PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

PTSP

Kao da se događa upravo u sadašnjem trenutku, s istim osjećajem straha, jeze, užasa, egzistencijalne ugroze i emocionalne trpnje. Tijekom života 6 od 100 osoba (6% populacije) doživjet će traumatsko iskustvo i posljedični PTSP.

Zamisli da nakon doživljenog intenzivnog stresnog iskustava ili traumatskog iskustva (traumatskih iskustava) godinama živiš kao da se to iskustvo događa upravo u sadašnjem trenutku? S istim osjećajem straha, jeze, užasa, egzistencijalne ugroze i emocionalne trpnje. Svijet u kojem je određeni datum, godišnje doba, riječ, ton glasa, miris, ponašanja drugih ljudi, san ili sjećanje potencijalni triger za povratak u situaciju užasa, doista je nesiguran i neželjen. Postojanje psihotraume u obitelji mijenja očekivanja, odrastanje, uloge. 

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) anksiozan je poremećaj koji se javlja uslijed doživljene traume i iskustva intenzivne životne ugroženosti. Kao i doživljaj stresa, i traumatsko se iskustvo kod različitih ljudi razlikuje intenzitetom i percipiranom razinom ugroze. Ipak, iskustvo u kojem je osoba suočena s prijetećom životnom ugrozom, nasiljem (kako onim koje je usmjereno na samu osobu, tako i svjedočenjem nasilju prema drugoj osobi) opisuje se kao traumatsko. Takva intenzivna iskustva mogu biti doživljena primjerice prilikom oružane pljačke, silovanja, otmice, obiteljskog nasilja, prirodnih katastrofa, rata. Traumatsko iskustvo moguće je doživjeti i prilikom saznanja o životnoj ugrozi i nesreći člana obitelji ili prijatelja. Tijekom života 6 od 100 osoba (6% populacije) doživjet će traumatsko iskustvo i posljedični PTSP. 

Bitno je naglasiti kako od PTSP-a ne obolijevaju slabi ili senzitivniji ljudi.

Oboljenje se događa kao kombinacija više rizičnih čimbenika koji djeluju već i prije samog traumatskog iskustva ili su povezani sa samim iskustvom traume ili povećavaju rizik obolijevanja nakon preživljenog traumatskog iskustva. Osoba koja se suočava s PTSP-om nerijetko ne ispunjava svoje potencijale u svakodnevici te je otežanog (socijalnog) funkcioniranja, doživljava flashbackove kao intenzivne slike samog iskustva traume tijekom kojih ima doživljaj kako se to snažno iskustvo događa sada i ovdje ponovno, izbjegava unutarnje i/ili vanjske podsjetnike na doživljeno stresno iskustvo, niske je tolerancije na frustraciju, napeta je, stalno na oprezu, nesigurna, nervozna, pretjerano uzbuđena. Moguće je da, uz navedeno, osoba s vremenom sve teže regulira vlastite emocije, negativno doživljava sebe, otežanog je socijalnog funkcioniranja, otuđena je te s vremenom razvija i druge psihičke bolesti (npr. depresiju, zlouporabu ili ovisnost o alkoholu, lijekovima i sl.). 

U obiteljima čiji je član oboljeli od PTSP-a događaju se također svakodnevna intenzivna iskustva. Postojanje psihičke bolesti u obitelji na različit je način zahtjevno za pojedinog člana obitelji. Nerijetko je tom iskustvu zajednički osjećaj nevidljivosti. Naime, očekivanja društva i različite životne (obiteljske) situacije stavljaju pred obitelj kontinuiranu potrebu usklađivanja i preuzimanje odgovornosti svakog člana obitelji, u skladu s dobi i vlastitom ulogom, u davanju svog doprinosa. U obiteljima u kojima postoji psihička bolest takvo je očekivanje gdjekad nerealno s obzirom na promijenjene mogućnosti sudjelovanja u brizi, skrbi i svakodnevici obitelji. Upravo radi toga potrebe djeteta/adolescenta bivaju neadekvatno zadovoljene ili su u cijelosti zanemarene. Supružničke također. 

