PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Seksualna orijentacija

Svi imamo seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Sve dok znanost služi tome da bismo razumjeli svijet oko nas, ona nam također svojim spoznajama omogućava prihvaćanje svijeta oko nas.

925STUDIO

Što su seksualna orijentacija i rodni identitet?

Seksualna orijentacija odnosi se na psihološke karakteristike koje uključuju spol (ili rod) osobe koja nas seksualno ili emocionalno privlači. Odnosno, privlači li nas osoba istog spola (prema čemu smo, ovisno o tome identificiramo li se kao muškarac ili kao žena, gej ili lezbijka) ili nas privlači osoba različitog spola (prema čemu smo heteroseksualni ili kolokvijalno „strejt“) ili ne osjećamo seksualnu i/ili romantičnu privlačnost (prema čemu smo aseksualni, odnosno aromantični). Značenje seksualne orijentacije i onoga što predstavlja, poput ostalih aspekata seksualnosti, ovisi o kontekstu. Kontekst u kojemu se definira seksualna orijentacija i kratka povijest njezine konceptualizacije potrebna je kako bismo njezinom značenju pristupili prikladno i unutar društva iz kojeg dolazimo, ostalih kulturalnih sredina i iz aspekta identiteta. Seksualna orijentacija osobe različita je  te nužno ne određuje seksualnu aktivnost u koju je osoba uključena ili se ne uključuje. Moguće je, na primjer, da je osoba svjesna svoje seksualne orijentacije i prije nego li je seksualno aktivna. Isto tako, važno je imati u vidu i da se neke osobe ponekad, iz različitih razloga, uključuju u seksualne aktivnosti s osobama koje ih seksualno ne privlače. Također, seksualna orijentacija osobe ne mora se uvijek podudarati s njezinim ili njegovim izražavanjem ili čak doživljavanjem vlastite seksualne orijentacije. Ponekad osoba drži u tajnosti ili čak potiskuje svoju seksualnu orijentaciju, naročito u kulturama koje ne odobravaju, opresiraju ili čak zakonski kažnjavaju istospolnu seksualnost. Za većinu osoba (čak i one koji skrivaju vlastitu seksualnu orijentaciju u određenim društvenim okolnostima), postoji značajna korelacija između njihove seksualne orijentacije i njihovog seksualnog ponašanja te isto tako između njihove seksualne orijentacije i njihovog doživljaja vlastite seksualnosti.

Svi imamo seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Rodni identitet osobe odnosi se na vlastiti doživljaj sebe kao muškarca ili kao žene, ili između ili kao niti jednog niti drugog. Neke osobe koje imaju XY spolne kromosome i tipično muška obilježja genitalija (penis, testise, itd.) imaju jasan osjećaj da su žene, a ne muškarci. Transrodne osobe su osobe čiji rodni identitet nije sukladan njihovom tjelesnom spolu. Seksualna orijentacija i rodni identitet dvije su različite psihološke karakteristike. Doživljavanje sebe kao muškarca ili kao žene ili kao niti jednog od ovog dvoje ili između, različito je od toga da osoba osjeća da je privlače muškarci, žene, oboje ili nitko.

Na kraju, seksualna orijentacija samo je jedan mali dio seksualnih preferencija. Seksualne preferencije odnose se, na primjer, na oblik tijela koji je osobi tipično privlačan, preferirani raspon dobi partnera i/ili partnerice, boju i nijansu puti, razinu seksualne želje i željenu frekvenciju seksualnih odnosa. U nekim se kulturama seksualna orijentacija, spol ili rod osoba koje privlače drugu osobu, smatra centralnim obilježjem seksualnih preferencija osobe i cjelokupnog psihološkog aspekta osobe, dok u drugim kulturama seksualna orijentacija ima manji značaj.

Različite seksualne orijentacije - ista razina mentalnog zdravlja

Unatoč činjenici da seksualna orijentacija konceptualno obuhvaća sve orijentacije, proučavanje seksualne orijentacije, koje je u američkoj psihologiji krenulo s razvojem seksologije, uglavnom se usredotočilo na osobe s lezbijskim, homoseksualnim i biseksualnim (LGB) seksualnim orijentacijama. Heteroseksualnost se tradicionalno smatra normativnom i zbog toga nije bila predmet proučavanja niti žarište različitih, često prijepornih pitanja kojima su izložene osobe LGB seksualnih orijentacija. Pretpostavka heteroseksualnosti kao jedinog oblika seksualne orijentacije koji je psihološki normalan i legitiman te posljedično prikazivanje drugih seksualnih orijentacija devijantnim ili patološkim, naziva se heteroseksizmom.

