PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Prokrastinacija i perfekcionizam - odgađanje straha od neuspjeha

Gledajući u prazan dokument, bojim se okaljati tu savršenu bjelinu stranice svojim prosječnim mislima. Iza sveg tog trčkaranja i izbjegavanja stoji samo strah. Strah od neadekvatnosti. Strah od rađenja pogreški. Strah od neuspjeha.

Kako ponovno početi pisati o nečemu svakodnevnom nakon onako snažne posljednje kolumne? Svaka se ideja čini suviše trivijalnom, krajnje nebitnom i nezanimljivom za današnji trenutak. Toliko odgađam pisanje ovotjedne kolumne da mi ne preostaje ništa drugo osim učiniti od nje jedan dugačak metakomentar i pisati upravo o prokrastinaciji, suputnici svakog kreativnog okušaja. Vjerujem da se svatko od nas u nekom trenutku susreo s odgađanjem nekih obaveza i zadataka sve do zadnjeg trenutka, sve dok ne ponestane praznih kućica sa sutrašnjim datumom. Sjednem za stol, upalim laptop i otvorim novi dokument, a već za nekoliko sekundi palim YouTube i satima kasnije još uvijek buljim u njega, ne shvaćajući koliko već dugo i strmoglavo padam niz zečju rupu kratkih videa o pripremi kave. 

Primjećujem da upravo u tim trenutcima njegujem neke svoje male opsesije. Učim kojim tehnikama napraviti što savršeniju šalicu kave, radim mali šalabahter za sve svoje biljke kako bih im mogla omogućiti što savršenije uvjete za razvoj, istražujem na koji način skladištiti i čistiti svoje gramofonske ploče kako bi što dulje zvučale dobro… Čak i dok prokrastiniram, pokušavam iz tog vremena izvući nešto korisno i naučiti kako u banalnim sitnicama težiti savršenstvu. Sigurna sam da bi za moje mentalno zdravlje bilo bolje pogledati epizodu neke katastrofalno loše serije i na kratko isključiti mozak.

Možda se čini praktičnim, čak i pohvalnim, naučiti nešto novo tijekom izbjegavanja onoga što bih zapravo trebala raditi. Ako kupujem novi monitor, pohvalno je što ću prvo pogledati desetke videa o tome na koje tehničke specifikacije obratiti pozornost pri odabiru monitora i onda provesti neko vrijeme tražeći odgovarajuće modele na webshopu. No ako provedem jedan cijeli dan gledajući tech reviews, možda bi bilo bolje da sam odmah otišla u poslovnicu i dopustila zaposleniku da mi uvali preloš model za previše para.

Oprezno pridavanje pažnje detaljima u mom slučaju uvijek preraste u opsesivno ganjanje savršenstva. Čim me nešto iole zainteresira, pristupim tome potpuno štreberski s mentalitetom sve ili ništa. Ili ću saznati sve o ovome ili nije ni vrijedno pokušavanja. Ponekad se pitam bih li uopće ikad otkrila i razvila neke svoje interese da nisam bila zapela u takve nezdrave uzorke ponašanja. Je li moguće da je kronična prokrastinacija dobra za moju osobnost? Čak i da povjerujem u ovakvu glupost i dopustim svom mozgu da opravda to silno izbjegavanje obaveza, znala bih da prokrastinacija nikako ne služi mojim ciljevima, koji su ionako uvijek postavljeni van mog dohvata.

Kad god pokušavam nešto obaviti, perfekcionizam i prokrastinacija čvrsto se drže za ruke trčkarajući stazama mog mozga. Tako i ovog puta, gledajući u prazan dokument, bojim se okaljati tu savršenu bjelinu stranice svojim prosječnim mislima. Iza sveg tog trčkaranja i izbjegavanja stoji samo strah. Strah od neadekvatnosti. Strah od rađenja pogreški. Strah od neuspjeha.

