U srednjoj sam se počela sramiti da živimo na selu i bilo mi je bed doma pozvati nekog iz škole da ne vidi da imamo kokoši i veliki vrt iza kuće. Bilo me je sram što moji nemaju više novaca, što nemam bolju odjeću. Mojima je bilo teško izdvojiti novac za marte ili pak reebokice koje su tada svi imali. Neimaština koju bih ja kao njihova kći zamijetila pretvorila bi ih iz velikih u male koji se također srame sebe.
Iz jednog sam sela u okolici Čakovca gdje moji i danas žive. Živo se sjećam slike: imam oko šest godina, sjedim na stepenicama ispred kuće jer me susjede nisu pozvale da se s njima igram pa razmišljam kako bih voljela upoznati neke prijatelje koji me razumiju. Nekako sam od ranih nogu imala osjećaj da stršim, kao neki neposlušni čuperak kojeg nikako ne možeš zalizati. Ponekad sam bila drugačija u primarnoj obitelji, ponekad među rođacima, ponekad među djecom iz mjesta. Pa sam se onda kroz odrastanje silno trudila uklopiti, biti dobra u školi, biti dobra drugima, biti ona koja upozorava druge, biti dobra uglavnom.
Pripadanje je jedna od temeljnih psiholoških potreba. Sigurno ste čuli za Abrahama Maslowa – osjećaj pripadanja vrlo je visoko na njegovoj piramidi temeljnih ljudskih potreba. Potreba za brižnim, podržavajućim odnosima i potencijal da ih njegujemo za sve nas predstavlja zaštitni čimbenik i često se udružujemo s drugima jer imaju slične interese, slične stavove i promišljanja, slušaju sličnu glazbu…izlaze na slična mjesta, vole slične filmove…
Osjećaj pripadanja ključan je za našu dobrobit i naš osjećaj smisla u životu.
I eto me na mojoj vlastitoj priči. Pitanje pripadanja pojačano me mučilo u srednjoj školi, kao što je situacija i kod mnogih od vas. Puno se vas pita kako vas gledaju u razredu, hoće li vas netko pozvati van, misle li dobro o vama, pitate se koliko se uklapate. U srednjoj sam se počela sramiti da živimo na selu i bilo mi je bed doma pozvati nekog iz škole da ne vidi da imamo kokoši i veliki vrt iza kuće. Bilo me je sram što moji nemaju više novaca, što nemam bolju odjeću. Bila je sreća što je u moje srednjoškolsko vrijeme in bio grunge stil i bilo je posve prihvatljivo reciklirati stvari iz tatinog ormara. Ipak, neke je stvari trebalo i kupiti. Za sve sam jako puno morala nagovarati svoje i uglavnom bi oko toga doma izbila svađa. Mojima je bilo teško izdvojiti novac za marte ili pak reebokice koje su tada svi imali. Mi smo bili siromašni i kada sada gledam, bila sam čak i malo sebična i neumoljiva u zahtjevima. Sad mislim da sam svojima zadavala puno tuge - nije da mi nisu htjeli omogućiti neke stvari, nego su jedva pokrivali sve osnovno. Neimaština koju bih ja kao njihova kćer zamijetila pretvorila bi ih iz velikih u male koji se također srame sebe. Sramovi su postajali množina, a bilo je i susramlja pa mi je to još više opteretilo odrastanje. Mama mi je često govorila da nije važno ono što imaš, nego kakav si. Ponavljala je da novac ne nosi sreću. Sve to tada nisam mogla shvatiti, tek mi je sjelo u dvadesetima. Pomoglo bi da mi je rekla da je u redu i prihvatljivo da ja sve to želim.
Pomoglo bi i da mi je ispričala kako je i ona u toj dobi htjela biti što sličnija drugima. Zaista, to je u redu, svi ponekad poželimo biti kao drugi - da bismo se uklopili.
Mislim da bi mi tada pomoglo pitanje – osjećaš li se nesigurno…i iza toga razumijevanje za tu nesigurnost pa potom podrška – pronađi tko si ti bez obzira na to u kojem mjestu živiš…pronađi tko si ti bez obzira na to jesi li popularna u školi…pronađi tko si ti bez obzira nosiš li markirano.