Neuspjeh psiholoških istraživanja u postavljanju relevantnih pitanja o podrijetlu i odrednicama svih seksualnih orijentacija, umjesto selektivnih, netradicionalnih orijentacija, prikriva informacije o svima njima i dovodi do niza pogrešnih pretpostavki o seksualnoj orijentaciji općenito. Tradicionalno se pretpostavlja da netradicionalne seksualne orijentacije predstavljaju prisutnost ili manifestaciju psihološkog poremećaja ili patološkog zastoja u razvoju.

Hookerova (1957) je među prvima pokrenula empirijske studije iz psihologije čiji su rezultati u velikoj mjeri proturječili patološkom modelu homoseksualnosti u području mentalnog zdravlja. Hookerova je primijenila baterije projektivnih testova na 30 homoseksualnih muških i 30 heteroseksualnih muških sudionika. Sudionici iz obje skupine birani su iz opće populacije i nisu bili liječeni na psihijatriji. Rezultate su pregledali stručnjaci koji nisu mogli razlikovati homoseksualne od heteroseksualnih sudionika na temelju rezultata testova. Gonsiorek (1977, 1991), Meredith i Reister (1980) i Reiss (1980) pružaju detaljne preglede psihologijskih studija o homoseksualnosti. Ove studije uglavnom zaključuju da homoseksualnost sama po sebi nije patološka, ​​niti je povezana s problematičnom psihološkom prilagodbom. Prisutnost takvih dokaza, međutim, nije dovela do potpunog napuštanja modela patologije u praksi mentalnog zdravlja.

Intenzivno razdoblje političkog aktivizma i zalaganja za socijalnu pravdu za lezbijke i homoseksualce, te napori lezbijskih i homoseksualnih stručnjaka za mentalno zdravlje, doveli su do formalnih izazova patološkim stavovima i naknadnih promjena u dijagnostičkoj nomenklaturi. 

Američka psihijatrijska udruga (APA) 1973. godine uklonila je dijagnozu homoseksualnosti iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM), zamjenivši je dijagnozom ego distonna homoseksualnost. Ova dijagnoza korištena je za opisivanje osoba koje nisu bile zadovoljne svojom lezbijskom ili homoseksualnom seksualnom orijentacijom zbog društvene opresije te su neke čak izražavale želju da postanu heteroseksualne (iako je već i tada bio jasan stav struke da terapija treba biti usmjerena na suočavanje LGBTIQ+ osoba s homofobnom, transfobnom i bifobnom socijalnom sredinom te na simptome kao što su, na primjer, depresivnost i anksioznost koje takva sredina stvara kod LGBTIQ+ osoba, a ne na homoseksualnu i biseksualnu orijentaciju per se!). Nedostatak dijagnostičke kategorije za osobe koje su bile nezadovoljne svojom heteroseksualnošću bila je još jedna manifestacija pretpostavljene normativne prirode heteroseksualnosti. Protivnici korištenja ego distone homoseksualnosti kao dijagnostičke kategorije tvrdili su da je ona nastavila patologizirati homoseksualnost, iako neizravno. Dijagnosticiranje ovog predvidljivog odgovora na netrpeljivost društva kao da je to stanje koje zahtijeva da se tretira i ispravi, ne uspijeva riješiti problem patologije homofobije, heteroseksizma i nepravednog tretmana lezbijki, gejeva, biseksualnih osoba. Ovakvo postavljanje dijagnoze ego distone homoseksualnosti nepravedno je stigmatiziralo žrtve nepravednog postupanja. Također, malo je vjerojatno da osobe koje se suočavaju s neprijateljstvom i stigmom kao posljedicom svoje LGB seksualne orijentacije ne bi u različitim fazama razvoja svog seksualnog identiteta mogle osjećati različite stupnjeve ego distonije ili distresa. U klimi koja je neprijateljska prema LGB osobama, vjerojatno bi neke željele biti heteroseksualne ili izraziti distres zbog svoje seksualne orijentacije. Razdoblje postojanja dijagnostičke kategorije ego distone homoseksualnosti unutar polja mentalnog zdravlja zapravo ne predstavlja distres osobe zbog vlastite seksualne orijentacije same za sebe, već zbog stavova društva koji tu orijentaciju stigmatiziraju i čine njezino usvajanje bolnim. Priznavanje i prihvaćanje LGB seksualne orijentacije ne znači samo gubitak heteroseksualnih privilegija, već nosi i realnu opasnost da osoba postane meta neprijateljstva, podsmijeha, potencijalnog odbijanja voljenih, gubitka posla, gubitka skrbništva nad djetetom, pa čak i nasilja. Opaženu ego distoniju treba smatrati predvidljivim i razumljivim dijelom evolucije LGB identiteta i „normalnim aspektom procesa upravljanja omalovažavajućim stavovima“ povezanim s tim identitetima, a ne kao uvjetom koji opravdava pokušaje konverzije u heteroseksualnu seksualnu orijentaciju. Dijagnostička kategorija ego distone homoseksualnosti uklonjena je iz DSM-a 1988. godine.