Kad već ne mogu uspjeti u pisanju savršene kolumne, pjesme ili čega već, onda ću se potruditi imati perfektno razumijevanje pripreme specialty kave. I tako kompenziram, uvjerena da ću imati više kontrole nad vlastitim životom ako u jednom aspektu života uspijevam, dok se u drugom za rub držim malim prstom. I kad toliko važnosti pridajem svojim malim opsesijama, naravno da se sve raspadne kad iz dana u dan moja kava i dalje nema okus i kremoznost kave iz najdražeg kafića. A onaj „neuspješni“ dio života zadaje sve veću nervozu.

Što više odugovlačim, to se strah od neuspjeha sve više intenzivira. Što više ignoriram taj dio života, to on paradoksalno sve više dobiva na važnosti. 

Težnja k savršenstvu nerijetko se promiče kao nešto inspirativno i motivirajuće, umjesto da se prokaže kao uzaludno ganjanje nedostižnog. Čini nam se da svakoga dana trebamo učiniti jedan korak više i bit ćemo za toliko bliži savršenstvu, no ono ne postoji. Čovjek se savršenstvu može približiti jedino kao asimptota, i to je pozitivna stvar! Neuspjeh je sastavni dio života, a pogreške su nužne kako bismo očvrsnuli i ponekad nešto iz njih i naučili. 

Ja sam cijeli život bila odlikašica i zato sam prvu dvojku na faksu dočekala u nevjerici, obuzeta osjećajima srama i bezvrijednosti. Sve samo zato što se nisam ranije privikla na neuspjeh, dok su drugi oko mene s tom dvojkom bili skroz okej. Ona ipak znači prolaz i zadovoljavajući rezultat. Koliko god to besmisleno zvučalo, bilo mi je najteže osvijestiti da je dobiti dovoljan uistinu dovoljno. Niti naš uspjeh niti naš neuspjeh ne definiraju našu vrijednost. Nitko od nas ne traži savršenstvo osim nas samih. Čini se da je dobra vijest što se onda upravo mi sami, uz dovoljno truda, možemo i osloboditi svih tih samonametnutih nerealističnih očekivanja. 

Uzet ću kao primjer ovu kolumnu. Uvijek si nepotrebno nabijem toliko velika očekivanja da mi je muka uopće sjesti i upaliti laptop. Već dva dana za redom sjedam za stol u cilju da barem započnem, da iscrtam neke ideje i glavne zamisli. Ali ne! Moram prvo izvaditi suđe iz perilice, pospremiti krevet, oprati veš, prebrisati prašinu i usisati cijeli stan… Čišćenje je jednostavno i ulijeva mi osjećaj stabilnosti. Jasno vidim uloženi trud i rezultat koji me usrećuje, a to je čist i uredan prostor, koji doduše traje jedan dan jer imam bijelog dugodlakog mačka i crni laminat. 

Mislim da je ovo ponašanje donekle uvjetovano odgojem. Roditelji nas često uče da prvo moramo svoj prostor učiniti urednim kako bismo u njemu mogli raditi. Što kad jednu takvu dobru naviku pretvorim u još jedan način prokrastinacije? I dopustim joj da me paralizira? Činjenica je da sam mirnija i više fokusirana u urednom prostoru (možda se zato radni prostor i zove ured huehue), no dok obavim sve te stvari, već prođe dan i onda se uvjeravam kako sam ionako noćni tip i kako sam tada najproduktivnija. Istina je zapravo ta da sam godinama cijele dane zabušavala i onda bila primorana stisnuti cjelodnevni rad u nekoliko sitnih noćnih sati. 