U obiteljima oboljelih od PTSP-a kako zbog samog poremećaja, tako i zbog njegovih posljedica (npr. disfunkcionalnost osobe), traumatizacija se prenosi na cijelu obitelj. Riječ je o tzv. sekundarnoj traumatizaciji. Naime, sekundarna traumatizacija obuhvaća različite psihopatološke simptome kod onih koji žive s osobom oboljelom od PTSP-a. Na primjer, uloga supruge i majke u obiteljima oboljelih zahtjevna je, s obzirom da preuzimaju roditeljstvo na sebe, a često i organizaciju obiteljskog života. I same često razvijaju psihičke smetnje i s vremenom postaju manje funkcionalne. 

Istraživanja kažu kako djeca oboljelih od PTSP-a imaju oko dva puta veći rizik za narušeno mentalno zdravlje (Galovski i Lyons, 2004; Boričević Maršanić i sur., 2014). Sekundarna traumatizacija djece koja odrastaju u obiteljima s članom oboljelim od PTSP-a uključuje anksioznost, hiperaktivnost, somatizacije, depresiju, narušene socijalne vještine, smanjenu socijalnu kompetentnost i funkcionalnost, delinkventno ponašanje, agresiju, slabiji školski i akademski uspjeh. Literatura koja kroz duži niz godina prati odrastanje djece u obiteljima oboljelih od PTSP-a (Jordan i sur., 1992) osvještava nam kako su djeca i mladi iz takvih obitelji često stigmatizirana i socijalno isključena, te da u odnosu na svoje vršnjake imaju više teškoća u uspostavljanju i održavanju prijateljstva i uzajamnih odnosa. 

Djeca i mladi odrastajući s roditeljem oboljelim od PTSP-a mogu, posredstvom vlastita iskustva, usvojiti neadekvatne strategije suočavanja sa stresom i teškoćama. Iako je roditelj fizički prisutan, moguće je osjetiti emocionalnu distancu i djelomični ili cjelovit izostanak verbalne komunikacije, šutnju i emocionalnu usamljenost (Ruscio i sur., 2002). To su trenuci u kojima mlada osoba kreira vlastiti (često nerealan) sadržaj ne bi li, u nedostatku informacija, stvorila smislenu cjelinu. Nadalje, iskustvo psihotraume kod nekih osoba dovodi do niza psiholoških procesa koji mogu otežati stvaranje vlastita identiteta djeteta/adolescenta. Riječ je o obrambenim mehanizmima identifikacije i projekcije, uslijed kojih se dijete/adolescent identificira s neugodnim emocijama roditelja te ove snaže emocije tumači kao svoje. Jednako tako, potiskivanje kao obrambeni mehanizam često je prisutno u djece i mladih u opisanim okolnostima. Vrlo je važno napomenuti kako sama činjenica odrastanja uz oboljele od PTSP-a neće biti odlučujuća za narušenu kvalitetu života djece i mladih, partnerskog odnosa i obiteljskog funkcioniranja, nego je za to odgovorno postojanje obiteljskog nasilja. Naime, upravo svjedočenje obiteljskom nasilju bit će glavni prediktor razvoja mentalnih poremećaja djece i mladih

Kako nekome objasniti da bez obzira što na vlastitoj koži nisi osjetila/osjetio strahotu ugroze za vlastiti život, ipak je osjećaš svojom? Upravo se tako osjeća više od 90% partnera koji su u odnosu s osobom oboljelom od PTSP-a, razvijajući pritom tjeskobu, kronične bolove, depresivno raspoloženje te suočavanje s manjkom podrške, gubitak i preuzimanje odgovornosti za kvalitetu života obitelji (Estavillo, 2019). 

Uslijed preživljavanja katastrofičnih događaja u pojedinca oboljelog od PTSP-a, ali i u onih koji dijele život s njim/s njom, moguće je doživjeti i tzv. krivnju preživjelih. Naime, riječ je fenomenu s kojim se suočavaju oni koji su preživjeli i nastavili s životom, za razliku od onih koji, nažalost nisu (Murray, Pethania, Medin, 2021). Krivnja preživjelih javlja se kako nakon preživljenih ratnih iskustava, tako i kod onih koji su preživjeli tešku bolest, primatelja transplantacije, preživjelih uslijed prirodnih katastrofa, roditelja koji nadžive vlastito dijete/djecu, svjedoka traumatskog iskustva. Riječ je o snažnom osjećaju krivnje, srama i usamljenosti, kao i teškoćama u svakodnevnom socijalnom funkcioniranju. 