Američka psihološka organizacija 1975. godine usvojila je službenu stručnu izjavu koja kaže da: homoseksualnost sama po sebi ne podrazumijeva narušenost u prosuđivanju, stabilnosti, pouzdanosti ili općih socijalnih i profesionalnih sposobnosti. U to je vrijeme APA pozvala sve stručnjake i stručnjakinje za mentalno zdravlje da preuzmu vodeću ulogu u uklanjanju stigme mentalne bolesti koja je u povijesti bila povezana s lezbijskom, gej i biseksualnom orijentacijom u zapadnjačkoj psihologiji. Veliki dio ovog profesionalnog nastojanja obavljao je Odbor za lezbijska i gej pitanja unutar APA-e koji je 1980. odobren kao stalni odbor i službeni dio upravljanja APA-om. Odbor, čije je ime nedavno promijenjeno tako da uključuje biseksualna pitanja, zadužen je za uspostavu standarda za uklanjanje heteroseksističkih pristranosti u psihološkim istraživanjima i praksi s LGB osobama, kao i za izradu izjava o profesionalnim smjernicama, standardima i etici koji se odnose na rad psihologa s LGBTIQ+ osobama. Od svog uspostavljanja, Odbor je razvio niz smjernica za afirmativnu praksu i istraživanje s LGB osobama. Prije usvajanja ovih regulativa, reproduktivna seksualnost bila je smatrana jedinim oblikom seksualne orijentacije koji je bio psihološki normalan i moralno ispravan. Ova je pretpostavka široko prožimala istraživanja, edukaciju i praksu u psihologiji. Neki bi tvrdili da unatoč mnogim promjenama, povezanost između patologije i LGB seksualnih orijentacija još uvijek biva prisutnom u različitim područjima psihologije.

U praktički 50 godina od uvođenja promjena APA-inih stručnih stavova i zakona u vezi s LGB seksualnom orijentacijom, LGB osobe zauzimaju veću razinu vidljivosti među onima koji traže profesionalne psihološke usluge. Međutim, unatoč velikim promjenama u dijagnostičkoj nomenklaturi usmjerenima na uklanjanje stigme psihopatologije s biseksualnih, gej i lezbijskih seksualnih orijentacija, negativne pristranosti i dezinformacije o lezbijkama, gejevima i homoseksualnim osobama prisutne su još uvijek u široj javnosti, ali nažalost i u kliničkoj praksi, istraživanjima, edukacijama i supervizijama stručnjaka i stručnjakinja u području mentalnog zdravlja. Pozitivno je to što većina stručnih organizacija po uzoru na APA-u usvaja smjernice za afirmativni pristup u kliničkom radu i istraživanjima s LGBTIQ+ osobama te u svojim etičkim kodeksima navodi zabranu provođenja takozvanih konverzivnih terapija i patologiziranje različitih oblika seksualnih orijentacija od heteroseksualne. To ukazuje na potrebu da, unatoč velikim koracima u depatologiziranju lezbijskih, biseksualnih i gej seksualnih orijentacija per se, još uvijek treba učiniti mnogo u pogledu edukacije psihologa, ostalih stručnjaka u području mentalnog zdravlja u zdravstvenom sustavu te javnosti o seksualnoj orijentaciji.

Biološke osnove seksualnosti - rođeni smo takvi

Znanost o ljudskoj seksualnosti, kao i bilo što što ima veze s našom intrigantnom vrstom, složena je. Neosporni odgovori o točnim biološkim razlozima zbog kojih pojedince i pojedinke mogu seksualno privući osobe istog spola, kao i oni sami osobe drugog spola ili osobe bez obzira na njihov spol i rodni identitet još uvijek nisu mnogobrojni i jednoznačni.