Ako ste se pronašli u ovome i radite ili studirate od doma, onda vam je u interesu, kao i meni, osnažiti samodisciplinu. Trebamo se ustati i započeti radni dan kao da odlazimo na pravo radno mjesto izvan zidova svog doma. Ne bismo pri dolasku na svoje radno mjesto prvo proveli sat-dva polirajući ga dok ne blista. I sigurno ne bismo proveli pola sata radeći kavu. Za rad od doma potrebno je odrediti neke granice i prevariti svoj mozak da misli da nismo u prostoru u kojem inače ležimo i gledamo filmove. Nekad je dovoljno obući pravu odjeću, ponajviše hlače, a ne vucarati se uokolo u pidžami/trenirci. Poželjno je odrediti si radno vrijeme, a kad ono završi, ponašati se sukladno tome i iskoristiti ostatak dana za aktivnosti koje nas opuštaju i u kojima uživamo. Mogu reći da se osjećam iscrpljeno i neispunjeno kad cijeli dan potratim uzalud i onda radim do kasno, sve dok ne odem spavati, umjesto da sam dan lijepo završila uz film ili knjigu i otišla spavati u prihvatljivo vrijeme. 

Ako u danu imamo neki zadatak koji smo odredili kao najvažniji, onda bismo mu tako stvarno trebali pristupiti. Kao prioritetu, a ne kao ultra-mega-zastrašujućem projektu za koji prvo moramo osigurati sve savršene uvjete. Ako mu pridamo toliku važnost i ako od sebe tražimo previše, na taj ćemo način ili biti u stalnom grču ili odustati. Apsurdno je koliko često odustajemo od nekih ideja jer se bojimo da nećemo uspjeti u njihovoj realizaciji, a jedino zbog čega ne uspijevamo je zato što uopće ni ne činimo prvi korak, a to je - započeti.

Uvijek je najstrašnije krenuti. Ali bez toga ne ide. Ponekad je potrebno i srljati u stvari i napraviti milijun pogrešaka u procesu. Proces je ono što čini postignuće mogućim. Bez njega sve te ideje u glavi ostaju netaknute, savršene, beskorisne. 

Najkonkretnija je promjena, za koju sam primijetila da mi pomaže, način na koji pristupam radu na samom početku. Ako u planer zabilježim napiši kolumnu, u meni se automatski javlja taj paralizirajući strah od započinjanja. Nedavno sam ovu točku počela rascjepkavati na nekoliko manjih: brainstorm, pišem, dam Mihi da pročita, editam, završim, pošaljem. Na ovaj način u jednom danu mogu staviti kvačicu pored barem jedne od ovih točaka i samim se time osjećati kao da sam nešto danas postigla (jer i jesam!). Rekla bih da je ključna točka pišem. Skok iz agresivnog imperativa napiši u prezent pišem čini cijelu zamisao pisanja manje zastrašujućom, dok nes(a)vršeni vid sugerira proces koji traje, a ne nešto što se mora započeti i završiti u istom danu. Pišem također smiruje jer ostavlja mjesta za greške, dok napiši zahtijeva gotov proizvod bez potrebe za dorađivanjem. Mislim da bi se ovaj mentalno-jezični trik mogao primijeniti na bilo što čime se bavite kako biste si pružili što više suosjećanja i utišali one naporne glasove unutarnjeg kritičara i autoriteta. Jezik je moćan i ima ogroman utjecaj na naše razmišljanje, a i mi smo dovoljno moćni modificirati način na koji komuniciramo sa sobom. 

Nikakva nas pomodoro tehnika neće spasiti ako radu pristupamo sa štetnim mentalitetom i bez jasne namjere. Da bismo manje prokrastinirali i prihvatili neizbježnost pogreške, prvi je korak osvijestiti si da o našoj intenciji i mentalitetu ovisi i proces, i rezultat, i naša dobrobit. Prokrastinacija paralizira, perfekcionizam sabotira, bla bla bla, mogla bih opsesivno polirati ovu kolumnu unedogled, kao i svoj crni laminat, ali ni jedno ni drugo ne bi imalo smisla. Nikad neće biti savršena. I to je sasvim okej.

nastavi čitati

Posvećenost sebi

Karla Perica
Studentica na odmoru i RADikalna KULumnistica
kolumna