Tada nisam znala da je gotovo sve nevažno kada voliš sebe i dobro se osjećaš u vlastitoj koži. Zato sam kroz srednju školu i faks pokušala kreirati neku verziju sebe. Da se razumijemo, to i jest posao adolescencije – potraga za sobom i ispitivanje. Mnogi autori i psihoterapeuti često taj proces opisuju sintagmom inventing yourself ili re-inventing yourself (često nakon nekog gubitka, promjene, prekida…).
Kao još jednu fazu u procesu traženja sebe vidim i suočavanje s vlastitom potrebom za trudom. S time sam se puno bavila kada sam pisala doktorat. Silni je trud isto velika zamka. Često želimo biti dobri, pokazati da smo pametni, osjećamo pritisak da kažemo DA, da budemo uspješni učenici ili studenti, da dajemo puno u bliskim odnosima, da često budemo ti koji brinu o drugima, koji više vole. Želimo kvačice i vanjska postignuća nosimo poput štitova iza kojih se skrivamo. Vidim to i kod drugih, posebno kod kolega s faksa. Vidim to i kod ljudi koji se trude zaraditi što je moguće više novca, kupiti što je moguće bolji auto, objaviti što je moguće bolju fotku na društvenim mrežama.
Sve su to maske iza kojih se skrivaju još neke naše nježne priče i naše mlađe, nesigurne verzije. Velik dio nabrojenog suptilno je povezan s našom potrebom da nas prihvate i vole.
Pitajte se - zbog čega mi je važno što drugi misle?
Aha, želim da me vole.
I eto nas u novom krugu…
Ustvari, istina je da ne trebamo ljubav i prihvaćanje sviju.
Vjerujte mi, za dovoljno dobar i kvalitetan život dovoljna nam je ljubav uskog kruga ljudi. Ne najboljih ili najpopularnijih ljudi, nego onih naših, koje osjećamo svojima. Uz bavljenje stvarima koje volimo, to je dovoljno za mir i povezanost sa sobom.
Pomaže kada obznanimo one osjetljive stvari o sebi onima koji su nam bliski. Brene Brown, znanstvenica i autorica brojnih knjiga slavi upravo tu ranjivost i pokazivanje vlastite nesigurnosti. Naravno, za to treba hrabrosti – pojaviti se ranjivi i osjetljivi, no svoji do srži. Oni koji nas vole zbog toga, voljet će nas još više. Razmislite – ustvari se puno lakše uklopiti, obući isto što i drugi, misliti isto što i većina, ponašati se opće i uobičajeno. To je najlakši bijeg, no ne vodi do sebe samog. Kada tako radimo, okolina je zadovoljna, no mi smo iznutra i dalje sami, prazni, nepovezani.
Pomaže okružiti se svojim ljudima, onima koji nas prihvaćaju i s kojima nam nije bed ni s neopranom kosom i u majici za doma.
Pomaže protok vremena jer postaješ pametniji pa više ne radiš stvari samo da ti drugi plješću. Shvatiš i da se osjećaš glupavo nakon nekih povodljivih postupaka i da čašica više subotom nije fora ako vodi do toga da pogaziš sebe. Pomaže bavljenje svojim iskustvima iz djetinjstva i bacanje novog svjetla na to. Kao na moj osjećaj siromaštva s početka ove priče.
S godinama sam tako:
…naučila krojiti i šivati odjeću pa sam na faksu ponekad nosila svoje unikate
…počela raditi kroz srednju i faks da mojima bude lakše i da mogu kupiti što želim i imati svoj novac –zbog toga sam se osjećala ponosno i pomalo odraslo
…saznala da je domaća hrana blagodat, posebno organsko bio povrće iz maminog vrta, a kul su i domaća jaja
…postala ponosna da sam sa sela, tj. shvatila da nisam bolja jer sada živim u gradu
…shvatila da me siromaštvo u djetinjstvu učinilo upornijom u akademskom smislu
…naučila da se nigdje ne može uklopiti silom i preko sebe, kroz pretvaranje da si netko što ne osjećaš iznutra
…naučila koliko je dobar osjećaj odbiti nešto što nije u skladu s onim što je protiv mene same
…naučila se pitati što me pokreće i motivira – kada se s tim povežem u sebi, osjećam se cijelo, inspirirano i doma
…naučila se podržati kada me ne prihvate jer mogu i sama zaliječiti svoje rane
…naučila da će uvijek biti situacija kada se osjećam kao da ne pripadam i da to mogu preživjeti.
.jpg)