. Donošenje odluka koje su u skladu s nama te preuzimanje odgovornosti za njih daje poseban vid slobode. I snage.

Imati osjećaj smisla u životu i vjerovati u budućnost, uz osjećaj autonomije i vjerovanje da možemo utjecati na okruženje u kojem živimo, najmoćnije predviđa dobar ishod. 

Imati osjećaj smisla i vjere u budućnost znači imati razvijena zdrava i realna očekivanja, biti usmjeren ka cilju, biti usmjeren na uspjeh, imati motivaciju za postignućima, imati obrazovne težnje, biti ustrajan, imati nadu, čvrstoću i vjeru u svijetlu budućnost te imati osjećaj iščekivanja što će ona donijeti.

Osjećaj da ništa nema smisla i da nikada neće biti bolje svi smo, barem jednom, u životu osjetili. Ono što pomaže je sagledati taj životni trenutak iz druge perspektive. Otvaraju se prilike za nova iskustva? Učimo nove vještine? Izražavamo se? Širimo svoja znanja o svijetu oko nas? Gradimo svoje vrijednosti? Utječemo na nečiji život (volimo, igramo se, zajedno stvaramo)? Da, život ima smisla.

Ono što nam još može pomoći je smisao za humor. 

U svojoj knjizi Čovjekova potraga za smislom iz 1946. Viktor Frankl referira se na humor kao na …još jedno oružje duše u borbi za samoodržanjem. Poznato je da humor, više nego bilo što drugo u ljudskoj prirodi, može dovesti do odmaka i sposobnosti uzdizanja iznad bilo koje situacije, čak i samo na nekoliko sekundi.

Ljudi koji su izgradili dobre živote unatoč raznim nedaćama kroz koje su prolazili imali su sposobnost komičnog i alternativnog gledanja na stvari koje im se događaju. Humor širi naš fokus i time potiče istraživanje drugih mogućnosti te kreativnost i fleksibilnost u razmišljanju.

I na kraju, istina je da ne znamo kako ćemo se osjećati i kako ćemo se ponašati kada se nađemo pred sljedećim izazovom. Međutim, u našoj je prirodi da rastemo i da se razvijamo, baš kao i svi drugi živi organizmi. Svi smo rođeni s kapacitetom da razvijamo unutrašnje snage koje će povećati šansu uspješnog suočavanja s izazovima koje će život staviti pred nas. A stavit će ih.