Ono što istraživanja jasno otkrivaju jest krajnja interdisciplinarna priroda pokušaja razumijevanja ljudske seksualnosti i možda ovdje znanost treba pokušati sustići i prihvatiti dokaze da se kao ljudska vrsta nalazimo na mnogo širem spektru kada je riječ o seksualnosti, nego li je to prihvaćeno. Međutim, izvan svake sumnje znamo da su naše preferencije često čvrsto povezane s našim tijelima - one nisu čisto psihološke i, još manje, odabrani način života, stil života. U ovom je tekstu dosta  generalizacija kada se navode pojmovi gej, biseksualni, lezbijski, heteroseksualni i transrodni. Znanost često govori previše pojednostavljenim pojmovima, a u stvarnom životu razlikuje se mnoštvo ljudskih iskustava. Osobe, dakle,  ne stvaraju čvrsto sazdane i neprobojne kategorije rodnih obilježja, rodnog identiteta s kojim se identificiraju ili obilježja po kojima ih privlače druge osobe.

Homoseksualno ponašanje prirodno je biološko obilježje i često je među životinjama i u ljudskoj vrsti. Kod jedne životinjske vrste, ovaca, poznato je da pojedine životinje trajno preferiraju istospolne partnere, kao i kod pingvina. Neke životinje često pokazuju biseksualno ponašanje – u seksualnim su interakcijama i s istim i s različitim spolom. Postoji više bioloških razloga za to, odnosno to može povećati šanse životinje za uspješnim parenjem kasnije s pripadnikom/pripadnicom vrste suprotnog spola. To možda zvuči kontraintuitivno, ali jedna studija Sveučilišta u Frankfurtu, koju je objavilo Royal Society Biology Letters, otkrila je da homoseksualno ponašanje povećava privlačnost muškaraca kod žena.

Druga su istraživanja pronašla dokaze da spolni hormoni utječu na razvoj vrlo različitih rodnih osobina između homoseksualnih i heteroseksualnih osoba, da postoje razlike u organizaciji mozga između homoseksualnih i heteroseksualnih osoba te da redoslijed rođenja utječe na seksualnu orijentaciju kod muškaraca.

Povijesno gledano, mnoge su osobe vjerovale (a neke još uvijek vjeruju) da je homoseksualnost stanje uma. Neki su tvrdili da je to odabir načina života ili čak psihološki poremećaj.

Psihološke studije o seksualnosti često se odnose na seksualno ponašanje i seksualne preferencije. Međutim, očitiji su psihološki učinci i psihološka dobrobit osoba u LGBTIQ + zajednicama zbog stigme i diskriminacije. Postoje zabrinjavajuće statistike koje pokazuju razinu mentalnog zdravlja LGBTIQ+ osoba u različitim kulturama pa tako i u Hrvatskoj, tj. da je kod LGBTIQ+ osoba dvostruko veća vjerojatnost da će patiti od poremećaja mentalnog zdravlja u odnosu na opću populaciju zbog izloženosti diskriminaciji i stigmi. Postoji strah povezan s istospolnim obiteljima i njihovom djecom kao izgovor za mržnju prema LGBTIQ+ zajednicama i obiteljima. Međutim, mitovi o lošem zdravlju i mentalnom zdravlju djece u istospolnim obiteljima upravo je samo to, mit, što ponovno pokazuju mnoga istraživanja u različitim zemljama.

Psihologija seksualnosti također uključuje rodni identitet, rodnu disforiju i ugodnost (ili ne) rodu dodijeljenom rođenju. No, temi rodne disforije, procesa tranzicije i afirmacije roda, valja posvetiti posebnu pažnju i zasebni tekst. 

Važno je da se potrudimo smanjiti utjecaj koji naše prethodno stečene vrijednosti imaju na znanstvena istraživanja koja se provode (naročito ako pripadamo stručnoj i znanstvenoj zajednici) i da osiguramo da se istraživanja ne provode samo iz dobrih razloga, već odražavaju li istraživanja priznanje LGBTIQ+ zajednice koja trenutno postoji i njezinu afirmaciju. Na kraju, nije stvar samo u znanosti o seksualnosti. Nije čak niti stvar radikalnog pristupa koji suprotstavlja znanost i fanatizam, diskriminaciju, predrasude i mržnju. To ne bi trebalo biti političko pitanje. Jednakost i ravnopravnost za sve je krajnji cilj ostvarivanja ljudskih prava i društvene pravednosti pomoću spoznaja koje nudi znanost. Riječ je o onome što najbolje možemo učiniti kako bismo podržali i potaknuli razlike kod osoba za raznoliko i uključivo društvo. Sve dok znanost služi tome da bismo razumjeli svijet oko nas, ona nam također svojim spoznajama omogućava prihvaćanje svijeta oko nas.


Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
ranjivost