Obitelj koja je suočena sa psihotraumom svog člana zasigurno ne smije ostati nevidljiva i/ili stigmatizirana. Njezini članovi dio su zajednice te moraju moći dobiti skrb za sebe. Ono što pomaže, kako na osobnoj, tako i na obiteljskoj razini, svakako je obraćanje za pomoć struci, prosocijalna životna orijentacija, obiteljski rituali, njegovanje zajedničkih aktivnosti i osnaživanje komunikacije u obitelji, duhovnost, povezivanje s drugima, širenje mreže socijalne podrške i briga o sebi. A zajednica je tu da vidi svoje članove i osigura resurse i sustav podrške koji će svima biti dostupni i unutar kojih mogu razvijati vlastite potencijale, osnaživati uzajamnost i graditi povezanost u zajednici.

War is ugly, but it’s not the worst part of military service. I like to explain war as the “easy” part. The “hard” part is getting out. Transition is by far the biggest battle. In war your only worry is death, you don’t have to worry about bills and food and all the other small things we worry about back home. I struggled with transition like anyone else. After many years, I have learned to know my place.
Vincent Rocco Vargas
Literatura
Američko psihijatrijsko društvo (2015). DSM-5 Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje. Vlado Jukić, Goran Arbanas (ur.) Naklada Slap 
Boričević Maršanić, V., Aukst Margetić, B., Jukić, V., Matko, V., Grgić, V. (2014). Self-reported emotional and behavioral symptoms, parent-adolescent bonding and family functioning in clinically referred adolescent offspring of Croatian PTSD war veterans. Eur Child Adolesc Psychiatry; 23: 295-306. 
Boričević Maršanić, V., Paradžik, Lj., Karapetrić Bolfan, LJ., Zečević, I. i Grgić, V. (2014). Sekundarna traumatizacija djece veterana oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja.  Socijalna psihijatrija, 42 (3), 155-161.
Estavillo, M. (2019). How PTSD Can Affect Your Marriage.  https://www.biltmorecounseling.com/ptsd/how-ptsd-can-affect-your-marriage/ 
Galovski T., Lyons, J.A. (2004). Psychological sequelae of combat violence: a review of the impact of PTSD on the veteran’s family and possible interventions. Aggress Viol Behav; 9:477–501.
Jordan, B.K., Marmar, C.B., Fairbank, J.A. i sur. (1992). Problems in families of male Vietnam veterans with posttraumatic stress disorder. J Consult Clin Psychol; 60:916–926.
Murray, H., Pethania, Y., Medin, E. (2021). Survivor Guilt: A Cognitive Approach. Cogn Behav Therap. doi: 10.1017/S1754470X21000246. PMID: 34557258; PMCID: PMC7611691.
Ruscio, A.M., Weathers, F.W., King, L.A., King, D.W. (2002). Male warzone veterans’ perceived relationships with their children: the importance of emotional numbing. J Trauma Stress; 15: 351-7
https://adaa.org/understanding-anxiety/posttraumatic-stress-disorder-ptsd 
https://neurohealthah.com/blog/how-ptsd-affects-families/#:~:text=Children%20of%20parents%20with%20PTSD,themselves%2C%20including%20anxiety%20and%20depression
https://krugovi.hr/zivot-s-oboljelim-od-ptsp-a/ 
http://www.uhboptspsdz.hr/wp-content/uploads/2022/05/ZUHBLPTSPRH-Vodic.pdf 
http://www.uhboptspsdz.hr/wp-content/uploads/2023/01/Digitalni%20priru%C4%8Dnik%20-%20Posljednice%20i%20na%C4%8Dini%20no%C5%A1enja%20s%20PTSP-om.pdf 
https://www.ptsd.va.gov/family/effect_parent_ptsd.asp#:~:text=Some%20research%20shows%20that%20children,who%20do%20not%20have%20PTSD

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost